Jedino sto je sasvim sigurno je da ne mozes znati koliko to moze biti tesko dok ne iskusis. ne mislim samo na dojenje u tandemu nego na situaciju dvoje male djece. Jan po noci nije trazio dojiti dugo, al ne bi to bila bitno razlicita situacija od one po danu kada sam sama s njima. Ima jedan jako zgodan polozaj kada dojis bebu na boku a stariji se prebaci sa strane i doji "odozgora". Jako udobno, tako smo uspjeli jednom svi troje zaspat. :D
Najteze je bilo negdje od Nolinog treceg mjeseca pa do sest mjeseci. Ne samo zbog dojenja iako je Jan neprestano tada zicao nego ti je stresna svaka situacija kada obadvoje placu i trebaju te, svejedno je li to dojenje. Ako je dojenje, cak je manji problem, samo se trebas dobro namjestiti i oboje cicaju i bude mir. Bar neko vrijeme. Jer Noli obicno dosadi brze nego Janu (on je isto ko beba brzo cicao, ko todler produzio), pa onda nju treba nositi a on bi jos bio zakacen. Pa ako njega skinem onda place, zapravo urla i eventualno se popisa u gace iako kad si ga pitala prije pet minuta nije trebao ici. Pa ga treba presvuci, a nju istovremeno nositi. Pa onda sjednes i places :D Kad svi malo placemo malo bude lakse :D
Dakle, da sumiram, nije stvar tezine u dojenju, niti ja zelim prestati jer je prenaporno. Jednostavno ima faza kada ti se imati dvoje male djece cini nemoguce. A ima i super faza kad ne znas sto bi sa slobodnim vremenom. Ove druge su cesce kako djeca rastu i ja sam sada vec dosta zadovoljna. Cak mislim da bih u ovoj fazi mogla dojiti i Jana na zahtjev da zelim.