Jedno jutro nosim ja maloga, on viče: "Cica, cica! Cicaaa, dođi!" ...i čupa me za majicu. Spustim ja njega, dignem majicu, uzdahne on: "He he, cica" i navali.

Ovaj biser je moj, a ne njegov. Viče on cica (on ovo "C" izgovara više kao "Č") tako da zvuči kao čića otprilike; ja automatski dižem majicu, a on ništa, još viče čića, čića. Ode on i donese slikovnicu, a ja skužim da dijete hoće da mu čitam