Moja je izjava: "tko kaže da se baku i dedu MORA imati?", a poanta je da ne shvaćam forsiranje bliskih odnosa sa bakama i dedama samo zato jer su eto ovdje i zašto to ne bismo iskoristili. Ne odnosi se na divne bake i djede koje neka djeca hvala bogu imaju.
Ako sam ja imala divnu baku, ne znači da je moja mama divna mojoj djeci samo zato što im je po genetici baka. Povremeno čuva Stelu i Svena silom prilika jer nemam love za čuvalice a ne mogu bez auta vući dvoje djece u banku, giniću, zubaru..., no svojim stavovima i savjetima učinila je više štete nego koristi, dok je druga baka, koju su djeca do sada vidjela SAMO JEDNOM NA TJEDAN DANA U DOBI OD 4 MJESECA, puno razumnija, smirenija i više poštuje mene i MM-a kao roditelje. Ne forsira svoju životnu mudrost i neke norme, uvijek ju mogu pitati neke stvari bez prigovaranja, pametovanja li osuđivanja.

OK, moji klinci su premali da kažu što žele a što ne, ali zato sam ja tu da ih promatram i radim u njihovom interesu dok ne porastu i budu sposobni sami sebi birati prijatelje, društvo, igračke, pa na kraju krajeva i baku/ne-baku, ako do toga dođe. Ne osjećam se kao aždaja koja zakida svoju majku unučadi, na njoj je da se ispravno postavi prema njima (i prema meni kao svojoj kćeri i njihovoj mami pa zauzvrat možeuopće očekivati njihovu privrženost i ljubav (što opet ovisi samo o Steli i Svenu).

Eto, to je moje iskustvo. I da, odnos moje djece s bakama temelji se na odnosu MM-a i mene sa našim mamama, ali mislim da je to prirodno u bebačkoj dobi dok tek počinju iskazivati svoju volju i shvaćanja. Naravno svi smo različiti ali kod mene je tak. Pa kome paše...