Drage moje, moram s vama podijelit moje iskustvo i moju borbu iako je ona sad iza mene. Uglavnom prošla je godina dana a ja još nisam prebolila i mislim da nikad i neću. Moja K se rodila u 7. mj. prošle godine. Sve je počelo savršeno i bila sam presretna, dojila sam je često ali znala sam kako to nije ništa čudno. Bila sam puna informacija s foruma i mislila sam kako me nitko ne može pokolebat.
K nije bilo ni dva mjeseca i morala sam počet radit, ne pitajte zašto, jednostavno sam morala. Ujutro sam plakala i ostavljala je. Ona je taman oko tog perioda počela dobivat grčeve. Stalno je plakala i iako je fino napredovala, tada su počeli problemi. Svi oko mene su govorili da je malena možda gladna, a ja sam nakon desetak dana posustala i dala joj bočicu. Plakala sam i pravila je. Ona je naravno zaspala kao klada a znamo i zašto. Na poslu je bilo naporno. Bilo je prerano i meni i malenoj. Previše sam se brinula, stalno bila pod stresom a sveki koja je čuvala malenu stalno je navijala za bočicu. K je još uvijek stalno bila na cici i stalno plakala. Imam osjećaj da se moja nervoza prenosila na nju. Ja bih dojila onda bi došao netko "dobronamjeran" i rekao - nema tu mlijeka.
Danas priznajem da sam i sama počela vjerovat u to i jednostavno odustala.
Srce me boli kad vidim nekoga kako doji i sjetim se onoga što sam zapravo usktatila svojoj K i sebi, pa sad ustvari i ne znam kako je to lijepo.
Možda je to krivi razlog ali sada stalno razmišljam kako bih voljela opet zatrudnit, ali moram priznat i da me strah od novog neuspjeha.
Zbog svega toga vas molim da ne odustajete.