Kažu da djetetu treba dati mogućnost izbora, pa će biti manje konfliktnih situacija.
Možda to vrijedi za malo veće dijete, ali za dvogodišnjaka... evo kako izgleda blaži slučaj:
Dolazimo kući (ja s posla, Andrej od tete) i pitam ga u autu: hoćeš li da idemo odmah doma ili na igralište.
On bira igralište. Na pola puta se predomisli jer se sjetio autića koji ga čekaju doma. Traži da idemo doma. Dobro.
Idemo doma, i pred vratima se sjeti da bi on ipak još bio vani. Otrči 50 m i onda se vrati jer bi ipak doma. Ako imam sreće, uđe u lift bez protesta. Ako nemam sreće, čim se za nama zatvore vrata haustora, on bi opet van i JAKO je ljut kad kažem da sad idemo doma!
Da ne nabrajam druge situacije. Meni se ponekad čini da on jednostavno ne zna što zapravo hoće i da ga treba "pogurnuti" u nekom smjeru. A onda mi se opet čini da mu ne dajem mogućnost izbora, pa više ni sama ne znam što je bolje.
Jesu li i drugi dvogodišnjaci takvi? Dokad to traje? Kad uopće mogu shvatiti što znači "ili"? (Andrej definitivno ne kuži takva pitanja)