Moj M. ima divan odnos s mojim roditeljima, jer oni taj odnos njeguju, a ja i ga njegujem. M. je posvojen s godinu dana, tako da tu prvu godinu ne znam što bih i kako bih, a u drugoj godini roditelji su mi stvarno puno pomagali, ne znam što bih bez njih. Dolazili su kod nas i čuvali M. kad god je bilo potrebno. Ja sam mami uvijek ostavila ono što on treba jesti, ali nisam se bunila ako bi mu ona skuhala nešto drugo. On cijelo vrijeme tvrdi da nona kuha puno bolje od mame i tate. Naše je vjerojatno zdravije, ali njezino je finije. Neka tako i bude. Ne podnosim isključivosti, nazovi stopostotne korektnosti iza kojih se počesto krije sebičnost i netrpeljivost prema drugim osobama ili potreba za dokazivanjem, drugim riječima nesigurnost. M. je prvi puta spavao kod nonića i none s dvije godine. S četiri godine ostajao je s njima po 3-4 dana u njihovoj vikendici u Zagorju. To je bilo isključivo zbog njihovog odnosa, nije bilo potrebno da ide kod njih zbog mene ili tate. On je ponekad izrazio želju da ide k njima, a ponekad smo mi iznijeli taj prijedlog i potaknuli to druženje. Mislim da taj attachment, po naški rečeno privrženost znači i privrženost u širem smislu - moje dijete je osjetilo i upoznalo privrženost između mene i mojih roditelja, jedan osjećaj pripadnosti široj obitelji. Njihova neizmjerna ljubav prema njemu je dobila priliku da se materijalizira, a njegova ljubav prema njima je dobila priliku da se razvije. Sada vidim rezultate - dijete ima s njima topli odnos, razumijevanje, rituale, posebne igre, imat će i sjećanja, nešto onakvo o čemu govori Virgo. Sjećanja kakva imam i ja na svog nonića i nonu u Istri koji su zaslužni za bajku u mom djetinjstvu. Ako se takav odnos ne počne graditi u ranom djetinjstvu, on nema ni šanse da se izgradi. Ostaje distanca. Ja sam željela i želim da moje dijete bude povezano, istinski povezano sa svojom obitelji i da osjeća tu pripadnost i podršku. On ne pripada samo meni nego i drugim članovima obitelji, a prvenstveno djedovima i bakama.