 |
|||
Ha, ha i kad prođe godina dana dijete shvati da mora pomagati i počne samo od sebe raditi? Ne slažem se uopće s tim, to je stvar navika i svakodnevne rutine obiteljskog života. Ako mu se ne da učiti da ga na godinu dana ispišemo iz škole?a zakaj prvotno napisa
Mene ovdje zanima ima li Leonarda doista mogucnost izbora ili ti njoj stvaras samo privid izbora? To me zanima jer pitanje hoćeš li nešto drugo, a čokolada poslije ručka?... zapravo ne ostavlja mogucnost izbora. Odnosno, dijete na takvo pitanje moze odgovoriti "necu nista drugo, hocu coksu sad" Sta se dogadja u tom trenutku? Ako se ti ok s njenom odlukom da ipak pojede cokkoladu, onda je sve u redu. Medjutim ako nisi i ako ces ju i dalje uvjeravati da coksa ide poslije rucka onda zapravo njoj u pocetku nisi pruzila nikakvu mogucnost izbora i ona ce to prije ili kasnije skuziti.Leonarda neće blitvu..kažem ja..i meni je, ali baš totalno fuj blitva...efektirajući bljak..ali vidiš..sve pojedem jer je jako zdrava, da bolje kakiš i da mozak lakše uči...
zasad tako nešto s Leonardom prolazi, dok me ne skuži...uglavnom point je uvijek ostaviti mogućnost izbora i odluke...
Malo sam prebrzo stisla Pošaljite...
Bas sam nesto razmisljala o takvim situacijama kad klincima kao nudimo da nesto sami izaberu, a zapravo im ne nudimo nista. Odnosno umjesto da budemo jasni, tipa cokoladu cemo jesti poslije rucka, sad ne moze, pakiramo to u neki sareni papiric koji se zove mogucnost izbora.
Radim to i ja, naravno, al nije mi ok. Ako kazem klincu Idemo sad van, moze? zapravo mogu ocekivati i odgovor Hocu i odgovor Necu s istom vjerojatnoscu. A ako planiram svakako izaci, onda ga ne bih trebala uopce pitati tako blesavo pitanje.
Slažem se s Martom. U slučaju čokolada kod mene nema nikakvog nagovaranja nego se zna pravilo da se slatkiši ne jedu prije ručka. Na pitanje: Mogu li dobiti čokolade/keksića itd.? odgovaram: Možeš, poslije ručka.
Ovo s izlaženjem iz kuće: ako moramo nekamo ići onda tako to i kažem. Podsjetim ga da je postojao prethodni dogovor, da se nešto mora obaviti ili mu objasnim da ne može cijeli dan biti u kući nego bi trebao udahnuti zraka itd. Argumentacija ponekad potraje, ali funkcionira. Ako nema dogovora i nije previše bitno da taj čas izađemo van, ne idemo van ako on to ne želi.
Jučer smo imali slučaj da je tati cijeli dan govorio da će "još malo" ići s njim baki, a tata je čekao cijeli dan i nisu otišli. Na kraju je došlo do svađe između njih i zabrane gledanja omiljele emisije. Ja ne bih postupila kao MM, ali sam ga pustila da se snalazi i ide svojim metodama. Ili bih ga malo čvršće uvjerila da idemo ili bih od te ideje odustala i isplanirala dan drugačije. Po mojim metodama kazna ne bi bila potrebna. Ali, na kraju je dobro ispalo i ovako. M. je zapravo shvatio da se radi o tome da je čitav dan zavlačio tatu i to ne samo zbog izlaska nego i zbog svega ostalog: oblačenje, dolazak za stol na ručak itd. itd. i da je kazna uslijedila zbog toga. Razgovarali smo o tome prije spavanja i rekao je da "mu više nećemo morati sto puta reći nego samo jednom". Ja sam rekla: može i dva, tri puta i nad time smo se rukovali. Uglavnom, danas je bio u svemu mnogo kooperativniji i brži.
mislim da je to jedna od stvari koja mi se kroz juula razjasnila. to pakiranje u sarene papirice.
koje je manipuliranje. i zbunjujuce za dijete. mada zvuci mekse, demokratskije, tolerantnije... a nije.
dakle sto se hrane tice, ona jede manje vise sve i nemamo nekih muka ili problema
ali:
ako kaze da nije gladna , ne mora jesti. bez obzira sto ja mislila o tome. i ne pokusavam je uvjeravti da bi trebala biti gladna zbog ovog i onog.
i ne dopustam da je u to bake ili bilo tko drugi uvjerava. i da je dave da se tanjur mora pojesti do kraja i slicno.
ako ima vise jela na stolu, moze izabrati koja ce jesti.
ako kuham nesto sto znam da nikako ne voli, za nju napravim nesto drugo.
ako za nesto sto inace jede rado, a jedan dan veli da nece i kaze mi "nije mi fino" (to obicno, ako joj se zuri nesto igrati ili slicno) , a nema nista drugo na stolu, onda ja kazem:
bas mi je zao, sto ti danas ne prija, ali ja bih rado da pojedes iako ti nije fino.
i ona u 95% slucajeva kaze: ajde dobro, moze i zavrsi sa njam, nam.
u 5% nece pojesti, sto je meni isto ok.
ali ja je ne uvjeravam, kako bi to njoj moralo prijati, biti fino i slicno.
isto tako joj za nekeve cudovisne marseve, pinguine, one groznomorne obojane i presladene, mineralne vode koje su hit u becu, jasno kazem da ne moze i lijepo joj objasnim zasto ne moze - jer je lose za zdravlje, zube mozak, jer je marketinski trik i podvala, procitam joj sastav i objasnim joj sastojke.
ali se ne pacam u njene osjecaje, njenu zudnju i zelju za tim, niti pokusavam svoj stav zapakirati u bilo sto sareno i dopadljivo.
i ok mi je, ako je ljuta na mene zbog toga.
i ok mi je, da ce me sljedeci put u ducanu opet moliti i da cu joj ja jednako mirno i cvrsto objasniti da ne moze.
jer ja postujem nju i ona postuje mene.
Ja cu se na ovo osvrnuti:
Meni je ovo ostalo urezano, jer mi je konacno rasvjetlilo neke moje postupke u proslosti i pomoglo mi da ih bolje razumijem.
On tu govori o teenagerima (u mom slucaju je to bilo puno kasnije), koji su do odredjenog trenutka savrseno suradjivali i revno odradjivali kucanske poslove i onda NAJEDNOM se pobunili da nece vise. Znaci prakticki obrat preko noci. Po Juulu to znaci samo jedno - da su ta djeca previse suradjivala, i da su puno suradjivala na vlastitu stetu tj. gazenja osobnih granica duzi niz godina. I u tom nekom trenutku to dijete postaje dovoljno veliko i "snazno" da kaze NE roditelju (sto se do tada nije usudjivalo) i obustavi suradnju na tom planu. Ja znam da se to meni desilo kad sam pocela zaradjivati, tada je i pukla moja suradnja na planu ciscenja doma - ja sam bila spremna platiti zenu koja ce pocistiti, ali ja nisam htjela nije bilo tih para.. Mojima je to bilo neprihvatljivo... Iz toga su eskalirali mnogi konflikti. No s vremenom je to sve bilo razrijeseno jer sam se ja odselila....
No rjesenje koje Juul predlaze mi je vrlo logicno, ali istovremeno vrlo tesko izvedivo (gledam s pozicije roditelja). Zaista neznam kak bi to funkcioniralo u stvarnosti. No valjda on zna o cemu prica
anchie, svida mi se ovo tvoje objasnjenje.
ja bih dodala jos jedan pogled. doduse ne o tinejderima , nego slicnoj situaciji sa mojom curom od prije otprilike godinu dana. (imala je 5 godina)
dakle, mjesto radnje nas stan ujutro, kad se mi spremamo na posao a ina za vrtic. svi koji radite znate kako to ujutro u strci izgleda.
nasa cura koja je vec sa dvije godine htjela sve sama i cipele i odjecu i stvaljati sefljom juhu u tanjur...... nece se oblaciti sama. spremanje traje cijelu vjecnost, svi smo nervozni i napeti.....
mm i ja ne kuzimo u cemu je problem. objasnjavanja, uvjeravanja, raznorazni sistemi iz knjiga ne pomazu. nista ne pomaze.
mi osobno ne smatramo kaznjavanje suvislim i ne upraznjavamo ga , ali u nastupima ocaja ja lijepim papir u kuhinju sa kao plusicima i nagradama, koje ce dobiti ako se sama obuce i spremi ruksak za vrtic. (jause je spremljena, ona je samo treba staviti u ruksak i zatvoriti.)
medutim , ona te pluseve i kao male nagrade na kraju tjedna uopce ne dozivljava (u dubini duse mi je i pravo, jer ja pravo zapravo bas i ne dozivljavam tu metodu previse eticnom) i ne kuzi , dakle odustajemo.
u daljnjem nastupu ocaja ja prvi put uzivotu uzimama papir i pocinjem sa minusima. ina udara u histerican plac prvi dani i vice, nece minus, nece.
( ta reakcija me zaprepastila, mozda ima veze sa vrticem?)
medutim ni ti minusi nis koristi. a osim toga to je opcenito protiv mojih uvjerenja, sto da radim s 5 minusa na kraju tjedna. kaznu?
ne vjerujem u nju.
nakon toga sjednemo se mm i ja i razmisljamo. ima li to smisla svaki dan zapoceti sa nervozom, povremenim vikanjem kad izgubis kompas, strkom? nema smisla.
dakle mi zakljucujemo da je njoj to oblacenje s nase strane jednostavno potrebno, da jos ne uspijeva biti strukturirana, te da ako hocemo pocetak dana u dobrom raspolozenju i da stignemo na vrijeme na posao, da moramo mi imati kormilo. i obuci inu, spremiti ruksak, odvest je u kupaonu oprati zube i tako dalje.
i tako radismo.
rezultat:
nakon nekog vremena ina se pocela oblaciti sama. strukturiranost jos nije super, ali je bolje. i svima nam dan lijepo pocinje.
sto hocu reci?
mm koji je vrlo uredan i cist muskarac, gotovo uvijek ostavi mrvice nakon pospremanja stola. na to sizim. on sizi na mojih dvadeset otvorenih knjiga napodu i na nered u papirima.
neki nasi dragi prijatelji imaju isto tako neke sitnice koje nas nerviraju.
ali mi to sve jedni kod drugih prihvacama i toleriramo.
samo djeca nemaju pravo na svoja odstupanja od nekih nasih ili opcenitih slika kakva bi trebala biti ili se ponasati. mislim da je to nepravedno.
znam da zvuci hereticki, ali ako ona neko vrijeme nesto jako odbijaju, da li ih mi trebamo lomiti?
seni
meni se ovo cini poantom juula i bila bi sretna kad bi uspjela postici takvo sto jednom kad se slicne situacije kod nas pojave...
Da, bas je nevjerovatno kako smo svi skupa nesavrseni i kako zivimo jedni s drugima u nastojanju da se toleriramo. A od djece se ocekuje savrsenstvo, ideal ovaj ili onaj itd.
Uopće nije heretički. Zapravo vrlo povezano.
Sad vise ne znam na kojem topicu da nastavim svoju sagu o Vedranu i Zrinki, no osjecam potrebu da i dalje pisem o tome dok ne nadjemo nekakav izlaz iz te klopke ljubomore. :/
Jucer smo opet imali dva ispada: u parkiranom autu, stigli njih dvoje i ja doma iz vrtica, Zrinka skinula cipelice i carape i baca ih uokolo, jedna carapa pogodi Vedrana, on baci nazad, ona opet njemu, a on joj onda bolno pricepi ruku na sto ona proplace, a on nastavi dalje stiskati.
Ja ju ne mogu odmah izvaditi van jer je bosa, place i otima mi nogu iz ruke, Vedran joj gnjeci ruku, ja mu odmicem ruku uz rijci "Vedrane, ne zelim da to radis, to je zabranjeno, ni Zrinka tebi ne smije to raditi niti bilo tko drugi", on ne prestaje, mala vristi i situacija je kipuca, ja snazno odmicem ruku uz glasno "Dosta, Vedrane!", a on skuplja sake i pocinje iz sve snage mlatiti Zrinku i mene. Ni meni nije lako, jer sam pognut u autu pa me mlati po glavi,a bogami da je Zrinku dohvatio posred glave ne bi dobro prosla ... onda vadim nju polubosonogu iz auta i dolazim njemu na drugu stranu i izvicem se nesto tipa "Vedrane, ovo je zabranjeno! Razumijem da si ljut, ali ovako ne smijes reagirati, ako zelis idi skakati na igraliste, nabijaj loptu, udaraj sa stapom po klupi, ali NE SMIJES tuci, pogotovo ne Zrinku koaj je puno manja od tebe. NI tebe nitko ne smije tuci pa tako ni ti druge!"
Tu su se negdje smirile strasti (da bi se opet razbuktale u autu za voznje na rodjendan Vedranova prijatelja - morao sam stati i smiriti opet situaciju) ...
Sad opet imamo preko vikenda novo iskusenje i ne znam sto da napravim a da ne zakinem Vedrana, a da opet bude kakav takav mir. Ja moram na dan i pol u Sloveniju, trebale su sa mnom ici i MZ i Zrinka, a dogovoreno je da Vedran ode kod bake kod koje voli ici. No, Zrinka se razbolila nocas i MZ ce ostati sa njom doma i sad bi i Vedran ostao ... ako ostane, kombinacija "bolesna Zrinka, Vedran i MZ" je definitivno eksplozivna. Jedino rjesenje koje vidim je da mu ponudim da ili ode kdo bake po dogovoru ili da ide sa mnom u SLoveniju, uz napomenu da bih aj zelio da radije ode kod bake, jer ce to biti naporno putovanje (moram othodati nekoliko sati po planinama u sklopu organizacije naseg pl.-esp.susreta), no ako on zaista zeli da moze sa mnom.
Pretpostavljam da ce on htjeti ipak ostati doma, no mozda mu ta mogucnost izbora ipak donese nesto pozitivno u tu cijelu situaciju - on moze sam izabrati i sam si skrojiti vikend.
Vec sam negdje pisao: bilo bi mi puno lakse da Zrinka nije toliko fizicki slabija od Vedrana, u tom slucaju bih sigurno drugacije dozivljavao te napade,a ovako Zrinka je jedva u mogucnosti da se brani i cesto je u opasnosti njen fizicki integritet pa to vise dozivljavam kao napad jaceg na slabijeg (sa Vedranom u ulozi "negativca" i cestog "izazivaca"), a ne "uobicajeni" okrsaj ljubomornog brata i sestre.
znaci da je zrinka fizicki iste snage kao i vedran, i da se moze ravnopravno pokefati s njim, to bi ti bilo ok?bilo bi mi puno lakse da Zrinka nije toliko fizicki slabija od Vedrana, u tom slucaju bih sigurno drugacije dozivljavao te napade,a ovako Zrinka je jedva u mogucnosti da se brani i cesto je u opasnosti njen fizicki integritet pa to vise dozivljavam kao napad jaceg na slabijeg (sa Vedranom u ulozi "negativca" i cestog "izazivaca"), a ne "uobicajeni" okrsaj ljubomornog brata i sestre.
Jesi ikad probao bez da ista kazes? Znaci bez da uopce obratis paznju na Vedrana, izvadis Zrinku, maknes se s njom i saniras njene "ozljede". Pa tek onda s Vedranom popricas, ali vrlo kratko. On vec zna sta se radi a sta se ne radi. Mozda da mu kazes nesto tipa Nemoj vise to raditi, nesto kratko, bez soljenja pameti ko sta moze, smije, il ne smije raditi njemu zrinki i ostatku svijeta?Ja ju ne mogu odmah izvaditi van jer je bosa, place i otima mi nogu iz ruke, Vedran joj gnjeci ruku, ja mu odmicem ruku uz rijci "Vedrane, ne zelim da to radis, to je zabranjeno, ni Zrinka tebi ne smije to raditi niti bilo tko drugi", on ne prestaje, mala vristi i situacija je kipuca, ja snazno odmicem ruku uz glasno "Dosta, Vedrane!", a on skuplja sake i pocinje iz sve snage mlatiti Zrinku i mene.
I onda dalje o svom poslu.
Definitivno imam velika očekivanja od "Vašeg komp. djeteta" i jedva čekam da iz prve ruke vidim zbog čega se prašina diže.. za dobrim konjem, nadam se...
Čitajući ovu temu od samog početka, nisam beskompromisnog stava ni "za" ni "protiv". Iz ove perspektive, dok o Juulu znam tek uz Vaše argumente i dok se još uvijek oslanjam samo na svoj instinkt, mislim da je istina negdje na pola puta.Ne volim isključivost, pa tako mislim da je kombinacija jednog i drugog, u biti, prava osnova AP odgoja. U protivnom stvaramo definicije i kalupe u koje nije moguće smjestiti niti dvije različite stvari, a kamoli dva različita djeteta. Ne slažete se? Tada definicija prestaje vrijediti za dijete, a počinje vrijediti za roditelja! Opet smo na istom. Tko odgaja to dijete? Uštrogljeni roditelj!!!
Kao prvo, malo mi ne sjedaju varijacije na temu tipa:"Hoćeš jesti? Sigurno si gladna." ili "Hajde jedi, sigurno si gladna!" gdje u prvoj rečenici postavljamo pitanje i dajemo mogućnost izbora, dok u drugoj odlučujemo umjesto djeteta. I u jednoj i drugoj usputnim komentarom drugog dijela rečenice narušavamo djetetov integritet definirajući činjenične potrebe djeteta bez njegovog blagoslova, reklo bi se.
Ne mogu se oteti dojmu da se tu radi samo o jednoj teškoj filozofiji, o kojoj bi, svako spreman na dijalog mogao bez problema do jutra. No, daleko je to od operative...
Tu se vraćam na odgoj po instinktu (roditelja koji osluškuje potrebe svog djeteta, a koji isto tako radi onako, kako misli da je njbolje za dijete) gdje Vas, isključive Juulove sljedbenike pitam: Mislite li da ćete, u konačnici, odgojiti bolje (upotrijebit ću izraz "bolje" da ne nabrajam ostale poz. karakteristike) dijete pitatajući ga: "Hoćeš li jesti dušo? Nećeš? Nema veze. Jest ćeš kad budeš mogla"; ne govoreći mu:"Hajde jedi, dušo, sigurno si gladna! Ipak ne možeš? Dobro jest ćeš kad budeš mogla!" Mislim da je u redu i jedno i drugo skup s onim nemilim dodatkom, sve dok ne počnemo ići u krajnosti tjerajući djete da jede na silu, kažnjavajući ga za nepojedeno, ne daj Bože proliveno i niz drugih nemilih postupaka. Ali to više nije tema za ovu priču, već za psihijatriju. Ovdje bi očito roditelj imao problem.
Što će se desiti (molim gledati samo ovaj primjer!) ako ja svoju curu pokušam ponuditi jednom, dvaput više nego biste Vi, koji joj ne biste na taj način narušavali integritet - btw ja bih to nazvala "nutkanjem", kako su zvali i naši stari, a od nutkanja nitko nije umro. Od gladi jest! Gledajući teoretski, djetetu je želudac zaista prazan nakon četiri, pet sati i ako JA znam da ne postoji niti jedna prepreka (bolest, ukradena "zabranjena" namirnica konzumirana prije obroka) što će se od presudne važnosti dogoditi ako ja iznosim svoje mišljenje konstatacijom da bi, po svemu sudeći dijete trebalo biti gladno? Ono uvijek ima opciju proturiječit u cilju očuvanja svog integriteta (samo što nisam izvjesila zastavu kako se osjećam domoljubno, ha,ha,ha
Gore sam velikim slovom napisala "ja" u kontekstu nekoga tko zna bolje i više od djeteta. Zar se, u povlačenju vlastitih granica, ne pozivamo na onoga tko, na poslijetku, ipak zna uzročno - posljedičnu vezu i time ima pravo povući vlastitu granicu kako bi, bez daljnjeg, odagnao bilo kakvu naznaku narušavanja djeteovog integriteta? Kome treba ta kamuflaža? Tu "ja" - yes, of cours; tamo "ja" - no way! Definicije-definicije, kalupi-kalupi...
Kad ispred mene sjedi moj pubertetlija, filozofija mi nije stan pojam jer: on je tu kao riba u vodi i pitanje bitka mu se i odviše mota po glavi, dok moja trogodišnjakinja... ne vrijeđa se previše kad ne stavim pitanje u pravu formu. Njoj glad znači samo jedno: "jest ću", a sitost samo jedno: "neću više jesti" - bez obzira kakvu deliciju pred nju stavila.
Ahhh.... kod mame, na žalost, uvijek ima još malo mjesta za desert...
Ah, opet nisam u tijekuIdem vidjet što sam propustila!
Ne bi bilo OK.
Ali bi se u tom slucaju mogao ipak nekako uzivjeti u Vedranovu ulogu, ulogu sina koji vidi da sestra provodi vise vremena s mamom i onda provocira i trazi paznju.
To mi se ne svidja, takav nacin trazenja paznje, ali obzirom da je on ipak dijete od kojeg en mogu traziti da artikulira sve svoje zelje i potrebe, onda ipak mogu gledati na njega sa ajmo reci nekakvim razumijevanjem i susojecanjem.
Ovako, kad napada puno manju sestru ja ne mogu a da ne gledam na njega kao nasilnika i to me vodi u jednostrano sagledavanje cijele situacije uz Zrinka=pozitivka, Vedran=negativac.
Ovo sto pricam vrijedi ponajvise u moje ponasanje u afektu, prvu reakciju, taj cas kad se desi sukob, ali se to provlaci i kao neka podloga cjelokupnom pristupu.
Tesko je tu biti sasvim objektivan, s jedne strane je mala slatka curica (kojoj u vrticu svi tepaju "joj kako si mi zgodna, draga, fina, slatka ..."),a s druge strane je vrlo zivahan i impulsivan skoro pa 6-godisnjak sa svojim borbenim stavom (koga u vrticu vise nitko ne zapaza osim sa recenicom "joj, Vedrane, kako imas slatku sestricu").
Mozda kao zakljucak: trudim se sagledavati stvari iz oba kuta i biti objektivan koliko to vec moze jedan roditelj, ali primjetim svako toliko da malo "kliznem" na Zrinkinu stranu ... a to sigurno en pomaze boljem razumijevanju Vedranova problema i kakvom takvom rjesenju ove situacije koja MZ i mene jako frustrira.
Ja ne stignem bit baš često na forumu, naročito ne stignem komentirati koliko bi htjela. Zato mi zlata vrijedi to što ti "drviš" jer tako puno vidim, naučim iz tvog ili nečijeg primjera-na ovom forumu držim da su rasprave ful konstruktivne i kvalitetne. Dakle, ne znači da se u svemu slažem sa svakim forumašem, ali čitanjem i sudjelovanjem kristalizira mi se moje mišljenje i otvaraju vidici, horizonti....
Šta sam poetična, al stvarno je tako!
I još nešto tatek, toplo se nadam da ćeš dokučit šta to muči tvog Vedrana zadnjih 2 mjeseca
tatek, ja bih tebi nesto preporucila.
ne znam da li to postoji u zagrebu, ali recimo u becu postoje razne radionice za roditelje. jedna od njih je po modelu thomasa gordona, cije su knjige prevedene na hrvatski. to su vise prakticni prirucnici (mislim da je i ninet njih spominjala), koji su meni vrlo slicni juulovom poimanju stvari i bave se komunikacijom i rjesavanjima sukoba izmedu roditelja i djece.
e sad da ne duljim. jedan tata prijatelj mojih dobrih prijatelja je prosao takvu radionicu, postoje je imao stalne sukobe sa svojom 5-godisnjom kcerkom. i jako je zadovoljan. i njihov se je odnos jako promjenio nabolje.
He, he... daj mi reci jedan primjer djeteta koje je umrlo od gladi pored punog stola
To nutkanje nije nista vise do "ja znam bolje od tebe da bi ti mogao jos pojesti"... Samo eto zakamuflirano u lijepi celofan.
Sto time govorimo djetetu - da ono ne treba slusati signale svog tijela (a tijelo mu jasno daje do znanja kad treba jesti i kad ne treba), nego treba slusati okolinu. Djete ce suradjivati, pa ce vjerojatno s vremenom doci do toga da ce dijete prestati protestirati i "progutati" taj jos jedan zalogaj mami/baki/itd. za ljubav.
I sto se desava, dijete s vremenom zanemari signale koje mu salje vlastito tijelo.
Recite mi koliko odraslih osoba znate koje su u stanju stati kad su se najele, makar u tanjuru ostalo jos pola krumpirica, jer su site i dosta su se najele?
Sumnjam da ih znate puno. Svi imaju tendenciju cistiti tanjure ili jesti jos jer im je fiiiiino, zanemarujuci to sto im tijelo signalizira da su jeli dosta. U tome je problem.
Vidis, mene roditelji NIKAD nisu nutkali da jedem. A gledajuci sad koliko i kako jede moje dijete, zaista sam bila problematicna (iako moja mama tvrdi da nisam bila, ali zaboravila je ocigledno, ili nije znala kak sam grozno jela kao teenagerAhhh.... kod mame, na žalost, uvijek ima još malo mjesta za desert...
I ja i dan danas prestanem jesti kad dobijem signal da mi je dosta - bez obzira koliko fini bio taj kolac ili vec sta god. I dosta sam dobivala zbunjenih pogleda zasto sam taj mali dio ostavila u tanjuru, no ljudi oko mene su se vec navikli i naucili da ja stajem kad mi je dosta, bez obzira kako to drugima izgledalo ili koliko oni misle da bih ja trebala pojesti.
A taj moj "stav" je proizasao iz toga da me se pustilo da jedem kad zelim i koliko zelim kad sam bila dijete. Naucila sam slusati sto mi signalizira moje tijelo.
Radimo vec na tome ... :/tatek, ja bih tebi nesto preporucila.
ne znam da li to postoji u zagrebu, ali recimo u becu postoje razne radionice za roditelje. jedna od njih je po modelu thomasa gordona, cije su knjige prevedene na hrvatski. to su vise prakticni prirucnici (mislim da je i ninet njih spominjala), koji su meni vrlo slicni juulovom poimanju stvari i bave se komunikacijom i rjesavanjima sukoba izmedu roditelja i djece.
e sad da ne duljim. jedan tata prijatelj mojih dobrih prijatelja je prosao takvu radionicu, postoje je imao stalne sukobe sa svojom 5-godisnjom kcerkom. i jako je zadovoljan. i njihov se je odnos jako promjenio nabolje.
Vedran (i mi roditelji sa njim povremeno) idemo na radionice Psiholoskog centar Medvescak i smatram da su vrlo korisne. Preko ljeta je bila pauza i jedva cekam da opet pocne novi ciklus da stavim i ovaj problem na dnevni red.
adio mare, ako se zanimas za juula, ja bih ti jako preporucila citanje istoga.
a na forumu imaj jos par drugih topica o njemu.
s tim da on po meni nije nikako iskljuciv i njegove knijge nisu bazirane na "beskompromisnom" branjenju bilo cega, niti natezanju da li dijete treba ici spavati u 7 ili 9, pospremati svoju sobu sa 4 ili 7 godina, stavljanja svih i svega u kalupe ovog ili onog svjetonazora.
ali procitaj, pa ces vidjeti.
Zaboravih dodati: na radionice idemo vec godinu i pol,a pitanje ljubomore jos nije bilo na tapetu, jer je kod nas to pocelo biti problem tek pocetkom ljeta nakon sto se vec zavrsio proljetni ciklus radionica.
Ja znam da mom M. tijelo šalje samo signale da mu treba čokolada, keksi, kinder jaje. Njemu tijelo nikad ne šalje signale da treba mlijeko, povrće, voće, juhu ili meso. E pa sad, kad bih ja poštivala signale njegovog tijela i ne bih ga terorizirala time da ja znam bolje što on treba od njega samog, dijete bi mi se razboljelo. Zato ja radije riskiram da ne budem sljedbenik J. Juulovih naputaka i dogovorim se s njim da pojede pošteni doručak, ručak i večeru. Signale njegovog tijela slušam u vrijeme poslijepodnevnog obroka, a uz te njegove nasušne potrebe vezanom trgovinom utrpam i jabuku. Kad smo vani, uvijek može dobiti sladoled, čak i dva. Ponekad poželi hot dog i to isto dobije. Ali, rutina je pravilna prehrana, za kojom, nažalost, njegovo tijelo ne dobiva nikakve signale. Što se tiče količina, poštujem njegov iskaz o tome koliko mu je dovoljno. No, dobro, povremeno se nagodim za još tri žlice.
Pročitala sam J. Juula, dapače, imam ga na polici među brojnim knjigama o djeci i roditeljstvu koje mi ne skupljaju prašinu nego ih doista čitam. U mnogim situacijama sam ih uzimala u ruke i pokušavala tražiti u njima ključeve rješenja. Mnogo puta sam i našla rješenja. Ne mislim da sam jedino ja pametna i da me nitko ne može poučiti, pa tako i u odgoju djeteta. Ali, ne volim sljedbeništvo. Nikako ne volim da mi se mišljenje propisuje ni u najboljoj namjeri. Zato se nisam učlanila ni u jednu stranku (nikad od mene političara) niti u bilo u koju udrugu koja mi želi propisati bilo kakve, pa i najmanje smjernice razmišljanja. Za mene je Juul jedan od autora knjiga o odgoju djece kojeg cijenim, ali mi nije niti će mi ikad biti guru. Mislim da nisam jedina u ovoj raspravi koja je shvatila apsurdnost doslovnog shvaćanja i provođenja tih ideja. Odgoj djece se ipak mora prilagoditi prije svega osobi konkretnog djeteta, potom situaciji, a na kraju i roditelju.
Istina..kut gledanja...ima slobode što može jesti čokoladu poslijepodne i nema izbora što se tiče uzimanja čokolade ujutro. Ali da kaže...ja hoću čokoladu SAD... ja bih odgovorila..gledaj Leonarda. ne branim ja tebi čokoladu, dapače i ja bih ju sad njami njami. Ali ujutro nije zdravo jesti čokoladu...pokvario bi se trbuh, pa ne bi radio dobro. Sad odaberi nešto drugo (zna se što je hrana ujutro) i onda ćemo se počastiti poslije ručka čokoladom i ti i ja..OK?
Zasad je uvijek OK. Ili čeka da odem pa si uzme kockicu nakon doručka
Blitvu jede s takvim gađenjem, da je to smiješno. Ali ju pojede. Bez prisile, samo uz malo rezoniranja. Da ne želi, ne bih ju tjerala.
Kad uopće ne želi jesti nikad ju nit ne nagovaram nit pozivam. Za vrijeme ručka spontano se okupljamo za stolom i jedemo što i koliko kome paše..bio on 6 mjeseci ili 66 godina.
Smatram da je teško pobjeći sam od sebe, ali uglavnom ostavljam mogućnosti izbora oko kapitalnih stvari...da li će ili neće što i koliko jesti (naravno, uz dozu skretanja s krivog puta, nazovimo to i suptilnim, šarenim i kojekakvim ukidanjem izbora), da li će odjenuti ovo ili ono, kad će otići spavati, ne ometam nikad njihove aktivnosti u igri, ne tjeram ih na pospremanje osim ako je takav dogovor, bezuvjetno poštujem obećanja jer se i Leonarda pomalo uči važnosti istih. Pokušavam se, trudim se gasiti "narednika" u sebi.
A sad, ako je formulacija "demokratskog uvjeravanja" katkad ovakva ili onakva, više ili manje ograničavajuća, mislim da je to samo dijelić mozaika, a ne uvijek presudna stvar u formiranju osobnosti ili ugrozi samosvijesti. Bitna je cjelokupna idelogija poštovanja integriteta djeteta. Ne činimo djetetu ono što ne bi htjeli da čine nama. Ako se ravnamo po tome, propusti koje dugujemo svojem načinu odrstanja i tradiciji , smatram da postaju stvarno minorni.
Duboko sam uvjerena i u to, da osoba koja je pozitivna, moralno ispravna, strpljiva i najobičnije rečeno "dobra" bilo kojim odgojem može stvoriti istu takvu pozitivnu osobu, osim ako genskom kartom nije predviđen neki eksces.
zdenka, ne mogu a da se ne nasmijem, tvom opisu "tjelesnih signala" tvoga sina.
medutim kako sto juul cesto kaze, primarni zadatak je roditelja da ispune djeteteove potrebe, a zelje ako hoce i koliko hoce.
ja ne vidim nista sporno u tome da djetetu ne dozvolis orgije slatkisa ili coca cole.
onako kako ja shvacam juula, ovo sto si navela je upravo jedna od njegovih vaznih postavki. on ne nudi prirucnik, niti se bavi tim da li dijete smije pojesti cokoladu 2 puta ili 10 puta tjedno.
on prica o nacinu i komunikaciji u odnosima, a predmete te komunikacije i sadrzaj i formu tih "predmeta" prepusta roditeljima odnosno oni mogu biti potpuno razliciti.
ja sam previse "anarhisticki nastojena" da bih mogla biti sljedbenik bilo koga ili cega i zato volim juula, i njegovu knjigu svrstavam u par ponajboljih kojie sam procitala o toj tematici, jer je sljepo sljedbenistvo, guuruvstvo, doslovno shvacanje, istoznacnost rjesenja za razne situacije i ljude, upravo nespojivo s tezama iznesenim u knjizi.
ps. da li ste inace primjetili da psihijatri i psiholozi koji su svoj radni vijek proveli baveci se problemima djece (kao i j. prekop) pisu knjige koje nikako ne bismo mogli svrstati u knjiga receptarice tipa: 100 tajni sretne djece; svako dijete treba... svaka zena mora...
Gledaj, Anchie 76, polazimo od pretpostavke da dijete ima svoju volju i da roditelj nije nasilan u svojim nastojanjima. Gledajući moj post u cijelosti ja sam samo stava da ne treba cjepidlačiti s formuliranjem gdje ću upitati ovako ili onako, pa to je besmislica!
Naravno da nitko nije umro pored punog stola, ali hipotetski gledano, od gladi jest. Naravno da dijete zna kad je gladno i kad je sito, ajmo prijeći na neki, za mene sretniji primjer, jer ja zaista imam problem sa kilažom, ali ga ne kanim prenijeti na svoju djecu.
Npr. mogla bih do preksutra nizati primjere u kojima moje dijete provodi svoju volju kod obuvanja obuće. Tu vučem paralelu da je isto tako ima i kod punog stola bez obzira što nisam "pravilno" postavila pitanje.
Sandale i japanke su zakon - ništa drugo ne drži vodu. Ni cipele, ni tenisice ni ružičaste čarape sa cvjetićima koje su cool minutu i pol kupljene baš u čast službenih 17 jutarnjih stupnjeva... i.. mali milijun primjera i zamolbi i ukazanih posljedica (koje su sve očitije u vidu curećeg nosa) ne pomažu. Dijete ima svoju volju koju ne treba slamati. Usmjeriti u sretnije vode - ako je moguće, a koliko nekad zna biti teško - priča nam Tatek.
Posegnuti za starom vrstom odgoja u smislu male ucjenice (koje također ne pomažu, uz put rečeno) na ovom primjeru mi se ne čini preveliko zlo - ako ima efekta.
Ja sam samo mišljenja da u većini slučajeva vlada proturječnost gdje na kraju ipak postupamo kako mi mislimo da je dobro za dijete.
To su samo moja razmišljanja koja nisu definirana jer ih još uvijek formiram i nadograđujem. :D
I mada se činim antiprotivnom, samo sam željna znanja i proširivanja vidika
.... a filozofija je filozofija. Nije li lijepi, šareni celofan i "Ja mislim da bi ti sad trebao odmoriti, jer je meni meni potreban odmor" u prenesenom značenju: Ja znam jednu više od tebe - kako god mi to sebi prevodili!
A način na koji ćemo se obraćat svojim malim, kompetetnim Kikićima ovisi o našem kućnom odgoju, i bonton piše da je u društvu odraslih prestrašno ignorirati djetetovo pitanje, ma kako nam se nevažno učinilo, a kako bi se tek mi odgovorni roditelji (ekstreme u svakom smislu - van!) odnosili prema svojoj djeci nego s ljubavlju, brigom i poštovanjem.
Potpisujem od A do Z
I upravo kako Seni rece, on niti u jednom trenutku ne govori o tome kako mi trebamo odgajati dijete (to prepusta nama), on samo govori o tome kako da poboljsamo svoj odnos s djetetom, tj. ak nismo zadovoljni s postojecim on ce nam reci kako da to popravimo. Totalno fer sto se mene tice. Ovo tu sad sto mi mnogi pricamo, zadiremo i u ovaj dio kojeg Juul ne dira - pa i tu proizlaze razlicitosti i problemi u komunikaciji.
Pitanje je da ima izbor samo to jesti da bi dijete zaista izabralo da iskljucivo samo to jede. Vrlo vjerojatno ne bi. Neznam, ali sumnjam da bi. Bilo je jednom jedno istrazivanje bas na tu temu, postavili su svedski stol u vrticu i na stolu je bilo bas SVEGA - i povrca, i voca, i mesa i slatkisa, ma bas svega. I snimali su klince sto jedu. Neki su trpali slatkise, neki su jeli meso, i tak. No nakon tjedan dana, kad su pogledali sto je svako dijete pojelo, ispalo je da je svako dijete pojelo svega ponudjenog. Tko bi rekao? Ja prva ne bih.
I kad dodjemo do toga da bi nase dijete htjelo slatkise cijelo vrijeme - dolazimo do pitanja na koji NACIN onemogucavamo djetetu da ih jede. Jer recimo puno je drugacije ako dijete krene nesto jesti (tj. trpati) da mu kazemo "dosta ti je toga! Pretjerujes. Znas da nesmijes jesti bonbone" ili nesto u tom stilu, ili dijete u tom trenu pustimo, ali generalno gledamo da takvih stvari uopce niti nemamo doma, a u odredjenim situacijama toleriramo. Pa na taj nacin dijete moze birati i jesti sto mu se jede - ali od zdravih stvari koje stoje doma u ponudi, i od nezdravih kad je neka prilika gdje svi to jedu.
Mozda ima kratkorocni efekt. Pitanje je jel ima i dugorocni (sto nam je svima i cilj). I koji je omjer nacinjene stete (zbog ucjene) i stecene koristi (trenutne suradnje djeteta). To je na svakom roditelju da procjeni i sam odluci i preuzme odgovornost za tu odluku 8)
http://www.kellymom.com/nursingtwo/d...ine/index.html
jel netko ovo citao?
Ne kuzim sta si htjela reci? Valjda bi roditelj rekao "Volio bih / zelim da se sad odmoris, jer se i ja trebam odmoriti"... Onom gore recenicom se ipak (cini mi se IMHO) implicira da znamo bolje od njega samog da li je njemu potreban odmor ili ne.
I naravno da roditelj zna vise stvari od djeteta. I to je normalno i tako i treba biti. Te je zbog toga na roditelju i odgovornost da od djetetovih zelja probere ono sto djetetu zaista treba i pruzi mu.
Ali u nekim stvarima roditelji se ne trebaju postavljati iznad signala djetetovog tijela, i ne bi se trebali direktno uplitati, jer u tim situacijama ipak dijete samo zna bez da mu mi ista govorimo kako bi se trebao osjecati/ponasati/raditi:
1. osjetila: vruce-hladno, dobar okus - los; dobar miris - los miris, itd.
2. emocije: tuga, sreca, frustracija, bol, zelje, prijateljstvo itd. takodjer u odnosu na nkeog i nesto
3. potrebe: zedj, glad, pospanost, bliskost, udaljenost
I u starijoj dobi njihova je odgovornost:
- religija
- interesi u slobodno vrijeme
- obrazovanje
- odjevanje i izgled
A tada moje pitanje glasi: Kako uvjeriti trogodišnjakinju da bi trebala svakodnevno, od jutra do mraka imati obuću na nogama jer odavno nisu ljetne temperature? Ja to rješavam vrlo šaroliko, dnevno i na doslovno stotinu načina - ishod je isti: ona je bosa jer ju tako najviše veseli.
Cijenim ja tu njenu naivnu odluku, ne upotrebljavam prisilne metode jer nije od životne važnosti, ali nije ni nevažno! Za sada sam mišljenja da nemam baš puno izbora nego joj sama na miran način stoti put obut cipele jer je ovdje jedino bitno da dijete nije na pločicama boso? Kako postići dugoročni efekt radeći na, uvjetno rečeno, pravi način? Ne mogu je pustiti da jednog dana i sama postane majka i shvati što sam joj govorila?
Molim konkretno, baš ću probat danas.
A što s onima koji selektivno čiste? Ja npr..krumpir ostavim, ali recimo zadnjih 10 dkg zubaca nikako...
Ja mislim da izjelice itekako znaju kad je dosta...pa ne jede se samo do osjećaja sitosti...izjelice ne jedu samo zato jer ne prepoznaju osjećaj sitosti.. za mene kao i ostale izjelice..hrana je jedno ugodno iskustvo..organoleptička simfonija koja nadglasava signale sitosti. Uživanje u čulima koju priređuje jedna salata od rakovice, mlada janjetina ili fuži sa šugom u jednom duuugom nizu gangova..Aleluja...ili grijeh...
Kao i koješta drugo griješno za što nije postojao mehnizam "nutkanja" u djetinjstvu
Htjela sam reći: i nakon povuci-potegni, roditelj opet napravi onako kako on smatra da je za dijete najbolje. Poštujemo njegovu malu ličnost, ali priznajte, u većini ćete okrenuti vodu na svoj mlin jer će vam i opet misao vodilja biti da činite dobro svom djetetu, a pri tome je vuk sit i ovce na broju. 8)
Ajmo malo drugacije, zasto je bitno da nije na plocicama bosa? Sto ce se dogoditi ukoliko bude bosa na plocicama?
Mi smo ovaj princip izazvali ovo ljeto na moru. Nemamo problema sa slatkicima ali B bi za rucak jeo samo paštu li rižu (i ono što usputno uđe u usta uz to). Dva sam tjedna djetetu udovoljavala njegovim narudžbama za rucak a nakon toga diejte je samo prestalo pitati isključivo ove dvije namirnice - možete li vjerovati, nakon toga je bez problema za ručak jeo špinat, blitvu, meso.Ja znam da mom M. tijelo šalje samo signale da mu treba čokolada, keksi, kinder jaje. Njemu tijelo nikad ne šalje signale da treba mlijeko, povrće, voće, juhu ili meso.
Mislim da nutkanje hrane nije dobro za dijete i da može imati više štete nego koristi (psihološke). Jeste li zapazile mame koje stalno imaju u rukama koji komad hrane, stalno trče za djetetom i nutkaju ga i guraju mu u usta. Vidi se to u parku ili na plaži, a stalno pod izgovorom da dijete taj dan nije nista jelo. Da je zbropjiti...Bilo to i voće meni je to grozno.
Ajjjj, Virgo, malo si me nasmijala! Baš mi je neki glupi dan na poslu, a još sam se uhvatila u koštac s odgojnom filozofijom!A što s onima koji selektivno čiste? Ja npr..krumpir ostavim, ali recimo zadnjih 10 dkg zubaca nikako...
Ja mislim da izjelice itekako znaju kad je dosta...pa ne jede se samo do osjećaja sitosti...izjelice ne jedu samo zato jer ne prepoznaju osjećaj sitosti.. za mene kao i ostale izjelice..hrana je jedno ugodno iskustvo..organoleptička simfonija koja nadglasava signale sitosti. Uživanje u čulima koju priređuje jedna salata od rakovice, mlada janjetina ili fuži sa šugom u jednom duuugom nizu gangova..Aleluja...ili grijeh...
Kao i koješta drugo griješno za što nije postojao mehnizam "nutkanja" u djetinjstvu
Tebe su onda malo nutkali malo nisu
Pojma nemam, i ne bih se stel mesati, ovo je sad vec fakat izvan moje domene.
Ja sam samo uvjerenja da od tog nutkanja ama bas nikakve koristi - dijete moze i bez tih par ekstra zalogaja koje smo si mi zamislili i nece mu biti bas nist ak ih ne pojede.
:D
Mislim da mi zaista precesto podcjenjujemo klince. Znaju oni puno vise toga nego sto mi mislimo.
Pa zbog toga što može platiti samo onim što nam je najdragocjenije, a to je zdravlje. Pošto je prehlada okidač jedne lančane reakcije od simptoma bolesti preko doktora (koje ona ne ljubi) do terapije (koju ljubi još manje) mislim da je tu riječ o jednoj situaciji koja bi trebala biti bespogovorna, zar ne? Trebala biti, nećemo ništ na silu, OK? A ja sad tražim pomoć u duhu postupka dobrog roditelja koji neće plašiti babaRogom. Doduše, roditelja koji zna da je veći, nadmoćniji, mudriji, iskusniji i jači, ali je u toliko mali da ne zna koju bi svoju prednost bilo mudro iskoristiti kako ne bi narušavao integritet svog tvrdoglavog djeteta?Ajmo malo drugacije, zasto je bitno da nije na plocicama bosa? Sto ce se dogoditi ukoliko bude bosa na plocicama?
Slažem se. Koliko mogu vidjeti, majke koje nutkaju djecu ulaze u jedan začarani krug iz kojeg se nit lako nit brzo ne izlazi. Takva djeca jedu samo kad se nutkaju, kad su prisiljeni, kad ucjenjuju za pažnju ili bivaju ucijenjeni.
Ali velik broj nas...supstancijalnih žderonja etiketirati da smo gluhi na svoje tijelo zbog nutkanja u djetinjstvu..nije put ka istini
Tebe su onda malo nutkali malo nisu
OVA TI JE DOBRA; MAJSTORICE!!!
pa virgo, izmedu kumpira i zubatca (onako fino pecen na gradelama) , bogami bih i ja selektivno izabrala zubatac.
adio, ja sam misljenja da se sto dijete hoda boso, ne moze samo zato prehladiti....kao i ako pije hladno...
poznajem djecu koja su non stop bosa i neke forumasice koje su i u sred zagrebacke zime uvijek po kuci bose....jednostavno nekima tako pase....
i da, ima jedno forumsko dijete koje vec kao puzac a kasnije i hodac uvijek bilo bar bez jedne carape....
mislim, ne cini mi se hodanje bosim nogama neka alarmantna situacija....
Vidis, ti inzistiras na tome jer si uvjerena da je to direktno povezano s njenim zdravljem. Sto bi bilo kad bi se pokazalo da to nije tako, da je to sve npr. stvar navike? Da je njoj zaista toplo na nogice i savrseno joj je ok hodati po plocicama bosa za razliku od tebe? Ti sudis na osnovu sebe, a tebi je hladno na plocicama. Mozes li dopustiti da njoj mozda nije?
Evo primjera... U Nizozemskoj djeca hodaju "gola i bosa" na temperaturama koje su meni nezamislive. Oni nisu zabundani kao mi, i svi su zivi i zdravi
Mene je stara oduvijek "pilala" da MORAM imati papuce na nogama, i meni je i sada na 36C u kuci "hladno" na noge ako nemam papuce. Ak to nije navika, ja neznam sta je? Moj stari u zivotu nije nosio papuce, hoda bos oduvijek. Bolestan je rjedje nego mi ostali.
Ja recimo NIKAD ne nosim hulahopke u zimi ispod hlaca - i nemam nikakvih zdravstvenih problema zbog toga. Isto tako, dijete mi NIKAD nije imalo stramplice ispod hlaca - mnogi roditelji se snebivaju. No on je zdrav, raste, napreduje i sve ostalo. Isto tako, nikad nije imao sal preko usta u zimi (a bili smo vani i na -20), ne nosim ga niti ja niti MM. A bili smo na skijanju s frendovima, njihova mama se jedva vidjela od zabundanosti, sal preko usta - samo se oci vide. I pogodi sta - i njeni klinci su bili isto tako zabundani, a roditelji su se iscudjavali kak mi nasem nismo stavili sal preko usta. Po njihovom, njihovi klinci bi se razbolili instant da to nisu ucinili. A da to ne naprave, vrlo vjerojatno se ne bi desilo BAS NISTA.
Razmisli o ovome svemu
Gle, ja to govorim na osnovu onog sto vidim u svojoj okolini. A i cini mi se da sam negdje davno citala (daaaavno prije Juula) da nutkanjem ucimo dijete da ne slusa svoje tijelo, nego da slusa vanjske podrazaje. Pa se to povezalo s tim da je moguce da dijete poslije isto tako kad npr. bude zapalilo prvu cigaretu nece slusati svoje tijelo koje mu govori da je to koma, nego ce slusati vanjske podrazaje - svoje drustvo koje mu vice da je to ok.
A da je sve u nutkanju - nije
Svako uvjetovanje u životu ispostavlja neki račun. Ali osim odgoja kakav mi nudimo, dijete ima i svoj osobni "sistemski software". Meni su tu neke teorije, možda zato jer ne možemo diskutirati uživo, pomalo fatalističke..kao posuđene iz teorije kaosa..kad jedan leptir mahne krilima ..pa se na drugom kraju svijeta dogodi oluja...Gle, ja to govorim na osnovu onog sto vidim u svojoj okolini. A i cini mi se da sam negdje davno citala (daaaavno prije Juula) da nutkanjem ucimo dijete da ne slusa svoje tijelo, nego da slusa vanjske podrazaje. Pa se to povezalo s tim da je moguce da dijete poslije isto tako kad npr. bude zapalilo prvu cigaretu nece slusati svoje tijelo koje mu govori da je to koma, nego ce slusati vanjske podrazaje - svoje drustvo koje mu vice da je to ok
Mene i sestru odgajali su isti ljudi, ja sam militantni antipušač, a eto, ona nije
Ista nas mati i otac natjeravali
adio mare, evo ja bih jos malo nadopunila zrinku i anchie, cije misljenje o bosim nozicama dijelim.
dakle ako hoces iskreni odgovor od mene kako da ti uspijes da tvoje dijete obuce papuce, moj odgovor je : pojma nemam.
odnosno drugi odgovor: postoji vjerojatno puno nacina.
cesto smo imali topice o slicnim problemima, pa smo cesto jedna drugoj davale savjete o papucama, oblacenju ujutro i slicno. dakle nekakva osobna iskustva kako smo mi to hendlale. i vjerojatno neka od tih iskustava mogu pomoci. kako sto imas i hrpu knjiga koja se bave time kako uspjeti da djeca peru zube, jedu spinat i slicno.
metoda probe i pokusaja. pocesto uspije.
to bi bio jedan nivo razmatranja bosih nogu.
da sam ja profesionalno psihologinja ili psihijatrica, sto nisam, ja bih se prije bilo kojeg savjeta potrudila steci sliku o odnosima u vasoj obitelji i tek onda nesto reci na temu. mozda bi bose noge bile tek banalna situacija koja bi se jednostavno rjesila.
mozda bi s druge strane to bio samo mali kamencic u cijelom moziku kompliciranih odnosa pa bi banalna situacija papucica ukazivala na neke druge dublje probleme.
to bi bio nesto drugaciji nivo razmatranja bosih nogu.
medutim mi se na ovom topicu bavimo juulom. i sad u njegovim knjigama uopce nema stava o bosim ili nebosim nogama. cak nema ni prijedloga kako da ono sretno dijete iz "100 tajni sretne djece" obuce te papucice bez frustracija. (izvinjavam se na ovoj blagoj cinicnosti)
teze kompetentnog djeteta ne znace :
necemo nista na silu, OK?
niti
A ja sad tražim pomoć u duhu postupka dobrog roditelja koji neće plašiti babaRogom. Doduše, roditelja koji zna da je veći, nadmoćniji, mudriji, iskusniji i jači, ali je u toliko mali da ne zna koju bi svoju prednost bilo mudro iskoristiti kako ne bi narušavao integritet svog tvrdoglavog djeteta?
vidim da te juul zanima, pa ga zaista procitaj, pa ce biti lakse razgovarati.
to kazem zato sto mislim se stavljas u usta juula neke teze koje nemaju puno veze sa tim sto on prica u svojim knjigama i onda to postane apsurdno prepucavanje.
otprilike kao kad se feminizam prebaci na razgovore ko ce prati sude poslije rucka i da muskarci ne mogu radati, ni dojiti.
i onda diskosija nije ni konstruktivna, niti ima prevelike koristi od nje.
virgo, to je sve ok.Mene i sestru odgajali su isti ljudi, ja sam militantni antipušač, a eto, ona nije
Ista nas mati i otac natjeravali
ali dobar odgoj ne znaci da ce on klonirati iste jedinke.
pa jasno je da smo mi svi razliciti i nasa djeca isto.
nutkanje je samo kamencic u cijelom mozaiku.
ovo vjerovanje da isti ljudi trebaju odgojiti istu djecu nikada ne drži vodu i ljudi se ponovno i ponovno tome isčuđavaju. Dakle, samo još jedan od mitova.
Djeca se razlikuju po svojim osobinama, temperamentu kao i njihovi roditelji. Roditelju moguće da vise pasi jedan temperament u odnosu na drgog, djeca se rađaju u različitim životnim situacijama roditelja, konacno jedno je starije drugo mlađe (kao u slucaju tatekovih), sve to i jos tisuću drugih stvari uvjetuje da se roditelji redovito različito ponašanju prema pojedinom od svoje djece.
Ja imam samo jedno dijete, ali iz svojeg djetinjstva točno mogu razlučiti kako su se roditelji različito ponašali prema meni i bratu, posebice kako su imali različita očekivanja (i dan danas) a oni bi se i u ovom času zakleli da su nas "isto odgajali".
vidis, ja sam taj odlomak drukcije iscitala, zbog svog drukcijeg iskustva iz djetinjstva. Sjetila sam se svog brata koji je dobio, ne nekoliko mjeseci ili godinu odgode, nego niz lagodnih godina bez obaveza u kuci, i sebe, kojoj se to nije toleriralo, i citav pasus sam sagledala iz perspektive tog drugog djeteta pa me zapekla nepravda. Zapravo sam pretpostavljala da ima neko logicno rjesenje, ali ga nisam razumjela.
Ja ne biram ni jedan ni drugi način. Prije svega, moje dijete ne trpa u sebe slatkiše nego uvijek kaže da bi ih jeo i pita me smije li. Ja odgovaram, možeš, poslije ručka. Ti slatkiši su čokolada i keksići, on bombone ne jede. Ovo što ti kažeš da slatkiša nema doma za mene je previše ograničavajuće. Ne vidim ništa strašno u tome da dijete poslije ručka pojede kinder jaje, čokoladicu ili 4-5 keksa s jabukom. I ne vidim kakav mu to izbor u pogledu jedenja slatkiša dajem, ako svojevoljno ne kupujem slatkiše koje on voli i dopuštam mu da ih jede onda kad neka izvanjska socijalna situacija to nalaže.
Da se razumijemo, ja itekako uvažavam potrebe i želje mog djeteta. Sve da i neću, njega se ne bi moglo drukčije odgajati, jer on svoju osobu zna štititi. Ali, mislim da dijete ne može sebe samo odgojiti nego je roditelj tu da ga odgaja. Na primjeru jela, ja na način da provodim pravilo prvo ručak, ti na način da ne kupuješ čokoladu. S mojeg gledišta, bolje je da se dijete uči kontroli i umjerenosti nego da mu želja previše raste. Poznam djevojčicu kojoj se nije smjelo donositi slatkiše - ona mora zdravo jesti i toga u njihovoj kući nema. Da ne duljim, nikad nisam vidjela takvo umlaćivanje najodurnijih slatkiša kao kod nje kad je ponarasla i došla do više moći da ZAISTA sama odlučuje o tome što će jesti. Što me podsjeća na još nešto: vidim u tvom potpisu da ti dijete ima 3 godine. Kad je moj M. imao tri godine jeo je sve po propisu, doručak, ručak, večera, sve kako treba, povrće, mesić, juhica, sve je išlo u slast. I svako poslijepodne puna zdjelica voća s integralnim žitaricama. E, ali s vremenom se apetit smanjio, a želja za slatkišima narasla. I sad je na meni da se nosim s tom dijalektikom.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom