Definitivno imam velika očekivanja od "Vašeg komp. djeteta" i jedva čekam da iz prve ruke vidim zbog čega se prašina diže.. za dobrim konjem, nadam se...
Čitajući ovu temu od samog početka, nisam beskompromisnog stava ni "za" ni "protiv". Iz ove perspektive, dok o Juulu znam tek uz Vaše argumente i dok se još uvijek oslanjam samo na svoj instinkt, mislim da je istina negdje na pola puta.Ne volim isključivost, pa tako mislim da je kombinacija jednog i drugog, u biti, prava osnova AP odgoja. U protivnom stvaramo definicije i kalupe u koje nije moguće smjestiti niti dvije različite stvari, a kamoli dva različita djeteta. Ne slažete se? Tada definicija prestaje vrijediti za dijete, a počinje vrijediti za roditelja! Opet smo na istom. Tko odgaja to dijete? Uštrogljeni roditelj!!!
Kao prvo, malo mi ne sjedaju varijacije na temu tipa:"Hoćeš jesti? Sigurno si gladna." ili "Hajde jedi, sigurno si gladna!" gdje u prvoj rečenici postavljamo pitanje i dajemo mogućnost izbora, dok u drugoj odlučujemo umjesto djeteta. I u jednoj i drugoj usputnim komentarom drugog dijela rečenice narušavamo djetetov integritet definirajući činjenične potrebe djeteta bez njegovog blagoslova, reklo bi se.
Ne mogu se oteti dojmu da se tu radi samo o jednoj teškoj filozofiji, o kojoj bi, svako spreman na dijalog mogao bez problema do jutra. No, daleko je to od operative...
Tu se vraćam na odgoj po instinktu (roditelja koji osluškuje potrebe svog djeteta, a koji isto tako radi onako, kako misli da je njbolje za dijete) gdje Vas, isključive Juulove sljedbenike pitam: Mislite li da ćete, u konačnici, odgojiti bolje (upotrijebit ću izraz "bolje" da ne nabrajam ostale poz. karakteristike) dijete pitatajući ga: "Hoćeš li jesti dušo? Nećeš? Nema veze. Jest ćeš kad budeš mogla"; ne govoreći mu:"Hajde jedi, dušo, sigurno si gladna! Ipak ne možeš? Dobro jest ćeš kad budeš mogla!" Mislim da je u redu i jedno i drugo skup s onim nemilim dodatkom, sve dok ne počnemo ići u krajnosti tjerajući djete da jede na silu, kažnjavajući ga za nepojedeno, ne daj Bože proliveno i niz drugih nemilih postupaka. Ali to više nije tema za ovu priču, već za psihijatriju. Ovdje bi očito roditelj imao problem.
Što će se desiti (molim gledati samo ovaj primjer!) ako ja svoju curu pokušam ponuditi jednom, dvaput više nego biste Vi, koji joj ne biste na taj način narušavali integritet - btw ja bih to nazvala "nutkanjem", kako su zvali i naši stari, a od nutkanja nitko nije umro. Od gladi jest! Gledajući teoretski, djetetu je želudac zaista prazan nakon četiri, pet sati i ako JA znam da ne postoji niti jedna prepreka (bolest, ukradena "zabranjena" namirnica konzumirana prije obroka) što će se od presudne važnosti dogoditi ako ja iznosim svoje mišljenje konstatacijom da bi, po svemu sudeći dijete trebalo biti gladno? Ono uvijek ima opciju proturiječit u cilju očuvanja svog integriteta (samo što nisam izvjesila zastavu kako se osjećam domoljubno, ha,ha,ha ) i tu se zatvara krug svake diskusije o povrijedi djetetova integriteta jer loptica uvijek može biti prebačena, što je- zdrav dijalog, zar ne?
Gore sam velikim slovom napisala "ja" u kontekstu nekoga tko zna bolje i više od djeteta. Zar se, u povlačenju vlastitih granica, ne pozivamo na onoga tko, na poslijetku, ipak zna uzročno - posljedičnu vezu i time ima pravo povući vlastitu granicu kako bi, bez daljnjeg, odagnao bilo kakvu naznaku narušavanja djeteovog integriteta? Kome treba ta kamuflaža? Tu "ja" - yes, of cours; tamo "ja" - no way! Definicije-definicije, kalupi-kalupi...
Kad ispred mene sjedi moj pubertetlija, filozofija mi nije stan pojam jer: on je tu kao riba u vodi i pitanje bitka mu se i odviše mota po glavi, dok moja trogodišnjakinja... ne vrijeđa se previše kad ne stavim pitanje u pravu formu. Njoj glad znači samo jedno: "jest ću", a sitost samo jedno: "neću više jesti" - bez obzira kakvu deliciju pred nju stavila.
Ahhh.... kod mame, na žalost, uvijek ima još malo mjesta za desert...