Sto je AP ustvari?

[Zorana]

Potaknuta jednim postom Saredadevii, malo sam razmisljala o tome kako svatko interpretira taj cuveni Attachment parenting izraz na svoj nacin.
Ja vjerujem da je velika vecina nas u nekakvoj sivoj zoni, tj. bori se da bude kao nekakav AP roditelj, a istovremeno muci muku sa "duhovima proslosti" i sa negativnim naslijedjem vlastitih roditelja.
Sto se mene tice, ja bi taj AP izraz najradije ukinula jer me uzasno nervira. Isto ko sto me nervira rijec "faza".
Ukinula bi ga bas zato sto ja vise ne znam sta se pod tim podrazumijeva.
Kad citam Continuum concept knjigu, savrseno mi je jasno kako bi stvari trebale biti. I tu mi se onda ne uklapa slika AP mame koja iz postovanja prema samoj sebi zorno gradi karijeru dok njezino AP dijete sjedi u vrticu.
Ne uklapam se ni sama sebi u sliku AP mame jer mi dijete ide u vrtic da bi naucilo njemacki jezik a ja prezirem instituciju vrtica.
Kakva je to AP obitelj ciji clanovi su po citave dane razdvojeni i nalaze se tek u vecernjim satima, brzinski nesto pojedu i svatko se baca na posvecivanje samom sebi.
My point is: u danasnjem drustvu nista mi vise nije jasno. Mislim, svi smo mi uzasno otudjeni od sebe i od drugih. I nema naznaka da se "svijet" pocinje znacajno manje baviti razvijanjem vlastitog kojecega. (karijera, status, financije, nekretnine blablabla)
I onda mi nije jasno o kakvom mi to Attachment parenting-u pricamo kad su, po mom osobnom shvacanju, AP roditelji rijetke ptice u danasnjem drustvu??
Rijetke ptice zato sto je vrijeme takvo, ljudi i nacin zivota su takvi da je jako tesko, najcesce i nemoguce, ostvariti jednu child friendly zajednicu i atmosferu koja bi i nama i djeci omogucila da stvarno budemo ono sto jesmo.
Ovako imamo npr. Searsa koji nam nudi hrpu konkretnih savjeta za rjesavanje problema proizaslih iz drustva neprijateljski okrenutog prema sebi samima, a najvise prema djeci.
Imamo Juula koji prica o integritetu, osobnim granicama i nacinu komuniciranja s djecom, dok ta ista djeca i njihov integritet svakodnevno primaju pljuske jer moraju i sebe i svoju osobnost lomiti i prilagodjavati krutim normama naseg drustva.
I imamo sami sebe, rastrgane izmedju svega nabrojenog.
Znaci, zanima me kako vi dozivljavate taj takozvani AP i kako ga mislite provoditi i ostvariti u danasnjem vremenu i prostoru?

[kloklo]

Ajme Zorana, ne bacaj me u bed, jer kad to ovako napišeš - crno nam se piše :sad:

Ali uvijek sam u životu nastojala gledati da je čaša polupuna, a ne poluprazna...
Je, fakin ni je preteško što mi je ribica cijeli dan u vrtiću i kad je se dočepam u pet popodne najradije bi je pojela od sreće što mi je konačno u zagrljaju

Moj AP se sastoji jednostavnu u tome da joj ono malo vremena što smo zajedno pošaljem što je više moguće poruka koje će joj govoriti koliko je volim i što mi znači u životu i koliko mi je bitno da bude najsretnije dijete koliko je to moguće....

Za mene je AP to što, kad god mogu, a najčešće mogu, nastojim gledati na svijet iz njenih cipela, nastojim je voljeti na onaj način koji je njoj najprihvatljiviji...
Provodim vrijeme s njom onako kako vidim da nju najviše veseli,a ne onako kako ja mislim da bi za nju bilo najbolje...
Npr. prije sam vjerovala da djeci najnajviše treba maženja i ljubljenja, ali moja Leona daleko od toga da ne voli te stvari, no ona beskrajno više uživa u zajedničkoj igri...

Bit povezujućeg roditeljstva je za mene empatija, razumijevanje njenih osjećaja i želja, što je važno kod normalnih okolnosti, a neusporedivo
važnije kad se oko nečega sukobimo i onda mi je silno važno da se uspijem ubacit na kolosjek njenih osjećaja i tada mi je puno lakše iznjedrit neki kompromis kojim ćemo obje biti zadovoljne...
Jer ja kao odrasla moram znati kako doći na pola puta i pružiti ruku, a ona je mala i ne mogu to očekivati od nje, ne još...

Ispravljam se odmah jer vidim da sam upala u jednu tako čestu zamku da sukobe s djecom etiketiram kao "nenormalnu" situaciju iako su zapravo neizostavan dio odrastanja...
Ali, eto, izgleda da još uvijek ne mogu sasvim iz sebe iščupati drač koji su mi posijeli u glavu da djeca ne smiju imati svoju volju i da su sukobi loša stvar, pa ih treba rješavati više silom nego milom :/
Za mene je AP i svjestnost činjenice da djeca nisu zločesta ako misle drugačije od nas i da su sukobi i njihovo rješavanje prilika za razvoj odnosa, a ne prilika za treniranje strogoće...

Dobro, to sam osvjestila i narafski da bi mi to "uključivanje u nju" bilo puno lakše kad bi provodile cijele dane zajedno, ali sjetim se izreke "bože daj mi snage da ne gubim energiju oko stvari koje ne mogu promijeniti" pa se ne ubijam previše s tim, iskoristimo ono što imamo najbolje što možemo...

Kao i Anita AZ, duboko vjerujem da ljubav čini čuda, no ljubav ima mnoge forme, a ono što mene osobno plaši je kad vidim kakve gadosti ljudi rade djeci u ime ljubavi...
Mislim da je to posljedica njihovog ne-AP sustava ponašanja, to je ljubav koja ne poštuje dijete, koja ga tretira kao objekt koji bi trebao biti sretan što uopće dobiva sve što dobiva...
Vrlo često se žalostim nad tim u parkićima i mislim si pa zar je to zaista tako teško? Ponašati se prema djetetu kao prema osobi, s uvažavanjem i pažnjom?

Ali pretpostavljam da su danas ljudi tako emocionalno nepismeni, tako stalno zapravo zaokupljeni sobom i svojim osjećajima da im je vrlo teško imati u vidu tuđe, pa makar bili od vlastitog djeteta...
Baviti se njegovim osjećajima i motivacijom zašto radi to što radi im se čini kao krađa vremena koje su namijenili sebi...ali kad bi samo znali koliko o sebi možemo naučiti kroz njih

[mendula]

Prije nego sam imala svoju djecu, razmišljala sam kako ću ih odgajati. Kako se odgajaju djeca? Bojala sam se da mi se ne dogodi "Sve smo im dali, sve za njih žrtvovali - vidi što je nastalo, narkomani i socijalni slučajevi". Bojala sam se jer sam mislila da ti koji tako pričaju stvarno znaju kako treba odgojiti dijete, ali se unatoč tome, zbog nekog nepoznatog svemirskog skoka, djeca odmetnu. Znam, zvuči glupo, ali iz primjera oko sebe nisam vidjela kako postići da djeca ispadnu onako kako im roditelji u najboljoj namjeri žele.

Onda sam
našla Rodu -> pročitala "Prvo djeca" -> pročitala "Vaše kompetentno dijete".

I shvatila dvije stvari:

1. djeca nisu bezlična masa za modeliranje koju roditelji trebaju odgovarajućom metodom oblikovati do prihvatljivog oblika - tako otprilike sam prije mislila.
djeca su sjeme koje u sebi već ima upisano na koji način doći do neke vještine / sposobnosti / svijesti o nekom pojmu, ima upisano kako će rasti i razvijati se, roditelji samo trebaju osigurati dobre uvjete: ljubav, prihvaćanje (ne zatirati djetetovu osobnost, očuvati integritet), zdrave primjere itd. Dijete ne treba podučavati da hoda, ono nauči samo potpuno pravilno hodati ako ga se ne ometa; ne treba ga učiti da govori, ono nauči samo ako mu se pravilno govori; ne treba ga učiti prihvatljivom ponašanju ("bonton"), ono nauči samo ako se prema njemu ostali odnose s poštovanjem; ne treba ga naučiti suosjećanju, ono samo shvati da drugi ljudi imaju osjećaje. Tako i za složenije sposobnosti emotivna i mentalne samo ih ne znam jednostavno opisati (hendlanje frustracija, kominikacija s vršnjacima, ma sve). Sreća da je tako, kad bi djeca morala čekati da im roditelji sve kažu i pokažu, većina bi umrla već u prvih mjesec dana.

2. instinktivna ljubav i intuicija ne griješe - ne smijem nikad raditi protiv svog srca, kolikogod bili jaki autoriteti koji mi to preporučuju.

Možda nisam baš jasna, misli mi lete brže nego što ih znam oblikovati i napisati. Inače se slabo izražavam.

Elem, to je slika AP-a kako ju ja zasad vidim (znate ono, slijepci oko slona).

[flower]

meni je AP naziv vec dugo trn u oku, mislim da je samo dobro osmisljen markentiski trik...a to ne volim...

po tome ap roditelj ili roditeljstvo je nesto sto ne postoji kao takvo, postoje roditelji koji zele biti sa svojom djecom i u tim trenucima zajednistva uzivati, biti ono sto oni stvarno jesu i truditi se da taj odnos bude sto bolji na obostranu korist...ja drugacije ne znam objasniti.

svijet u kojem zivimo sami stvaramo, ja duboko vjerujem u to, ako ga ne stvaramo pristajemo na njega (svjesno ili nesvjesno)...

i onda nije ni cudno da su psihicki zdrave osobe uvijek pomalo depr. i pesimisticne

[Luna Rocco]

Znaci, zanima me kako vi dozivljavate taj takozvani AP i kako ga mislite provoditi i ostvariti u danasnjem vremenu i prostoru?

Budući da sam sklona razmišljati poput tebe i vjerujem kako je vrsta roditeljstva kakvo ja njegujem (neću ga "etiketirati" nazivom AP) inkompatibilna s tempom društva u kojem živimo (život 100 na sat, prezaposleni roditelji, dijete u institucijama), MD i ja smo unaprijed učinili sve da dobijemo "i ovce i novce" - odnosno, da si osiguramo solidnu (ne bajnu, iako znatno bolju od prosjeka) egzistenciju, no ne nauštrb vremena provedenog s djetetom.

Nakon što sam godinama honorarčila u struci i van nje i imala faze kad sam paralelno radila po 3 posla, doslovno od 7 do 21 h, čim sam ostala trudna pokrenula sam vlastitu samostalnu djelatnost. Znala sam da mi sve te godine jamče klijente i da je rad od kuće (prevođenje) baza za ono što želim - a to je provoditi što više vremena s djetetom.

Moram priznati da sam jaaaaaaako teška srca napustila druga dva posla i ironija je u tome da je posao koji sam ostavila - jedini koji ne volim. No, odradim ga, a vrijeme koje imam za K. mi je predragocjeno da bih žalila za starim tempom života.

Dakle, uspjela sam stvoriti neki mikrokozmos u kojem se neću opterećivati kome ostaviti jednogodišnjaka na čuvanje, a što se tiče ostalih stavki - nasljeđe koje nosim u sebi i više je kvalitetno (dakle, odgoj mojih roditelja - ima tu propusta i puno toga radim drugačije, ali nisam "zatrovana").

Jedini aspekt moje "otuđenosti" je internet na kojem provodim puno više vremena nego što bih željela - ali to je moj svjestan izbor i nikako nauštrb djeteta. Činjenica je da bih dok on spava mogla provoditi vrijeme na kvalitetniji način, no trenutno me ovo čini sretnom.

Inače sam jako, jako zadovoljna - ni MD ni ja nismo upali u taj suvremeni žrvanj tehnologije, prekovremenih sati i otuđenja, često se družimo s ljudima, nismo ovisnici o nekakvim "gadgetima", MD doduše gleda TV češće nego što bih ja to voljela (ja bih ga palila sam povremeno da pogledamo neki film), ali naučila sam to poštovati - njemu je TV kao meni internet, također nikad nauštrb Kaleba.

Drago mi je da nismo "moderna obitelj" kakvu si opisala i čije tragove primjećujem kod nekih svojih prijatelja i/ili poznanika, no iako smatram da je to (gotovo) nužan preduvjet za predano roditeljstvo, potpuno sam svjesna da nije čarobni štapić i da postoje mnogi roditelji koji kvalitetnije provedu 2 sata dnevno s djetetom od onih koji provedu cijeli dan.

Vidjet ćemo za par godina kako to funkcionira u praksi...

[Zorana]

Mene je u pocetku AP naziv jako privukao. A jednakom snagom kojom me privukao sada me i odbija.

[Deaedi]

Ja nisam sklona razlicitm pravcima, teorijama, pristupima u odgoju djeteta. Za AP sam se zainteresirala, ali ibro odustala od citanja hrpe savjeta i teorija. Mislim da 90% savjeta nije realno niti primjenjivo bez velikih odricanja, zrtava od starene i roditelja i djece, otudjivanja od vecine prijatelja i drustva u kojem ipak vrijede drugacija pravila i norme.

Nastojimo biti dobri roditelji, i najvaznije: da H zna da je VOLJENA. Mislim da je to dovoljno.

[Zorana]

Na sta mislis da nije realno primjenjivo? Ja osobno nista od toga ne dozivljavam kao zrtvovanje icega pa mi nije jasno na sta mislis.

[kloklo]

...i onda nije ni cudno da su psihicki zdrave osobe uvijek pomalo depr. i pesimisticne

Ima,onda, moja mama pravo...ja sam slučaj za Vrapče, sasvim psihički nezdravo optimistična

[kloklo]

Doduše, ona bi mene u Vrapče iz drugih razloga

[flower]

[mina]

I onda mi nije jasno o kakvom mi to Attachment parenting-u pricamo kad su, po mom osobnom shvacanju, AP roditelji rijetke ptice u danasnjem drustvu??
Rijetke ptice zato sto je vrijeme takvo, ljudi i nacin zivota su takvi da je jako tesko, najcesce i nemoguce, ostvariti jednu child friendly zajednicu i atmosferu koja bi i nama i djeci omogucila da stvarno budemo ono sto jesmo.
Ovako imamo npr. Searsa koji nam nudi hrpu konkretnih savjeta za rjesavanje problema proizaslih iz drustva neprijateljski okrenutog prema sebi samima, a najvise prema djeci.
Imamo Juula koji prica o integritetu, osobnim granicama i nacinu komuniciranja s djecom, dok ta ista djeca i njihov integritet svakodnevno primaju pljuske jer moraju i sebe i svoju osobnost lomiti i prilagodjavati krutim normama naseg drustva.
I imamo sami sebe, rastrgane izmedju svega nabrojenog.
Znaci, zanima me kako vi dozivljavate taj takozvani AP i kako ga mislite provoditi i ostvariti u danasnjem vremenu i prostoru?

Počela sam na onom drugom topicu pisati jedan dugačak post pa sam se na kraju zaplela i nisam sama znala što da kažem... na kraju ga nisam ni postala...

Sad kad sam pročitala što ti pišeš shvaćam da sam zapravo to htjela reći...

O kakvom AP-u se može pričati u današnje vrijeme kad si rastrgan između svega, kad ne možeš biti ono što jesi i ono što želiš biti...

[Deaedi]

Na sta mislis da nije realno primjenjivo? Ja osobno nista od toga ne dozivljavam kao zrtvovanje icega pa mi nije jasno na sta mislis.

H ne podnosi da je baka cuva. Cim je ujutro vidi na vratima pocne cendranje. Ako bi ja postovala njezine zelje i pravo na izbor, njezin integritet i pravo da odlucuje, sta bi u toj situacaiji ja trebala napraviti?

[Mamasita]

Ja sam na podforumu Attachment parenting procitala mozda desetak topica.
Svidjela mi se ideja o odrzavanju povezanosti s bebom, osluskivanju bebe, oslanjanju na intuiciju......no shvatila sam da to radim nekako prirodno, spontano i bez da citam o tome. Mislim da je nekim ljudima takav "AP" urodjen, a onima kojima nije, sumnjam da ga zele i mogu nauciti i uopce shvatiti, a da ne odu u neku krajnost i da im puno koriste svi ti tekstovi napisani o AP-u.

[Mamasita]

Krivo sam se izrazila.
Nisam mislila da je AP nekima urodjen, a nekima ne.
Htjedoh reci ga netko ima u sebi, a netko ne. Mislim da je urodjen svima, ali se s vremenom izgubi, tj. izgubi se kontakt sa samim sobom i utopi se u onome sto diktira drustvo.
A onda ga je jako tesko ponovo nauciti...

[Vishnja]

ne znam sta je ap. za taj izraz sam prvi put cula ovde, na rodi, a mama sam bila jos 6 godina pre toga. naravno, ne uvek idealna i bezgresna, ali kroz odrastanje svoje i svoje dece shvatila sam sledece:
bez obzira na uzase modernog zivota (rano odvajanje od dece, visesatna odvojenost svih clanova porodice tokom dana, otudjenost svih vrsta, egzistencijalni i porodicni problemi...), ja uzivam da provodim vreme sa svojom decom i trudim se da ono bude sto kvalitetnije. u tom vremenu ima sati posvecenih samo njima, a bogami i onih drugih koje posvecujemo jedno drugom kao partneri i li svako samo sebi. i mislim da je to vazno za integritet svakog od nas ponaosob.
od samog rodjenja svoju decu postujemo kao kompletne licnosti i uvek se trudimo da svaki zahtev izvagamo i pravedno presudimo kad moramo reci "ne", za njihovo i dobro svih nas.
kada osetimo da bismo mogli da ih povredimo nekom svojom izjavom ili gestom, sklanjamo i smirujemo do faze potrebne za normalan razgovor.
problemi se resavaju konstruktivnim razgovorom u kome svako ima pravo da otvoreno kaze sta misli.
svaka njihova potreba za samostalnoscu sa radoscu je odobrena pod uslovom da se ne kosi sa sigurnoscu.
i najvaznije:u svakom trenutku , i kada smo ljuti ili tuzni, one znaju da ih bezuslovno volimo.

[Romy]

Kad sam prvi put čula za taj izraz, mislila sam tko zna što je to i kakav je to sad rocket science...Sjećam se da sam i Luni poslala pp što je sad to i jesam li ja ili nisam AP mama. Po osnovnim smjernicama AP-a (spavanje s djetetom, platnene i dojenje) shvatila sam da nisam i bila pomalo razočarana zato što sam mislila da zbog toga nisam dobra mama. Sad shvaćam da je taj naziv modernih načela odgoja samo naziv, tj. paket aranžman za maksimu koju više-manje svi mi sprovodimo u djelo - voli svoje dijete/djecu bezuvjetno, pokaži im to, prihvati ih, osluškuj njihove potrebe i budi kooperativan. Tko mi može reći jesam li AP mama ili nisam?! Nitko! Ja sama, u najmanju ruku. Educiram se po pitanju zdravlja i odgoja djece, sve što je vezano za djecu me jako zanima, izuzetno mi je stalo do njegove dobrobiti i da on to vidi, još mi je više stalo do toga da uvijek zna da sam bez obzira na sve za njega tu i to je to. To je meni AP.
Sad imamo Juula koji nam je ukazao na neke stvari, prirodne, tako očite i logične, dobili smo naziv AP, a danas sutra ćemo imati nekog Peru Petardu sa svojom revolucionarnom teorijom odgoja i tko zna kako će se to onda zvati. Kako je netko dobro napisao, roditeljstvo i "AP" ili imaš u sebi ili nemaš.
Ja, nažalost iz objektivnih razloga, nisam mogla dojiti, ne spavam sa svojim djetetom zato što spavam k'o svinja (kao i MM) i ne tako malo puta sam se našla na podu, pa se bojim da bih ga nenamjerno zviznula, zdrobila ili nešto još gore i ne koristim platnene iz čiste pragmatike i vlastite komocije, ali to sve NE znači da sam manje attached za svoje dijete.
Ok, za platnene nisam sigurna da li spadaju u AP, kao i za spavanje s djetetom, ali kužite poantu?! Mislim da se ne moram svrstavati u kanone i dogme da bih znala da svoje dijete volim najviše i da ga doživljavam kao sebi najvrjednije, najdragocjenije i potpuno ravnopravnog, ako ne i boljeg od sebe. To je moja mala osoba za koju sam potpuno attached.
A kako se to zove, boli me đon!

[pinocchio]

Znaci, zanima me kako vi dozivljavate taj takozvani AP i kako ga mislite provoditi i ostvariti u danasnjem vremenu i prostoru?

meni je trebalo skoro godinu dana da uopće otvorim pdf AP jer sam mislila da je to neka šifra ispod koje se krije čavrljanje naših moderatorica koje nije posebno zanimljivo

a onda sam se tek iznenadila kad sam shvatila da sam (sad si malo laskam) ono što se zove ap mamom. ajd dobro, može se zvati tako ili bilo kako ali mi je zapravo drago da se iza toga kriju još neke srodne duše, a neke od njih poznam i rado ih vidim jer su njihova dječica tako ugodno društvo da je to milina. i ne moram se bojati da će lada vidjeti kako neki roditelj tuče svoje dijete, urla ili sl. baš naprotiv. koji puta me malo i strah jer mi se čini kao da mi dijete živi u balonu od sapunice družeći se s ap djecom.

i ne znajući za ap već sam davno odlučila da nema tog posla i karijere, službenog puta ili večere koji će me natjerati da upadnem u taj začarani krug, a sve pod parolom "radim za nju".

svjesno sam odabrala nezahtjevan posao i odustala od karijere jer me to više ne fura i imam neke svoje planove koji će mi, nadam se, omogućiti da istovremeno radim što volim, koliko volim i s kim volim, a da me moja djeca pri tom imaju za sebe u natprosječnoj količini

[tanja_b]

Krivo sam se izrazila.
Nisam mislila da je AP nekima urodjen, a nekima ne.
Htjedoh reci ga netko ima u sebi, a netko ne. Mislim da je urodjen svima, ali se s vremenom izgubi, tj. izgubi se kontakt sa samim sobom i utopi se u onome sto diktira drustvo.
A onda ga je jako tesko ponovo nauciti...

Ne znam kakav bih roditelj bila da nisam čitala tekstove s "Rode" i Searsa još u trudnoći, ne vjerujem da bih bila mama-dreserka, ali vjerojatno bih puno više slušala kojekakve savjete iz okoline (i korisne i nekorisne i štetne). Sumnjam da bi to bilo blizu AP-u.
Nisam po prirodi samouvjerena osoba, kontakt sa samom sobom izgubila sam odavno i tek ga sad ponovo polako pronalazim :/ Čitanje relevantnih tekstova (i topica) mi samo pomaže u svemu tome. Što se može, nismo svi intuitivni tipovi.
Ni sad nisam uvijek sigurna u svoje postupke, ali ipak mislim da generalno radim dobro. Vidim da mi je dijete sretno i zadovoljno (bar zasad), i to mi je najvažnije.
Hm, da, zajedničko spavanje dugo nam je predstavljalo muku, a nisam ga ni nosila u marami. Na žalost, iz objektivnih razloga. Tek sam se nedavno prestala gristi zbog toga. Neke stvari ne mogu se znati prije nego se dijete rodi.

[loonalee]

Mislim da se ne moram svrstavati u kanone i dogme da bih znala da svoje dijete volim najviše i da ga doživljavam kao sebi najvrjednije, najdragocjenije i potpuno ravnopravnog, ako ne i boljeg od sebe. To je moja mala osoba za koju sam potpuno attached.
A kako se to zove, boli me đon!

[ENA26]

Romy

[Anita-AZ]

Cure... bas ste prekrasno pisale!

I mene smeta etiketiranje i sam naziv AP... takoder me smeta sto postoje odredene znacajke po cemu je nesto AP ili nije... kao dojenje, zajednicko spavanje itd.... uopce te stvari ne stavljam u tu kategoriju (definicije svog AP-a). Znam nekoliko mama koje dugo doje, pa nemaju veze s AP-om (hijerarhijski odnos bez postovaja, po guzi itd.), ali misle da imaju jer dugo doje. Znam puno mama koje su totalno AP ali nisu spavale s bebom, niti je dojile dulje od koji mjesec.

Zoranina pitanja na samom pocetku su fenomenalna. Kako u danasnjem svijetu tako dalekom od urodenog, prirodnog i zdravog pruziti djetetu upravo to? Mozemo se maximalno truditi i to nam je jedina duznost, ali odrzavati neku imaginarnu slike savrsene majke moze nas samo ostetiti i uciniti robovima slike umjesto "uzivateljima" zivota.

Nekada sam imala jasan stav u vezi stvari. Tada sam bila tvrdoglava, ali cvrsta. Mislila sam da sam jako pametna. Sada cesto zvucim kontradiktorno sama sebi jer ne mogu ne vidjeti sve strane. Ovisno o kutu gledanja, stvari se mijenjaju, kako se okreces oko "zivotne osi", pitas drugacija pitanja i vidis da iste stvari imaju stotinu lica. Zato su ljubav, vlastita intuicija, iskrenost (prema samom sebi i djetetu), prihvacanje ljudi oko nas kakvi jesu (pa i nas samih) jedino sto nam moze pomoci da se "attachiramo" i ne "detachiramo" od svoje djece, muza, prijatelja, roditelja, okoline i najvaznije - nas samih.

_________________________________________

Konkretno, oko zaposlenja. Zaista ne znam kakvom bi mene majkom netko okarakterizirao. Do Omine 3. godine nisam radila aktivno. Nakon toga sam jednostavno MORALA (ne radi novaca, vec radi vlastitog osjecaja vrijednosti). Sjecam se da su me starci ubijali u pojam da cu se strasno razboliti ako nastavim raditi po noci i biti mama po danu (tu i tamo bi je pricuvali, ne koliko je trebalo, a vrtic nije dolazio u obzir, jednostavno mi nesto iznutra nije dalo da je upisem, krenula je tek sa nepunih 5 g). Doduse, imala i jesam problema sa srcem, ali kvragu i ja imam potrebu biti "kompetentno dijete", a isto sam zeljela i njoj...
Sjecam se noci kad je mm bio na putu, a Omi je spavala na spuzvi u studiju pored klavira dok sam ja radila sa slusalicama na usima. Iako bi netko rekao da tako sto rade nemajke, ona se toga sjeca sa tolikom ljubavlju i cesto me znala pitati da opet spava u studiju dok ja radim.

Ja sam tada zaista, da bi ostala "kvalitetna" majka, morala poceti ostvarivati svoje vlastite ambicije. Nisam odletjela na drugi kraj svijeta ostvariti i raditi tocno ono o cemu sam mastala cijeli zivot (jer se "masta" s vremenom i promjenila).... vec sam ostala ovdje, za njih, ali isto tako jos uvijek vjerna sebi.
Ako sam nezadovoljna sa sobom, sto moje dijete uci o tome kakva majka/zena treba biti? Pacenica, zrtva, nesretna, neostvarena...? A ja bi se osjecala upravo tako u suprotnom. Mozda je to moj problem? Potreba da vrijedim i djelujem i izvan obitelji? Ili je to utjecaj sustava vrijednosti radi kojeg se osjecamo manje vrijedne kao majke pa trebamo jos nesto "vise" (tako to prikazuju u filmovima, ne - ne zelim se vjencati sad i imat djecu, ja od zivota zelim "nesto vise")? Ali opet... zar zena jos uvijek mora biti rastrgana izmedju vlastitog osjecaja vrijednosti i obitelji? To je jedna stvar. ulNisam u to uvrstila cinjenicu da u nekim obiteljima dva roditelja moraju raditi da bi imali dovoljno. Ok, definija dovoljnog stvar je percepcije, odabira, potreba ali (cesto) i prohtjeva, pa u to necu ulaziti. Iskreno, smatram da ako zena radi posao koji ne voli, a obitelj moze prezivjeti i bez tih novaca, da je daleko vaznije da ostane sto dulje sa djetetom nego da radi za otplatu jos jednog kredita, mozda jos jednog auta (ovo je default oko mene).

__________________________________________________ _____ umjesto tockica

Nisam uspjela sve napisati onako kako sam htjela.. ali ne stignem mijenjati... mi zene ionako znamo citati izmedju redaka i razumjeti poantu...

[tanjaa]

Anita-AZ, lijepo si to napisala, sviđa mi se tvoje razmišljanje.

[mina]

Da Anita je baš lijepo napisala, a sviđa mi se i što je napisala Romy
Ja bi ustvari od svakog uzela ponešto i potpisala...

Sad kad se tu razglaba o AP, shvatila sam da me baš briga kako se što zove. Važno je da sam ja svojoj djeci najbolja mama koja ih beskrajno voli i naravno da dajem maksimum od sebe kako bi napravila najbolje što mogu, a ako nešto ne mogu ne bi se smjela gristi zbog toga.
Ima ljudi koji bi se mogli nazvati AP i bez foruma i knjiga (npr. ja bi tu svrstala moju baku), a ima i onih koji uz sve dostupne informacije nikada neće biti ni blizu AP

Ne bi baš htjela o tome raspravljati nego sam razmišljajući došla do zaključka da što god ja radila da će mi jednog dana djeca naći nešto za zamjeriti. Mislim da se to događa svima, da te djete voli zbog toga što si takav kakav jesi ali i da će te u neko doba svog života mrziti zbog nečega što jesi ili nisi učinio E sad me kopka hoću li ja znati prepoznati sve svoje greške, hoću li znati reći oprosti, ja na to gledam drugačije, tada sam smatrala da je to ispravno... hoću li se izvlačiti i tražiti isprike
Nekako sam u to svoje razmišljanje uplela svoju mamu, sveki... Mislim, roditelji su i prije slušali savjete i smatrali da je to što rade ispravno i najbolje za dijete.
Kopkam se hoću li jednog dana shvatiti svoju nesavršenost i priznati da možda nisam bila u pravu ili ću tupiti kao neki roditelji da je jedino to ispravno i da sam kao roditelj nepogrešiva. Hoću li si uzeti za pravi da kao roditelj zadržim svoje dijete pod kontrolom i kad odraste, hoću li mu tada pametovati i raditi što smatram da je najbolje iako je ono protiv, hoću li biti posesivna ili ću imati snage da u jednom trenutku pustim ptića da odleti iz gnjezda i da je dovoljno velik da sam bira svoj put i da moram poštivati njegovu odluku o samostalnosti. Znam da su ti trenuci daleko ali su i jako blizu kako Stella pomalo postaje samostalna, kako se sama hrani, a ja bi ju htjela hraniti, kako bi se sama oblačila a meni je teško pustiti ju jer kao ne zna, ja to radim bolje i moj način je ispravan... teško je pustiti ju da sama pola sata shvaća da ne može lijevu cipelu obuti na desnu nogu, a ako ja to napravim za nju ne dopuštam joj da pokuša biti samostalna...

I još sam nešto razmišljala, kako je današnji život uglavnom trka s vremenom, kako većinom ništa ne stižemo, kako ponekad zbog osiguravanja egzistencije ne stignemo odgajati svoju djecu... Palo mi na pamet, pa stvarno, možda bi bilo bolje da rodimo djecu samo zato da ju odgajaju djedovi i bake koji su u penziji, koji imaju smireniji život... a onda će ta djeca nama roditi unuke koje ćemo mi odgajati... Glupo razmišljanje jer ja nikad nikome ne bi dala svoje dijete da ga odgaja, rodila sam djecu sebi... ali ne znam, razmišljajući o nekom pravom AP, o tome da se jedan čovjek u potpunosti posveti samo jednom djetetu i zadovoljavanju samo djetetovih potreba... o tome da se dijete odgaja jedan na jedan (jedan odrasli jedno dijete). da dijete odgaja osoba koja ne razmišlja o tome koliko je novaca na računu, treba li tražiti bolji posao, hoće li moći osigurati više stambenog prostora i osoba koja još uvijek pomalo traži samu sebe i želi ostvariti neke svoje snove, npr. karijeru... koja osim roditeljstva ima potrebu da se bavi još nečim da je zaposlena, da studira...
Zato što se nekad ja sama izgubim u svemu, što se grizem jer ponekad ne mogu posvetiti djetetu pažnje koliko bi htjela i koliko ono zaslužuje... Npr. sama sam s njima doma, obje traže pažnju, a ja samo jedna koja uz to moram i skuhati ručak da ne umremo od gladi (jesmo jedno vrijeme živjeli i od dostava ali ja ne mogu dugo tako, mom organizmu fali domaća hrana i želim da i Stella kao i ja postane ovisnik o domaćem, iako Stella i MM nebi imali ništa protiv da naručujemo i doručak, ručak i večeru, a međuobrok grickalice)

Ma ne znam, zapravo želim biti savršena mama i posvećena djeci a nisam sigurna da li ću moći biti onakva kakva želim, da li ću moći uz djecu završiti faks, da li ću moći odgajati djecu uz posao... i onda mi svakakve gluposti padaju na pamet
Nekad si mislim da jedan ekstremni AP roditelj koji je stalno uz djecu i stalno ih osluškuje ne bi smio imati nikavih drugih obaveza osim roditeljstva, da je predan samo tome, a ja to nisam u stanju ostvariti jer moram razmišljati o novcu, moram razmišljati o svom poslu, moram razmišljati o tome što ću kuhati, o tome kad ću pospremiti kuću, veš... ako ništa drugo kad ću uspjeti napisati koji redak na Rodi, a u tim trenucima više nisam posvećena samo djeci...

[mina]

Ma možda ovo što sam napisala uopće ne spada pod ovu temu ali razmišljanja o AP i roditeljstvu uopće, o tome kakav sam roditelj navela su me da napišem nešto... pa napisala na prvom topicu koji mi naletio

[Anita-AZ]

Ma ne znam, zapravo želim biti savršena mama i posvećena djeci a nisam sigurna da li ću moći biti onakva kakva želim, da li ću moći uz djecu završiti faks, da li ću moći odgajati djecu uz posao... i onda mi svakakve gluposti padaju na pamet

Mina, uspjet ces ostvariti sve sto zelis i jos puno vise od toga! Samo budi kakva jesi i pazljivo oslukuj vrijeme za druge i nove stvari.

Meni je Liamov dolazak na svijet izmijenio sve! U trudnoci sa njim dobila sam konkretnu ponudu za koju sam doista godinama radila! Sve placeno - avion, hotel, ponuda da radim sa vrhunskim skladateljima glazbu za film i to ne zato sto traze bilo koga vec su htjeli bas mene i moj stil orkestriranja i skladanja. Jos uvijek mi je taj ugovor kao iz nekog sna. Prva reakcija bila je sreca sto sam ga uopce dobila. Druga reakcija je bila: "oops, ali ja sam trudna", zbunjeno zakocenje, treca totalni plac i tuga i zaljenje (trajalo danima), muz je mislio da ce poludjeti sa mnom, jedno bar mjesec dana (dugo cekane) trudnoce upropastila sam time.... Onda sam se polako smirila i nisam vise o tome ni razmisljala niti sam o tome vise htjela razgovarati. Radila sam kao manijak do posljednjeg dana trudnoce vjerojatno kako ne bi stigla puno misliti o svemu. Sve u svemu, nisam se bas ponijela nesto zrelo u vezi toga.

Kad se Liam rodio dobila sam toliku golemu snagu unutar sebe i shvatila da ja mogu sve i da cu ostvariti sve u svoje vrijeme! Uopce ne sumnjam da cu uciniti velike stvari i da cu radi bebe biti uskracena uciniti sve sto sam mislila. Bas obrnuto, uciniti cu i vise! Samo cu morati nauciti vjerovati da stvari dolaze u svoje vrijeme i da ne treba zaliti kad ih nema i ljutiti se kad dodju, jer sve to na kraju ipak daje cjelovitu sliku bez ijednog izgubljenog komadica.

Samo se opusti. Imamo vremena. Mlade smo... i bit cemo mlade dok se tako osjecamo. Moramo manje razmisljati, a vise zivjeti. Ok, napraviti si nekakav mentalni (ili i na papiru) plan i zelje koje smo si duzni ispuniti i otprilike ih smjestiti u neko vrijeme a "sada" ostaviti uzivanju u majcinstvu.

Da, zaboravih reci... stvarno ne zalim ma niti 0,0125% za time sto sam radi ove trudnoce odgodila pocetak ostvarenja svog sna. Cak stovise, probudila sam se i sanjam drugi! Svoju obitelj!