Nikad od roditelja nisam čula "volim te","bravo","ponosni smo"...
Bila sam najstarija,nas fala bogu 4 djece...slobodno ću reć da sam ih ja odgojila...kupala,hranila,presvlačila,vodila prvi dan u školu...
Sa sedamnaest godina se moja mama sjetila da me treba vodit ginekologu jer jo "nisam" dobila prvu menstruaciju!!!!!!!!!
A dobila sa 14,15 ne sjećam se više...
Tata je radio,nje nikad nije bilo doma...
Najmlađi brat me zvao "mama" i dugo mi je trebalo da ga odučim od toga...
Život na selu...uz hrpu djece koju su ti nametnuli,hrpa stoke za hranit...pa cijepaj i pili drva jer je snijeg do koljena a oni te ostave samu s djecom...a imala sam 12 godina kad se rodio najmlađi brat...
Sebi sam ponavljala "samo još malo,sad će 18 godina pa češ otić"
Ali nisam,moja brača su mi poput moje rođene djece bila i ostala...
I nisam ostala zlopamtilo,ma jesam ali trudim se ne bit!
Nekad mi dođe da im saspem sve u facu...ali kad bolje razmislim ne vrijedi...ja ću se živcirat a njima kroz jedno unutra kroz drugo van...
Valjda je tako moralo biti...
Zato se danas maksimalno trudim da ne pnovim njihove greške...
i griješim svaki dan kao što je već neka od vas rekla...ali u usporedbi s njihovim greškama moje su tek sitnice...