Dodala bih nešto o tom spavanju. Meni iskustvo pokazuje da moje dijete, a i druga djeca iz moje okoline doista ne znaju kad su umorna. Naprotiv, tada ih upravo uhvati euforija i oni misle da bi mogli brijati još satima. Kada im se to dozvoli, sve završi u plaču od premorenosti. Moje je mišljenje da djetetu od malena treba napraviti red kod spavanja. Moj M. je izrazito svojevoljno dijete, čvrstog karaktera, ali nikada ne pravi probleme oko spavanja. On zna što znači 9 sati. Možemo se dogovoriti oko 15 minuta ili najviše pola sata, ali nakon toga se ide u krevet. Dijete naprosto još ne može povezati uzroke s posljedica, odnosno misliti dugoročno. Ono ne može navečer misliti o tome kako će se osjećati ujutro kad nenaspavano mora ustati i ići u vrtić. O tome, dakle, moraju biti roditelji.

Općenito, sina odgajam tako da i on ima riječ. Što je stariji sve više, jer je sve sposobniji za samostalno odlučivanje u mnogim pitanjima.

Meni su osobno izjave tipa: učini to i to zato što ja tako želim odiozne i nepodnošljive još od mog vlastitog djetinjstva. Mislim da roditelj pokazuje poštovanje prema djetetu ako mu jasno objasni razloge zbog čega se nešto mora učiniti. I ne vidim ništa loše u tome da se nešto mora. I odrasli mnogo toga moraju, zar ne, pa se i djeca moraju učiti prihvaćati neke stvari kao obavezne. S time da kod mene gotovo uvijek postoji elastična margina.