drage(i) moji, volela bih da cujem vase misljenje.
upisali smo ivanicu u skolu plivanja. bojazljiva kakva vec jeste, jedva se odvazila da zaroni u bazenu. sada, posle 10-tak casova, njena grupa vec pliva uz ivicu olimpijskog bazena uz trenera pored sebe. pliva i ona-ali se malo-malo zakaci za trenera kao cicak i ni makac dalje. trener je strpljiv i uspeo je danas da je ohrabri da par metara pliva i potpuno sama (brza je kao strela). medjutim, kada je otplivala "svoju" trku, silno se uplasila i odbila da ponovo udje u bazen. cas je zavrsila placuci.
kako da se ponasam u ovoj situaciji? nisam htela da u bilo kom trenutku oseti da je osudjujem zbog "neuspeha". utesila sam je i dosle smo kuci. uvece smo popricale i dogovorile se da sutra prepodne vezbamo na bazenu nas dve (uz nadju koja pluta u prsluku na naduvavanje), a da popodne pokaze treneru da se ohrabrila.
za par casova bi trebalo da polazu test. da li da je pustim da se izbori sa svojim "demonima' i dozvolim joj da pliva zbog diplome, da li da joj uplatim jos koji dodatni cas, ili da je jednostavno pustim da jos malo sazri i dogodine propliva, nadam se,bez straha?
kao sto vidite, glavni problem je strah koji verujem ne treba 'razbijati " grubim suocavanjem sa njim. sta vi mislite? kako da joj pruzim podrsku, a da joj pritom ne oduzmem motiv da uspe?