anchie, svida mi se ovo tvoje objasnjenje.

ja bih dodala jos jedan pogled. doduse ne o tinejderima , nego slicnoj situaciji sa mojom curom od prije otprilike godinu dana. (imala je 5 godina)

dakle, mjesto radnje nas stan ujutro, kad se mi spremamo na posao a ina za vrtic. svi koji radite znate kako to ujutro u strci izgleda.
nasa cura koja je vec sa dvije godine htjela sve sama i cipele i odjecu i stvaljati sefljom juhu u tanjur...... nece se oblaciti sama. spremanje traje cijelu vjecnost, svi smo nervozni i napeti.....

mm i ja ne kuzimo u cemu je problem. objasnjavanja, uvjeravanja, raznorazni sistemi iz knjiga ne pomazu. nista ne pomaze.

mi osobno ne smatramo kaznjavanje suvislim i ne upraznjavamo ga , ali u nastupima ocaja ja lijepim papir u kuhinju sa kao plusicima i nagradama, koje ce dobiti ako se sama obuce i spremi ruksak za vrtic. (jause je spremljena, ona je samo treba staviti u ruksak i zatvoriti.)
medutim , ona te pluseve i kao male nagrade na kraju tjedna uopce ne dozivljava (u dubini duse mi je i pravo, jer ja pravo zapravo bas i ne dozivljavam tu metodu previse eticnom) i ne kuzi , dakle odustajemo.

u daljnjem nastupu ocaja ja prvi put uzivotu uzimama papir i pocinjem sa minusima. ina udara u histerican plac prvi dani i vice, nece minus, nece.
( ta reakcija me zaprepastila, mozda ima veze sa vrticem?)
medutim ni ti minusi nis koristi. a osim toga to je opcenito protiv mojih uvjerenja, sto da radim s 5 minusa na kraju tjedna. kaznu?
ne vjerujem u nju.

nakon toga sjednemo se mm i ja i razmisljamo. ima li to smisla svaki dan zapoceti sa nervozom, povremenim vikanjem kad izgubis kompas, strkom? nema smisla.
dakle mi zakljucujemo da je njoj to oblacenje s nase strane jednostavno potrebno, da jos ne uspijeva biti strukturirana, te da ako hocemo pocetak dana u dobrom raspolozenju i da stignemo na vrijeme na posao, da moramo mi imati kormilo. i obuci inu, spremiti ruksak, odvest je u kupaonu oprati zube i tako dalje.
i tako radismo.
rezultat:
nakon nekog vremena ina se pocela oblaciti sama. strukturiranost jos nije super, ali je bolje. i svima nam dan lijepo pocinje.

sto hocu reci?
mm koji je vrlo uredan i cist muskarac , gotovo uvijek ostavi mrvice nakon pospremanja stola. na to sizim. on sizi na mojih dvadeset otvorenih knjiga napodu i na nered u papirima.
neki nasi dragi prijatelji imaju isto tako neke sitnice koje nas nerviraju.
ali mi to sve jedni kod drugih prihvacama i toleriramo.

samo djeca nemaju pravo na svoja odstupanja od nekih nasih ili opcenitih slika kakva bi trebala biti ili se ponasati. mislim da je to nepravedno.
znam da zvuci hereticki, ali ako ona neko vrijeme nesto jako odbijaju, da li ih mi trebamo lomiti?