Koka zao mi je sto tebe muce tako tuzne dvojbe. Sigurna sam da svako dijete pronadje svoj poseban put u roditeljskom srcu, pa makar to dijete vise i nije fizicki prisutno medju vama. Tvoje dijete ili djeca ce to sigurno razumjeti i vjerujem da ce prihvatiti cinjenicu da su imali jos jednog brata koji nazalost vise nije tu, ali da je svaki pojedinac ravnopravan u obitelji bez obzira jel prisutan ili ne i da nitko nikoga ne zamjenjuje.
Nadam se da nisam zbrckala previse i da me razumijes.
Evo jednog primjera: roditelji mog tate umrli su davno, dok je on bio dijete. Dakle, ja ih ne poznajem. Ali citav zivot osjecam da se oni provlace kroz nase zivote nekom svojom prisutnoscu koja, iako nije fizicka, dovoljno je jaka. I imam veliku ljubav prema njima i nitko ih ne bi mogao zamijeniti mada ih nikada nisam upoznala.
Mozda moj primjer nije mjerodavan, ali samo sam htjela reci da svatko ispliva i nadje svoje mjesto, a da se ovi drugi pritom ne osjecaju ugrozeni.
Sve ce ti to doci na svoje , samo polako.
Sto se tice drugog djeteta, mene kao da na neki nacin pece savjest. Mislim se da nije moja Zorka jos premala, da necu ja mozda njoj oduzeti nesto time sto necu vise moci stalno biti koncentrirana na nju itd.
I mislim se sta ako prestane dojiti u trudnoci, mozda njoj to jos veoma treba, a ja sam joj to uskratila odlukom za jos jedno dijete.....ahhh nikad kraja dilemama