Mozda AP nije za mene

[tweety]

Ajde kad se vec prica o potrebama, integritetu itd. Jel po vama "forsiranje" da dijete ide spavati tada i tada potkopavanje integriteta?
Npr. Juul kaze da je potreba za snom nesto sto neupitno spada pod domenu osobnog integriteta. I sada, ako ja imam naviku djecu stavljati na spavanje npr. u osam navecer jel ja njih stavljam u polozaj objekta? A znam da bi bio cirkus ako bi isli spavati kasnije ili ako ih pustim da idu spavati kad se njima spava??

joj zorana, ovo mene u zadnje vrijeme ubija u pojam.

mene nije ubijalo u pojam, ali me bacilo u veliko razmišljanje.
Što se frana tiče on od svog sedmog mjeseca ne bi spavao, ali bi zato njurgao od nemila do nedraga.
I tako sam 15 dana intenzivno razmišlala što i kako(skužila sam da meni uvijek treba 15 dana razmišljanja o rješenju problema a da obje strane budu zadovoljne).

Sebično sam zaključila da je meni jako bitno da se on odmori sat i pol popodne, jer se tad i ja odmorim i zato jer se probudi dobre volje, što nam omogućuje daljnje kvalitetnije povođenje vremena.
Isto tako meni je bitno da on ode u krevet oko 20 do 20:30, jer tad više nemam snage provoditi kvalitetno vrijeme s njim, a i moram imati ta dva sata za obavljanje ostalih stvari u našim životima.
Odlazak u krevet navečer mu nije nikad predstavaljao problem, ali popodnevno ne voli. Ipak, inzistiram na njemu, ali jako pazim da kako je ta popodnevna priča "obojana". Kroz priču/bajku/pjemicu/likove koje voli "napravim" da se poželi odmoriti.
Znam da sam tom situacijom zapravo provela svoju volju, ali to sam isto napravila i kad sam uskratila/odredila količinu soka, slatkiša, predugog bivanja u moru, inzistirala na davanju ruke kad se ide preko ceste itd.
Da ne nabrajam dalje, kao u svemu tako i u ovome mislim da je najvažniji način na koji ćemo postići nešto što znamo da je za njihovo dobro, ali im nije po volji.

[Anita-AZ]

Smucka

Moja Omi sad ima 7,5 g. Zahtjevno dijete od prvog dana. 2,5g nisam spavala po noci, toliko sam je dugo i dojila, nisam imala priliku popricati s nekim tko joj se ne svidja jer me uvijek vukla na svoju stranu... uvijek joj je trebala apsolutna paznja i nikako podijeljena, puuno ljubavi, igre, vremena provedenog s njom. SVe sto sam od nje trazila (od jela nadalje) trebalo je biti izvedeno putem igre, inace nista od toga. Ako sam htjela da zajedno napravimo kolac ili rucak sve sto sam trebala uciniti je da prepuna entuzijazma kazem kako cemo iznenaditi tatu i da je ona zaduzena da ga ne pusti u kuhinju kad dode s posla da ne vidi iznenadenje prije nego sto ga posluzimo kako treba. Onda je upalilo. Naravno, morala sam njoj dopustiti da sa strane radi svoj, da kuhinja bude u brasnu itd itd...

Nisam tada citala JJ niti mislim da ce me nesto strasno prosvjetliti ni kada ga procitam (citam polako, ali nisam dosla do neceg sto mi vec samo po sebi nije bilo zdravorazumsko) jer krizne situacije su one koje otkrivaju u nama sto svjesno ne moze otkloniti i iako je citanje pametnih knjiga korisno za neke pomake, tesko je biti onakav kakav ti nije urodeno biti.
MM i ja smo nekako spontano odlucili da ce nas prvi odgovor prema Omi uvijek biti DA, osim kada to zaista ne moze biti (opasnost, nas umor itd..). Takoder smo joj od malih nogu, prije nego je uopce znala pricati, objasnjavali sve zasto joj ne damo ovo ili ono i onda je to prihvacala. Kada bi nesto pokusali bez objasnjenja (ili moja mama npr.) ona bi bila vrlo divlja i protestirala strasno.

Takoder, moja bi Omi bila vjerojatno vrrrrlo problematicno dijete da sam krenula raditi izvan kuce s njenih godinu dana. Srecom nisam, a nisam uspjela ni od kuce. 3,4 godine njene bila sam iskljucivo i jedino njena mama. Ona je to trazila, ona je to zaista trebala. Sva djeca trebaju u nekoj mjeri, ali neka djeca postanu vrrrrlo teska ako ne dobiju ono sto im treba. Takva je Aisha.

Od samog pocetka = Najbitnije s bebama koje neutjesno placu je paziti na one kljucne sekunde! Tada nista drugo nije vazno! Osluskivati i shvatiti da je svaka sekunda bitna... tj. ne svaka.. ali svaka od te kljucne. Mozda kad je beba mala mozemo jednostavno prebaciti odgovornost na to da radimo sve kako treba, a ipak stvari ne stimaju, a uistinu se inatimo biti svake faking sekunde tu za bebu, jer to nije lako i mozda se ponekad cini da gubimo sebe. Naravno da ne zelim nikome nabijati guilt trip, ali ne postoji dijete koje je nezadovoljno bez razloga i koje bez obzira na sve drugo ne ispoljava nesto sto se ne bi moglo rijesiti uz golemu ljubav. NE bi ovo ovako tvrdila da iza mene vec nije jedno skolsko dijete koje me upravo ovome poucilo.

I sto Mukica kaze i karma i ovo i ono.... sve to igra ulogu, da (od kad se Omi rodila dobila sam toliko "upozorenja" o indigo djetetu, o teskom temperamentu, o ovom, o onom...)! Vecini djece dovoljna je ljubav da budu sretna i zadovoljna. NEKOJ djeci potrebna je golema ljubav i apsolutno sluzenje da budu sretna i zadovoljna.
A koliko samo nesluceno visoko mi moramo porasti da bismo mogli prihvatiti da se od nas ocekuje da pustimo toliko toga sto bi rado drzali... ili da prihvatimo nesto sto bi tako rado "izbrisali".
Roditeljstvo je i nasa skola! I nema tko ne cini goleme pogreske, ali ja jos uvijek tvrdim da je ljubav ta koja ce izlijeciti apsolutno sve nase pogreske. A tesko je osjecati ljubav i davati ljubav kada se nagomilalo puno ljutnje i kad se na tu ljubav ne dobija nazad ljubav.... uuzzzzasno tesko. I jako mi je zao sto smucka to prolazi.

Tvoja vas Aisha zeli nauciti da mozete sve jer mozete sve! Mozete smisliti stapic za sladoled, mozete pronaci nacin da je obucete onako kako ona zeli i kako vi smatrate da treba, mozete je voziti u automobilu ako mozda ispod autosjedalice stavite carobni tepih... ali to treba uciniti sa sigurnoscu u samog sebe (bez straha da ce opet ponoviti dramu), kao dar njoj.... i kao pokazatelj da cete za nju uciniti sve sto ona zeli.

Ja nisam roditelj koji udovoljava svim zahtjevima, ali ponekad je dijete u fazi (2g a i ne samo tada) kada je djetetu potreba znati da ce roditelj udovoljiti svakom zahtjevu. Kad to dobije, to prodje! Apsolutno sigurno! Ne znam kako stvari funkcioniraju kad preventiva nije uskocila na vrijeme, ali mislim da takoder sve moze biti ok, samo mozda s kratkim delayom pozitivnog odaziva nakon davanja.

__________________________________________________ __________

Kako sam gore pisala intuitivno, nastavit cu i dalje. Moj feeling je da ti kao prvo trebas uzeti odmor od nje. Jedan dan da provedes sama, da se netko drugi brine za nju i da si mirna i sigurna da je ona ok. TAj dan nemoj iskoritisti za razgovor s frendicama jer od toga rijetko kad u kratkom roku dodje do nekog iscjeljenja. Taj dan iskoristi za instrospekciju, dopusti si da se sama unutar sebe poslozis onako kako se tvoje "unutarnje kockice" vec zele posloziti. Skupi snage unutar sebe. TAkva se vrati svom djetetu i ne ocekuj da ces ostati cool predugo, ali pokusaj tada krenuti sa maximalnom ljubavlju, pokusaj joj stvarno reci DA na sve na sto je u redu reci Da (a to je mnooogo vise nego sto mislimo). Vidjet ces odaziv.

Bez obzira bila ovo faza dvogodisnjaka ili ne.... to je rjesiva situacija. Samo si daj vremena da se odmoris i uskladis unutar sebe. Aisha je jednostavno velika i jaka osobnost. Ja sam ponosna da imam takvo dijete. I ti budi! Da priroda nije mislila da mi to mozemo, ne bi nas darovala takvim djetetom. Vidjet ces kad se uskladis sa Aishom da ces dozivljavati svijet drugim ocima, ona ce ti donijeti u zivot nesto nesluceno veliko i jako. Omi i ja smo malo izgubile svoj stari odnos od kad se Liam rodio.... ne u smislu da nesto ne stima, jednsotavno nije onako jako kao ranije... ali imale smo toliko dubokih zajednickih iskustva da mi nije zao ni na tren sto sam svoj "drugi san" odgodila za pokoje desetljece radi toga da budem "samo" njena mama.

Konkretna rjesenja nemam osim:
1) Masta
2) Igra
3) Izmisljanje
4) ludovanje

i putem ta 4 alata dodi do svih sitnih stvari koje od nje ocekujes, trebas i moras imati i dobiti.

A sto je aP? Povezujuce roditeljstvo? To je ta golema ljubav o kojoj govorim samo pod komercijaliziranim nazivom koji me cak u neku ruku i smeta.

Odustati do AP? Odustati od apsolutne ljubavi prema djetetu? To ne mozes ni da hoces. Da mozes, ne bi ni krenula tim putem.
__________________________________________________ ________

Naravno, postoji mogucnost da sam apsolutno u krivu (bez obzira na velicinu posta).

SRetno!

[spooky]

Ajme, Anita, ti bi trebala knjigu napisat... 8)

[Zorana]

Saradadevii, znam otprilike tvoje stavove vezane za AP. I mogu reci da smo po razmisljanju "tu negdje". Ja imam doma dvije Juulove knjige i nisam dozivila Juula kao nekoga tko puno prica o tim stvarima. On cisto (s moje tocke gledista) pise o tome kako olaksati svakodnevnu komunikaciju, kako jednostavnom komunikacijom pojednostaviti odnose sa sobom i drugima. Govori o djecjem integritetu i navodi masu primjera koji pokazuju kako se puno puta na djecu gleda kao na nekoga tko tek treba postati covjek.
Znaci, po meni on uopce ne zalazi u ovu drugu stranu koju si ti spomenula. A vjerovatno zbog toga sto i sam kaze da je upoznao mnoge roditelje, sa svih strana svijeta pa shvacanje odgoja gleda kao na nesto uvjetovano okolinom u kojoj covjek odrasta. Znam samo da je negdje spomenuo kako je vrlo vazno da roditelj postuje sebe i svoje granice. E sad, ako je jednoj mami stvar osobnog integriteta da npr. ide raditi dok je dijete jako malo, a sasvim je sigurno da je za to isto dijete bolje biti uz tu mamu, kompromis ce biti takav kakav ce biti. A sad, jel bolje da mama radi i bude zadovoljna ili da bude uz bebu nezadovoljna, to su vec malo teze teme.
Netko je jednom na ovom forumu napisao kako AP nije nacin roditeljstva nego nacin zivota. I ja mislim da se takav nacin zivota najbolje podudara s ovim o cemu Juul prica. Cisto zato sto je takav nacin zivota jedini koji direktno pokazuje da se postuje djecji integritet i djecje potrebe.

[ms. ivy]

točno znam kamo će ovo otići, pa da preduhitrim:

majčin odlazak na posao nije samo pitanje integriteta nego i egzistencije. u hrvatskoj barem. i iako ima mama koje su se odlučile na neplaćeni porodiljni do djetetove treće godine, teško da se ostalima može zamjeriti što su otišle raditi.

[kloklo]

Anita, potpisujem te skroz, post je zaaaaakon :adminice, moooolim ubacite smajlija koji skida kapu do crne zemljice:

A, ovo mi je natjeralo suze na oči

Odustati do AP? Odustati od apsolutne ljubavi prema djetetu? To ne mozes ni da hoces. Da mozes, ne bi ni krenula tim putem

[mina]

Znam da gadno zvuci naslov i ne mislim to zaista ali mucim se zadnjih dana razmisljanjima o odgoju .
Naime, Aisha je u necu fazi i to zestoko.
Procitala sam o tome dosta, mislila da cu, slusajuci je i prateci njene znakove znaci izaci na kraj s time.
Ali, ne ide.

Ma sta ja radila ona ima napade bijesa. Mlati me, baca stvari, place, vristi, GRIZE SE, baca po podu. Sve u svemu katastrofa.
Na pocetku imam strpljenja, polako objasnjavam, nudim alternative, pustam da prode vrijeme, ignoriram, probam ponovo.
Nakon nekog vremena (ak ne moramo nikud to moze trajati i cijeli dan al ak imamo obaveze moje strpljenje je oskudnije) pocinjem dizati glas i osjecati kako me obuzima nestrpljenje a kasnije ljutnja i bijes .
Onda malo izadem da se ohladim, no od toga slabe koristi jer ona dode za mnom i nastavi svoj ispad .
Uglavnom, nema rjesenja osim da je pustim da se izdivlja. No ni to nekad ne upali, jer kad zavrsi s jednim tantrumom, uvijek postoji milion razloga za novi.
Npr. smirila se nakon tantruma vezanog za oblacenje (i dalje je gola ) i krenemo doruckovati. Nakon par pokusaja da si sama namaze putar na kruh, trazi mene da joj pomognem.
No, kako ja primim noz, ona krene - ne tako, ne, necu i evo nas na pocetku. Baci kruh na pod, maknem je od stola, baca se po podu, udara me, velim joj da to ne dozvoljavam i maknem se od nje, ona vristi - hocem, lupati, hocem. Ugrize se za ruku (molim vas nek mi neko veli da je to faza, mene te samodestruktivnosti uzasno strah ), velim joj -nemoj se gristi, bubat ce te a ona mi odbrusi - hocem gristi, to je moja ruka .

Ok, mozda je tako u mnogim obiteljima sa dvogodisnjacima.
Ali, mene ubija sto nikako ne mogu dokucit zasto ona bude toliko nesretna.
I kao da trazi razloge da place.
I nista ne mogu napravit da joj pomognem.
I ne cujem sto mi ona porucuje tim izljevima bijesa.

Zbog ovako sličnih stvari ja otvorila topic kako izaći na kraj s dvogodišnjakom. Skroz te razumijem... Ja isto uglavnom ne znam što bi sa Stellom kad malo bi pa ne bi, pa hoće pomoć pa neće, pa zanovijeta...Pa recimo sad neće pelene ali neće ni na tutu i već ne znam koliko se pokušavamo neuspješno odviknuti. Kuži ona sve i može zadržati i kad hoće ode sama na tutu, ali uglavnom neće nego posvud uokolo...
Ja sam po cijele dane u dilemi kad je nešto faza, a kad pokušaj vraćanja cijele mame, jer znam da je teško dijeliti je napola sa sekicom. Znam da vi uglavnom niste za institucije i ja sam mislila da si mogu priuštiti da ne bi išla raditi i čak bi ih i školovala doma ali sad jedva čekam idući mjesec da Stella krene u jaslice jer mislim da će joj biti bolje, biti će među djecom, ja ću psihički biti bolje i bit ću joj bolja mama kad dođe kući. Mislim da ćemo kvalitetnije provoditi to popodne i da će biti sretnija s mamom nego sad kad sam ja po cijele dane iznervirana zbog raznih ispada i zato što ništa ne stignem napraviti, što ne uspijem izaći nikud na vrijeme jer dok ja uzmem par stvari za van ona je obično već gola, dok ja uzmem torbu i Miu ona izuje cipele... i ne znam kako bi kad na što reagirala. Nekad mislim da previše očekujem od nje jer sve kuži i zna sama, a nekad mi je glupo ponašati se prema njoj kao prema bebi kad vidim da želi biti samostalna

[BusyBee]

Uh, uh, uh.. Saradadevii, jako se slazem s tobom da je AP podlozan rastezanju i siiiiiiiiiiirokom interpretiranju.

Meni se ne svidjaju ovakve izjave tipa odustajanje od AP-a=odustajanje od apsolutne ljubavi ... ne vjerujem i ne smatram da AP nacin odgoja ima monopol na "apsolutnu ljubav" prema djetetu (ne svidja mi se ni naziv.. mozda prije bezuvjetna) i bojim se da mnogi roditelji sebi nalijepe etiketu AP-a i previse paze da rade sve po konceptu, gubeci iz vide vlastitto dijete u svemu tome (ne mislim ni na koju od nas ovdje ili bilo gdje, govorim opcenito)

ali ne postoji dijete koje je nezadovoljno bez razloga i koje bez obzira na sve drugo ne ispoljava nesto sto se ne bi moglo rijesiti uz golemu ljubav

I ja sam tako razmisljala, ali me moje turbo-verbalno cudoviste poucilo da previse ljubavi u nekim trenucima opterecuje i gusi malog covjeka. Naravno, uvijek postoji razlog nezadovoljstva, ali je velika mudrost prepoznati kada dijete zeli i treba samo razrijesiti svoje nezadovoljstvo (ja, eto, imam srecu da imam iskustvo s djetetom koje je lajavo na mamu pa je znalo vrlo rano verbalizirati takvu potrebu).

[kloklo]

BB, ja svejedno mislim da smo mi svi na istom kolosjeku samo drugačije opisujemo stvari...

Ako se dijete guši, onda to nije ljubav, što god mi mislili o tome, onda mi samo to gušenje sebi interpretiramo kao ljubav da lakše opravdamo svoja djela

A pustiti dijete koje je dovoljno veliko, da se samo nauči iskoprcati iz neke situacije je za mene preogroman znak ljubavi i povjerenja u to dijete, pogotovo zato što je to puno teže napraviti nego se povući i gledati što će biti, jer obično instiktivno skačemo u pomoć i žurimo napraviti sve umjesto malog zlata da se ne muči

[kloklo]

Uf, blento...zbrljavila sam rečenicu, ali shvatit ćete valjda kaj sam htjela reći, jer da je idem prepravljati opet bi se zapetljala

[flower]

Meni se ponekada cini da ono sto mi zovemo "fazama" (terrible two, tantrumi , necu faza i slicno) je mozda samo zdravi odgovor ljudskog bica na nezdravu situaciju; kad zivotinju strpas u kavez u zoo pa je promatras, uocis ponasanja koja nikada ne postoje kada je promatras u divljini)

faze lpke opisujes desavaju se i u situacijama kad je dijete kod kuce s majkom, a to ne bi bila nezdrava situacija (ili?) - osnovno je u tim fazama kao i u pubertetu da nema dijete problem (odnosno nijeono problem) vec je problem u odrasloj osobi koja se tesko prilagodjava na promjene u odrastanju djeteta - njegovoj zelji za samostalnoscu i sl... faza je mozda nezgrapni naziv, ali tocnije bi bilo reci da su to faze prilagodjavanja roditelja na "novo" dijete, odnosno dijete koje neke stvari vise ne zeli raditi na stari nacin i zeli da mu se dopusti da naraste...ako na te "faze" gledas kao na dio ucenja onda su manje teske. faza nije odgovor na nezdravu situaciju to je potpuno zdrava zelja da se jedinku uvazi...
ne shvacam s cime usporedjujes kavez u zoo?

odlazak na posao i majka - sve dok dijete zna da odlazis na posao jer si ti to tako odlucio (a ne da mu npr. mozes nesto kupiti jer dijete ce uvijek prirodno izabrati majku od igracke) i ti to tako zelis - njegov integritet nije narusen, jer i radimo zato sto to tako zelimo a ne zato jer to moramo da bi mogli nesto kupiti i sl... djetetu ce u pocetku biti tesko shvatiti zasto radje idemo na posao nego budemo s njime, ali to je to. istina...bolna, ali istina Za majku koja u svojoj strukturi ima bitnu ulogu - zaposlene zene, za nju samu je pogubno da ostane doma s djetetom jer mu nece biti dovoljno dobra (fizicki prisutna, a mentalno...).

nema rjesenja u smislu AP-a - majka treba ostati kod kuce itd.itd. dijete treba barem do njegove 3 god. imati skrb jedne osobe od povjerenja (negdje je to majka,negdje netko drugi) - i sam JJ kaze da cemo tek za 30-tak godina shvatiti sto znaci rano odvajanje i institucijska skrb.

isto ne treba lagati djeci zasto idu u vrtic (jer se tamo mozes igrati) pogotovo kad su jos u dobi da su im rod. i obitelj bitniji od drustva, jasno treba reci kako stvari stoje.

mislim da je bitno brinuti o integritetu djeteta i nedopustiti da se tvoj integritet srusi. sam podatak da je netko majka koja je ostala kod kuce, doji duze od uobicajenog, prakticira zajednicko spavanje, nosi dijete u marami i sl. stvari samo su (za mene) parole iza kojih se moze skrivati prekrasna priča ali i ona koja takva nije

[ms. ivy]

faza je mozda nezgrapni naziv, ali tocnije bi bilo reci da su to faze prilagodjavanja roditelja na "novo" dijete, odnosno dijete koje neke stvari vise ne zeli raditi na stari nacin i zeli da mu se dopusti da naraste...ako na te "faze" gledas kao na dio ucenja onda su manje teske. faza nije odgovor na nezdravu situaciju to je potpuno zdrava zelja da se jedinku uvazi...

odlično rečeno

[samaritanka]

Nastojati svakako nastojati drzati se AP-a.

Raditi na intuiciji...

U odgoju nase djece nismo sami i zato ne treba uvijek krivicu traziti u sebi ako dijete recimo izdvojit cu samo "divlja" u bilo kojem smjeru.

Ja putujem stalno i nadem doma situaciju kakvu imam.

Imam faze tuposti od umora i mislim na hrpu drugih stvari kad mi non-stop utrcavaju svi u moje filmove.

Karlo je promukao od glasnog govora i vikanja, sto zbog starije sestre s kojom se natjece u svemu pa i u prici, sto zbog toga jer nam hoce nesto reci, a mi smo u drugom filmu. Nekada poludimo MM i ja jer ne mozemo ni jednu rijec izmjeniti u njegovom prisustvu, a da se on ne umjesa. Ima tri i pol godine i to je njegov vid sudjelovanja u dijalogu.

Sto reci...trudim se osjecati moju djecu. Strasno mi je kad osjetim da sam izgubila vezu s djecom. Ne znam kako bi to objasnila. Pokusavam si to uzimati za zadatak. Truje me ova civilizacija s hrpom informacija pa mi namece bitnost negdje drugdje i onda se ja pokusavam vratiti mojoj djeci i mom muzu bar u mislima.

S Annom mi je lako jer mi smo slicne i razumijemo se. Karlo je ponekad zbunjen samnom kao i ja s njim.

U svakom slucaju AP mi je neka vodilja kad se izgubim u sumi, a i vi drage cure kad vidim da vas ima toliko koje znate "razgrnuti" bitno od ne bitnog.

Pitala sam Smucku za hranu jer kad je Karlo u hipoglikemiji ili hiperglikemiji ludovanje je programirano. Doduse on je jako glasan i zna iz cista boga mira lupiti Annu. To su mu dvije mane koje dozivljavam nekad kao osbni teror jer me od njegove druge godine nekako prati.

Ja glasam za AP i Smucka ne odustaj od njega.

[Zorana]

Meni osobno je ova citava prica o integritetu malo suhoparna. Ne da nije istinita. Ali, nekako mi je hladna bez ovog AP dijela.
Ova usporedba sa zooloskim vrtom mi je savrsena. VAljda zato jer se i sama nekad tako osjecam. I svi smo mi sigurno masu puta upadali u te zamke da nesto radimo jer se nesto raditi mora.
Znaci, kad sam ja bila mala moja mama je postovala svoj integritet i isla je raditi. Da bi postovala moj integritet, rekla mi je da ona radi jer to zeli i da je to nesto s cim moram zivjeti. Super iskreno, sve pet.
Znaci, ja danas znam da je moja mama zeljela raditi i ja sam to naucila postovati. Ali, to da je moja mama odabrala svoj posao UMJESTO da je odabrala provoditi vrijeme sa mnom, ja nikad nisam ISTINSKI prihvatila. I mogla bi ovog trena zaplakati nad tom cinjenicom. Pa vi to pakirajte u price o integritetu koliko god zelite.

[flower]

S Annom mi je lako jer mi smo slicne i razumijemo se. Karlo je ponekad zbunjen samnom kao i ja s njim.

ovo je tako tocno receno...trebamo ih upoznati i shvatiti da su drugacije jedinke (i oprostiti se od slike djeteta koje imamo u glavi), npr. meni je jako tesko shvatiti da ona zivi na autocesti (juri u svemu 100na sat) a ja sam vise tip makadama...i tu zna biti svasta.

Znaci, ja danas znam da je moja mama zeljela raditi i ja sam to naucila postovati. Ali, to da je moja mama odabrala svoj posao UMJESTO da je odabrala provoditi vrijeme sa mnom, ja nikad nisam ISTINSKI prihvatila. I mogla bi ovog trena zaplakati nad tom cinjenicom. Pa vi to pakirajte u price o integritetu koliko god zelite.

i treba to isplakati, to je jednostavno tako...ona ti nije mogla dati nesto sto si ti tad trebala, ali ne zato sto si ti tomu kriva nego je ona takva osoba koja je donjela neke svoje odluke, ne treba ocekivati od roditelja da ce uvijek i u svemu pogoditi potrebe djeteta.

JJ nije cici mici tip i u biti je teorija hladna...

Pitala sam Smucku za hranu jer kad je Karlo u hipoglikemiji ili hiperglikemiji ludovanje je programirano

isto i kod nas, kao i onaj dio o komunikaciji gdje uvijek ima nesto za rec...

[flower]

I svi smo mi sigurno masu puta upadali u te zamke da nesto radimo jer se nesto raditi mora.

biras...uvijek biras...cak i kad mislis da nesto radis samo zato sto moras -biras gusiti sebe i svoj integritet (a onda prorade racionalizacije i sl. stvari)

[Zorana]

Pa ne znam. Ja nikako ne mogu prihvatiti to da se nije moglo drugacije.
Kaze Juul za toliko i toliko godina ce se znati utjecaj koji institucionalirani odgoj ima na djecu.
E pa ja sam tipicno institucijsko dijete. Rezultat: prezirem institucije, dijelom i vlastite roditelje, jako cesto se osjecam ko u zooloskom vrtu. Mozda su moji roditelji postovali svoju osobnost, zelje i integritet. Mozda su tada postovali i moj integritet. Ali osobnost i zelje sasvim sigurno nisu. Jer da jesu, moja mama bi bila uz mene. Slinavi nos mi ne bi brisala neka noname teta. U setnje bi isla s mamom, a ne drzeci se za ruku sa jos jednim noname djetetom. Ja osobno nemam nista od toga sto je netko nekada sebi ili meni postavio jasnu granicu, a tada kad mi je bilo najpotrebnije nije postovao moju tako vaznu potrebu.

[Zorana]

Flower kako da dijete od dvi godine bira ne ici u vrtic ako mora ici radi ostvarivanja npr. majcinog integriteta?

[flower]

dijete ne bira, rod. bira i ima odgovornost da izabere... dijete recimo tada da bi zastitilo sebe moze upasti u depru ili postati agresivno prema drugima ili sl. stvari...
ap je izvrstan jer je usmjerio rod. prema djetetu da prati njegove potrebe, da li su tvoji rod. postivali tebe i tvoje potrebe tesko je reci - ono sto mogu vidjeti da ti osjecas da nisu.
zamka je jedino u tome da se stvaraju generalizacije pa zakljucuje da je svoj djeci u jaslicama/vrticu kao u zoo-u i sl... (ne tvrdim da ti to zakljucujes, ali bi netko mogao povuci jasnu crtu). JJ je tu korak ispred AP-a jer nema rjesenja osim da stvarno osluskujes i upoznas to malo bice pored sebe.

[anchie76]

osnovno je u tim fazama kao i u pubertetu da nema dijete problem (odnosno nijeono problem) vec je problem u odrasloj osobi koja se tesko prilagodjava na promjene u odrastanju djeteta - njegovoj zelji za samostalnoscu i sl...

Ovo boldano je takva istina da ne moze biti veca. I svaki put kad smo imali "faze" (prosvjetljena zbog Juula) sam stala i sa MM-om razgovarala sto krivo radimo... I obicno bismo skuzili da se uopce nismo prilagodili novo-nastaloj situaciji. Mi smo furali stari film, a on je u medjuvremenu poceo traziti vise, poceo je traziti vise samostalnosti, a mi mu je nismo davali. Nesvjesno smo ga gusili u "napredovanju" i naravno da je protestirao iz sve snage. I kad bi mi to skuzili, i odmaknuli se, dali mu vise samostalnosti, u trenu bi sve doslo na svoje. Ili bismo skuzili da smo preuzeli njegovu odgovornost, vratili bismo mu je, i opet sve 5.

Jaaako mi je to sve zanimljivo, jer me sve ovo tjera da pogledam u sebe i svoje postupke.. Ako on protestira, prkosi (a gotovo uvijek prkose kad im je narusen integritet na bilo koji nacin), mozda mi treba neko vrijeme da skuzim da je problem u meni, ali skuzim ja to Pa to onda rijesimo... Ali da sam stara skola roditelja, to dijete bi jednostavno bilo proglaseno ovakvim ili onakvim, jasno bi bilo da je problem u djetetu, roditelj idealan itd. A istina je toliko daleko....

[samaritanka]

Zorana, sjecam se tvoje price iz djetinjstva...
Moja mama je radila citav zivot, a popodne je kuhala, spremala i pripremala sve za drugi dan. Mama je bila super servis mama i znam da se sevisno puno trudila i stalno strahovala za mene jer me nikada nije mogla razumjeti. Prilagodila mi se i zato joj hvala. Nije me nikada ostavila, bar nisam imala taj osjecaj, ali nisam imala osjecaj da me razumije. To mi je uvijek falilo kod nje, ali opet nesebicno se brinula za mene i iako me nije razumjela bila mi je potpora u zivotu u svemu sto sam radila. Svaka joj cast. Tata me je super razumio, bio je uvijekprisutan u mom zivotu, ali tata je kao ja. Ima hrpu ideja i nikada mu nije dosadno. Tata bi me mogao i zaboraviti zbog nekih svojih svjetova da ga mama nije vracala u realnost. Takva sam i ja i teska je to borba vracati se... Zato mi pomaze AP, a i MM. On kuzi kako ja funkcioniram i vraca me kad zabrijem previse u posao.


Jucer nam je Anna rekla jednu zanimljivu stvar kao komentar na moju recenicu da ja ne znam kako bi mogla raditi 8 sati dnevno u nekoj firmi od 8 ujutro do 4 popodne (jer ja radim zbrkano). Ona je to prokomentirala:"Dobro je da imas nas mama." U smislu ...mi smo tako komplicirani i toliko te gnjavimo da ti to ne bi mogla izvrsiti...pa smo te mi naveli na drugo radno vrijeme koje je zbrkano, ali ti odgovara... Zgodno zar ne?

[flower]

provlaci se misao da od rod. trebamo dobiti sve i njegu i ljubav i razumjevanje i cvrstu ruku...
mislim da je to krivo i da zato u zivotu imamo i drugog roditelja i neku baku i nekog nonica i neku susjedu, uciteljicu i sl...
nama trebaju razne stvari (djetetu) ali ponekad nam nasi rod. to nemogu dati jer oni to jednostavno nemaju u sebi, a ne zato sto oni to tako nece...

S. - A. je zakon

[kloklo]

Jaaako mi je to sve zanimljivo, jer me sve ovo tjera da pogledam u sebe i svoje postupke.. Ako on protestira, prkosi (a gotovo uvijek prkose kad im je narusen integritet na bilo koji nacin), mozda mi treba neko vrijeme da skuzim da je problem u meni, ali skuzim ja to Pa to onda rijesimo... Ali da sam stara skola roditelja, to dijete bi jednostavno bilo proglaseno ovakvim ili onakvim, jasno bi bilo da je problem u djetetu, roditelj idealan itd. A istina je toliko daleko....

Eeee, baš tako...

I ja sam već primjetila da me znaju događaji uhvatit na lijevoj nozi, pa mi treba cca. tjedan dana da se snađem...
U tom smislu sam zahvalna i baki (mami od MM) koja je vrlo osjećajna žena i znala je prije nas skužiti u čemu je kvaka..onak, valjda je u stanju objektivnije sagledati kaj se događa i do neba sam joj zahvalna što nas je prekonekoliko puta spasila od predugog tapkanja u mraku i čohanja po glavi s upitnikom "pa, koji joj je vrag?"

[Zorana]

Ja znam da je to vrijeme proslo. Iako neke odluke ne mogu shvatiti ni prihvatiti. Ono sto me sada smeta je to sto covjek tesko moze ostvariti izbor nepripadanja takozvanoj masineriji.
Znaci, tesko mi je, nemoguce je da ja u potpunosti pratim potrebe svoje djece. Jer me sistem koci. Momentalno ja sistem vidim kao takav da je osobna odgovornost izjednacena sa drustvenom odgovornoscu i ja kao pojedinac ne mogu pruziti slobodu nekom drugom pojedincu, konkretno djetetu. Jer tu slobodu ni sama nemam. Posto kazemo da je sloboda jednako odgovornost, ja u konacnici nemam ni jedno ni drugo jer je drustvena odgovornost nametnuta kao ideal. I ogranicena sam na djelovanje iskljucivo unutar tog sistema.

[Zorana]

Vidim sada sto si napisala na onom drugom topicu. Mozda stvarno i je problem u tome da puno puta samo prihvatimo. Umjesto da stvaramo.

[flower]

zorana

[Zorana]

Kad se stvari tako postave, onda je odgovornost puno veca nego sto se cini.

[Anita-AZ]

BB, ja svejedno mislim da smo mi svi na istom kolosjeku samo drugačije opisujemo stvari...

Ako se dijete guši, onda to nije ljubav, što god mi mislili o tome, onda mi samo to gušenje sebi interpretiramo kao ljubav da lakše opravdamo svoja djela

A pustiti dijete koje je dovoljno veliko, da se samo nauči iskoprcati iz neke situacije je za mene preogroman znak ljubavi i povjerenja u to dijete, pogotovo zato što je to puno teže napraviti nego se povući i gledati što će biti, jer obično instiktivno skačemo u pomoć i žurimo napraviti sve umjesto malog zlata da se ne muči

Upravo tako i za prvi i za drugi i za treci odjeljak.
I opet smo se dalje dale u raspravu o odgoju.

Htjela sam jos reci da ja obozavam koristiti termine koji se ne koriste cesto za znacenja za koja postoji vec ustaljen termin. Zasto? Zato sto tada rijeci vise dopiru do covjeka nego one naucene. Mrzim zvucati kao citat nekog pametnog covjeka, stoga radije zvucim kao ja, makar mozda radi toga bila pogresno protumacena (ali ne zadugo, jer tu je kloklo).

Pa se time vracamo na prvi kloklin odjeljak citiranog posta gore.

[samaritanka]

Uvijek se sjetim Lidlofice i ekipe iz džungle i ona kaže da mame ide po vodu na izvor sa svojom djecom i one hodaju naprijed, a mala djeca iza njih i ne gledaju ih i hodaju preko litica i ne gledaju ih i vjeruju svojoj djeci i vjeruju joj makar djeci prijeti sa svake strane opasnost. Mame hodaju i ne okrecu se.

Toliko je toga kazano u tome...Povjerenje, povjerenje...

[Saradadevii]

točno znam kamo će ovo otići, pa da preduhitrim:

majčin odlazak na posao nije samo pitanje integriteta nego i egzistencije. u hrvatskoj barem. i iako ima mama koje su se odlučile na neplaćeni porodiljni do djetetove treće godine, teško da se ostalima može zamjeriti što su otišle raditi.

ne bude nigdje otislo, barem ne na ovom topike, vidim da je Zorana otvorila drugi za taj smjer .

Samo da prokomentiram ivy...
uvijek je majcin odlazak na posao pitanje "egzistencije" (ili barem onoga sto se percipira kao neophodno za egzistencij). tj. mali broj majki bilo gdje u svijetu ide natrag na posao, a da im lova nije vazna. Stvar je u tome da sto se vise love ima, vise se i trosi, tako da su i vece potrebe itd... Tako je to i u Hrvatskoj i u svijetu, razlike su, prema mojem misljenju, u necem drugom (pisala sam sto mislim o tome na topiku Obrazovanja kod kuce pa se necu ponavljati)
Trenutno postnatalno douliram kod zene kojoj muz zaradjuje vjerojatno oko 5 000 funti mjesecno, mislim cak i vise, jer im je renta za dvosobni stan 2500 funti mjesecno. Ona je chartered accountant (puno visoka placa u Londocu), a on je investment bankar. Buduci da samo prvih sest tjedana dobiva 90 posto place za porodiljski, a nakon toga trecinu te 4,5 i 6 mjesec porodiljskog drzavnu uravnilovku od 400 funti mjesecno, vraca se na posao nakon 6 mjeseci.
Oni imaju puno novaca, iz moje perspektive, ali ona se svejedno vraca na posao nakon 6 mjeseci, jer percipira da ga ne bi imala dovoljno za nacin zivota koji zeli voditi, da ne radi ili radi na pola radnog vremena ili nesto slicno.

I ne zamjeram ja nitkome nista, imam vlastitih postupaka za promisljanje i zamjeranje, ako mi se bas to radi
Samo mi se cini dobro to s vremena na vrijeme napomenuti u ovakvim raspravama i trazenjima rijesenja, jer se uvijek na to zaboravi: Djeca trebaju svoje roditelje ili barem jednog od njih , u punom radnom vremenu, fizicki i mentalno duze od par mjeseci ili godinu dana.

[ms. ivy]

imaš pravo, ali već smo imali ovakve topice u kojima se isticalo da ima ljudi koji rade za nekih 3000 kn - pa ako oba roditelja imaju takvu plaću ili je pak zaposlen samo jedan, njima se zaista radi o glavi (pogotovo ako imaju više djece).

mi imamo sreću da barem godinu dana možemo ostati s djecom doma. nakon toga se pak možemo nadati sreći da dijete može ostati u krugu obitelji (baka) i da ne mora u instituciju do treće godine. tko ne može-ne može.

što se integriteta tiče... slažem se da nema smisla da doma ostaje frustriran roditelj kojeg samo roditeljska uloga ne ispunjava. jednako je loše da roditelj koji želi ostati doma mora ići raditi jer računi ne čekaju tri godine.

(osobno ne bih mogla biti stay-at-home mom, ali bih bila sretna s kompromisnim rješenjem - pola radnog vremena. mm bi pak bio presretan da odlično zarađujem i da on može ostati s andrejem.)