Osobno meni, najteži dio uloge roditelja jest pomiriti svoje želje za njih i njihove sposobnosti. Ovako, to grubo zvuči i savršeno sam svjesna da je loše na njih prenositi svoje ambicije i naučila sam ih obuzdavati, ali intimno, ponekad me stegne oko srca zašto npr. najstarija nikako ne voli čitati i učiti ili zašto srednja tako teško sklapa prijateljstva (ovo mi sada pada na pamet za primjer). Borite li se vi katkad sa takvim demonima? Naročito bih voljela da mi odgovore roditelji starije dječice, kada već uočavate njihove sposobnosti.