Znam da gadno zvuci naslov i ne mislim to zaista ali mucim se zadnjih dana razmisljanjima o odgoju .
Naime, Aisha je u necu fazi i to zestoko.
Procitala sam o tome dosta, mislila da cu, slusajuci je i prateci njene znakove znaci izaci na kraj s time.
Ali, ne ide.

Ma sta ja radila ona ima napade bijesa. Mlati me, baca stvari, place, vristi, GRIZE SE, baca po podu. Sve u svemu katastrofa.
Na pocetku imam strpljenja, polako objasnjavam, nudim alternative, pustam da prode vrijeme, ignoriram, probam ponovo.
Nakon nekog vremena (ak ne moramo nikud to moze trajati i cijeli dan al ak imamo obaveze moje strpljenje je oskudnije) pocinjem dizati glas i osjecati kako me obuzima nestrpljenje a kasnije ljutnja i bijes .
Onda malo izadem da se ohladim, no od toga slabe koristi jer ona dode za mnom i nastavi svoj ispad .
Uglavnom, nema rjesenja osim da je pustim da se izdivlja. No ni to nekad ne upali, jer kad zavrsi s jednim tantrumom, uvijek postoji milion razloga za novi.
Npr. smirila se nakon tantruma vezanog za oblacenje (i dalje je gola ) i krenemo doruckovati. Nakon par pokusaja da si sama namaze putar na kruh, trazi mene da joj pomognem.
No, kako ja primim noz, ona krene - ne tako, ne, necu i evo nas na pocetku. Baci kruh na pod, maknem je od stola, baca se po podu, udara me, velim joj da to ne dozvoljavam i maknem se od nje, ona vristi - hocem, lupati, hocem. Ugrize se za ruku :shock: (molim vas nek mi neko veli da je to faza, mene te samodestruktivnosti uzasno strah ), velim joj -nemoj se gristi, bubat ce te a ona mi odbrusi - hocem gristi, to je moja ruka :shock:.

Ok, mozda je tako u mnogim obiteljima sa dvogodisnjacima.
Ali, mene ubija sto nikako ne mogu dokucit zasto ona bude toliko nesretna.
I kao da trazi razloge da place.
I nista ne mogu napravit da joj pomognem.
I ne cujem sto mi ona porucuje tim izljevima bijesa.