Da Anita je baš lijepo napisala, a sviđa mi se i što je napisala Romy
Ja bi ustvari od svakog uzela ponešto i potpisala...

Sad kad se tu razglaba o AP, shvatila sam da me baš briga kako se što zove. Važno je da sam ja svojoj djeci najbolja mama koja ih beskrajno voli i naravno da dajem maksimum od sebe kako bi napravila najbolje što mogu, a ako nešto ne mogu ne bi se smjela gristi zbog toga.
Ima ljudi koji bi se mogli nazvati AP i bez foruma i knjiga (npr. ja bi tu svrstala moju baku), a ima i onih koji uz sve dostupne informacije nikada neće biti ni blizu AP

Ne bi baš htjela o tome raspravljati nego sam razmišljajući došla do zaključka da što god ja radila da će mi jednog dana djeca naći nešto za zamjeriti. Mislim da se to događa svima, da te djete voli zbog toga što si takav kakav jesi ali i da će te u neko doba svog života mrziti zbog nečega što jesi ili nisi učinio E sad me kopka hoću li ja znati prepoznati sve svoje greške, hoću li znati reći oprosti, ja na to gledam drugačije, tada sam smatrala da je to ispravno... hoću li se izvlačiti i tražiti isprike
Nekako sam u to svoje razmišljanje uplela svoju mamu, sveki... Mislim, roditelji su i prije slušali savjete i smatrali da je to što rade ispravno i najbolje za dijete.
Kopkam se hoću li jednog dana shvatiti svoju nesavršenost i priznati da možda nisam bila u pravu ili ću tupiti kao neki roditelji da je jedino to ispravno i da sam kao roditelj nepogrešiva. Hoću li si uzeti za pravi da kao roditelj zadržim svoje dijete pod kontrolom i kad odraste, hoću li mu tada pametovati i raditi što smatram da je najbolje iako je ono protiv, hoću li biti posesivna ili ću imati snage da u jednom trenutku pustim ptića da odleti iz gnjezda i da je dovoljno velik da sam bira svoj put i da moram poštivati njegovu odluku o samostalnosti. Znam da su ti trenuci daleko ali su i jako blizu kako Stella pomalo postaje samostalna, kako se sama hrani, a ja bi ju htjela hraniti, kako bi se sama oblačila a meni je teško pustiti ju jer kao ne zna, ja to radim bolje i moj način je ispravan... teško je pustiti ju da sama pola sata shvaća da ne može lijevu cipelu obuti na desnu nogu, a ako ja to napravim za nju ne dopuštam joj da pokuša biti samostalna...

I još sam nešto razmišljala, kako je današnji život uglavnom trka s vremenom, kako većinom ništa ne stižemo, kako ponekad zbog osiguravanja egzistencije ne stignemo odgajati svoju djecu... Palo mi na pamet, pa stvarno, možda bi bilo bolje da rodimo djecu samo zato da ju odgajaju djedovi i bake koji su u penziji, koji imaju smireniji život... a onda će ta djeca nama roditi unuke koje ćemo mi odgajati... Glupo razmišljanje jer ja nikad nikome ne bi dala svoje dijete da ga odgaja, rodila sam djecu sebi... ali ne znam, razmišljajući o nekom pravom AP, o tome da se jedan čovjek u potpunosti posveti samo jednom djetetu i zadovoljavanju samo djetetovih potreba... o tome da se dijete odgaja jedan na jedan (jedan odrasli jedno dijete). da dijete odgaja osoba koja ne razmišlja o tome koliko je novaca na računu, treba li tražiti bolji posao, hoće li moći osigurati više stambenog prostora i osoba koja još uvijek pomalo traži samu sebe i želi ostvariti neke svoje snove, npr. karijeru... koja osim roditeljstva ima potrebu da se bavi još nečim da je zaposlena, da studira...
Zato što se nekad ja sama izgubim u svemu, što se grizem jer ponekad ne mogu posvetiti djetetu pažnje koliko bi htjela i koliko ono zaslužuje... Npr. sama sam s njima doma, obje traže pažnju, a ja samo jedna koja uz to moram i skuhati ručak da ne umremo od gladi (jesmo jedno vrijeme živjeli i od dostava ali ja ne mogu dugo tako, mom organizmu fali domaća hrana i želim da i Stella kao i ja postane ovisnik o domaćem, iako Stella i MM nebi imali ništa protiv da naručujemo i doručak, ručak i večeru, a međuobrok grickalice)

Ma ne znam, zapravo želim biti savršena mama i posvećena djeci a nisam sigurna da li ću moći biti onakva kakva želim, da li ću moći uz djecu završiti faks, da li ću moći odgajati djecu uz posao... i onda mi svakakve gluposti padaju na pamet
Nekad si mislim da jedan ekstremni AP roditelj koji je stalno uz djecu i stalno ih osluškuje ne bi smio imati nikavih drugih obaveza osim roditeljstva, da je predan samo tome, a ja to nisam u stanju ostvariti jer moram razmišljati o novcu, moram razmišljati o svom poslu, moram razmišljati o tome što ću kuhati, o tome kad ću pospremiti kuću, veš... ako ništa drugo kad ću uspjeti napisati koji redak na Rodi, a u tim trenucima više nisam posvećena samo djeci...