Jučer mi moja kćer kaže kako joj se klima zubić. Meni malo čudno, ali idem pipnuti, kad ono zubić pleše i unaprijed i unatrag, i na stranu... valjda se još drži na niti. Nisam joj ga htjela čupati, mislim si neka ga ona sama jezikom izvali ili prstićima iščupa kad dođe vrijeme, zna sam najbolje da li je to boli ili ne.
Danas me nazove od bake i kaže mi da je zubić vani. Baka joj ga je izvadila koncem . Meni je bilo krivo, a baka kaže da ju je bilo strah da će ga pojesti sa hranom i htjela je da ga sačuvamo. No, dobro, vjerojatno bi danas on u svakom slučaju bio vani.

I tako je moje dijete krezubica. Peru me svakakvi osjećaji, moje dijete raste, drago mi je radi toga, ali nekako mi vrijeme ide prebrzo, puno prebrzo.... a istovremeno sam i malo zabrinuta. Njoj je tek 5 godina i 2 mjeseca, nije li to stvarno malo prerano? Doduše, njoj su rano i niknuli zubići, nije imala ni 5 mjeseci, mislim da je bio baš taj, ali s mužem sam razgovarala i mi smo oboje prve zube izgubili kad smo već išli u školu, znači sa skoro ili s punih 7 godina. Nije se lupila u njega, bar nam nije rekla, ali se zadnjih par dana žalila da je taj zubić boli. Nedavno smo bili i kod zubara, i zubarka nije ništa posebno primijetila, ni što se tiče kakvog kvara ni klimanja, jedino da će joj brzo izbiti trajne šestice. Sad je na godišnjem i ne mogu je nazvati da me umiri.

Ima li još netko da je tako brzo izgubio zubiće?