Namjerno ne stavljam topic na attachment parenting, zanimaju me različiti pogledi.

Bebač mi je sad star točno šest tjedana. Od rodilišta pa do sad, mi ga dižemo kad zaplače i kad znamo da želi na ruke, ja mu dajem cicu kad zakmeči, mazimo ga i pričamo s njim, nekako mi se čini da ga osluškujemo.
Zanima me jesmo li pogriješili u tom stalnom dizanju na ruke, budući da se smiri jedino kad ga muž ili ja nosimo na ramenu i više ne želi spavati u svom krevetiću osim kad se onesvijesti od umora pa može visit na lusteru i spavat, bilo bi mu svejedno.
Jučer smo bili vani s kumom i mali se vozio u kolicima. Počelo mu je ići sunce u oči i zaplakao je. Kako ga muž vozi (jer ja dojim pa su ovo sve njegove aktivnosti ), stao je i digao ga na ruke da se smiri. Onda je mali skužio da i u kolicima može plakati kao i na krevetu i da ćemo ga uzeti na ruke pa je to isprobavao
Uglavnom, kumova cura je iskomentirala kako je to loše i kako nas mali dresira. Znam da je muž to čuo i pravio se da nije i dalje ga je nosio i mazio i zezao se kako smo dresirani.

Nakon ovog ludila od nevezanog posta, da rezimiram; jesmo li pretjerali s nošenjem na rukama?
Stvar je u tome što niti muž niti ja nismo imali sretno djetinjstvo, a nosile su nas jedino bake (njega) i deda (mene) i to ponekad. Svom djetetu silno želimo pružiti sve, ali me strah da ne pretjeramo i ne napravimo medvjeđu uslugu.

Evo, sad plače, sit i suh. Idem ga dić na ruke jer jednostavno ne podnosim da plače, silno mi je to tužno.

Hvala.