Ajme meni, draga moja.

Totalno suosječam s tobom. Sad bih ti najrađe nadugačko i naširoko ispričala svoju situaciju, ali nemam cajta. Samo kratko, razumijem te.

Kaj se tiče malog samo polako. Moraš biti svjesna da je i on žrtva situacije kao i ti, ali da ipak o tebi ovisi dali ćete si vi uzajamnno biti spas ili još veći teret. Gledaj to ovako. Ti si osoba odrasla, on je mala osobica, dakle ti ćeš sad lijepo i njemu i sebi pokazati tko je njegova mama. Na lijep način i sa strogim i striktnim ograničenjima (budi doslijednja i ne popuštaj) , jedan po jedan dan komuniciraj s svojim djetetom.

I zapamti, bez obzira na ostatak dobroćudne obitelji. Ne dopusti da se nezadovoljstvo životom odražava na vaš odnos, jer će na kraju i vaš odnos ispuniti isto nezadovoljstvo. Ti biraš SREĆA ILI TERET.

Sve je to super u teoriji, al praksa zahtjeva snagu i FUNKCIONIRANJE JEDAN PO JEDAN DAN.
Moj malilmali je počeo na to što sam ti sad opisala (stroga ograničenja i moja doslijednost) reagirati povračanjem, ali ne posustajem.
Djeci trebaju granice da bi se osječali sigurnom, treba im i da im je majka zadovoljna (uzmi vrijeme za sebe (rašpaj nokte il bilo kaj)) da bi mogla kvalitetno provoditi vrijeme s njima.
ti to možeš, Vjeruj mi.. MOŽEŠ