Evo mene opet (a moram malo, da se ne ugasi tema )
Dakle, mi i dalje vježbamo, nosimo longete, i nadamo se što boljem rješenju. Andrejeve nogice izgledaju sve bolje i bolje i netko tko ne zna kakav se rodio pita se što mi tu uopće izvodimo s njim.
ALI...
Danas na vježbama Vera nam, kao usput, kaže da je prof Vrdoljak ispitivanja nove metode liječenja equinovarusa, po kojoj ne reže cijelu Ahilovu tetivu, već samo njezinu ovojnicu, i da tako postiže opuštanje pete uz manju traumu za nogu. I da bi teoretski Andrej isto mogao biti kandidat za tu operaciju. Što ne zvuči tako strašno, ali mi smo se već uljuljkali u nadu da nikakve operacije neće ni biti. Vrdoljak je nikad nije ni spominjao. I sad, kad Andrej ima 8 mjeseci, kad puže kao metak i kreće se posvuda, plus kad mu se počeo javljati strah od odvajanja i puže za mnom kao pesek, ne mogu ga zamisliti nekoliko dana u bolnici, pa onda tri tjedna u gipsu... strašno mi to djeluje. Reći ćete, ništa to nije, i mi smo to prošli. Da, ali nama su od početka govorili da operacija valjda neće ni trebati, i sad nam ovaj nagovještaj zvuči kao grom iz vedra neba.
Do kontrole imamo još dva tjedna, pa ćemo vidjeti što Vrdoljak kaže, ali ja bih voljela čuti sugestije iskusnijih, kako da se postavimo u slučaju da on ipak predloži operaciju? Razmišljam i o tome da tražimo drugo mišljenje, a opet, dosadašnjim tretmanom u Klaićevoj smo stvarno zadovoljni.
Problem je u tome što to sad stvarno više ne izgleda tako loše kao na početku i što nisam sigurna bi li operacija u ovoj fazi donijela više dobra ili bi mu naštetila (psihološki i ostalo). Nisam pametna, ipak nisam stručnjak i ne želim donijeti krivu odluku. Ma bar da čujem što vi mislite o svemu skupa!