Stalno razmisljam da ce mi sa dvoje djece sigurno biti duplo teze nego sto je sada (a Majina prica i ostale price koje sam cula mi to i potvrdjuju) i stalno razmisljam da bih ipak troje djece, bez obzira na sve.

Cini mi se da i sa samo jednim djetetom ima teskih situacija u kojima najradije sjedis i places i da toga sa x djece mora biti x puta vise.

A onda se sjetim svojih sestara i brata i kako nam je sada super zajedno i kako se cesto druzimo i zabavljamo i pomazemo jedan drugom, a mama nam skoro i ne treba (samo nas tlaci kad ce imati jos unuka!) i vidim koliko je njoj tesko sto nam vise nije potrebna i mislim - pa sve to prebrzo prodje. I pozelim jos djece.