Ja znam da mom M. tijelo šalje samo signale da mu treba čokolada, keksi, kinder jaje. Njemu tijelo nikad ne šalje signale da treba mlijeko, povrće, voće, juhu ili meso. E pa sad, kad bih ja poštivala signale njegovog tijela i ne bih ga terorizirala time da ja znam bolje što on treba od njega samog, dijete bi mi se razboljelo. Zato ja radije riskiram da ne budem sljedbenik J. Juulovih naputaka i dogovorim se s njim da pojede pošteni doručak, ručak i večeru. Signale njegovog tijela slušam u vrijeme poslijepodnevnog obroka, a uz te njegove nasušne potrebe vezanom trgovinom utrpam i jabuku. Kad smo vani, uvijek može dobiti sladoled, čak i dva. Ponekad poželi hot dog i to isto dobije. Ali, rutina je pravilna prehrana, za kojom, nažalost, njegovo tijelo ne dobiva nikakve signale. Što se tiče količina, poštujem njegov iskaz o tome koliko mu je dovoljno. No, dobro, povremeno se nagodim za još tri žlice.

Pročitala sam J. Juula, dapače, imam ga na polici među brojnim knjigama o djeci i roditeljstvu koje mi ne skupljaju prašinu nego ih doista čitam. U mnogim situacijama sam ih uzimala u ruke i pokušavala tražiti u njima ključeve rješenja. Mnogo puta sam i našla rješenja. Ne mislim da sam jedino ja pametna i da me nitko ne može poučiti, pa tako i u odgoju djeteta. Ali, ne volim sljedbeništvo. Nikako ne volim da mi se mišljenje propisuje ni u najboljoj namjeri. Zato se nisam učlanila ni u jednu stranku (nikad od mene političara) niti u bilo u koju udrugu koja mi želi propisati bilo kakve, pa i najmanje smjernice razmišljanja. Za mene je Juul jedan od autora knjiga o odgoju djece kojeg cijenim, ali mi nije niti će mi ikad biti guru. Mislim da nisam jedina u ovoj raspravi koja je shvatila apsurdnost doslovnog shvaćanja i provođenja tih ideja. Odgoj djece se ipak mora prilagoditi prije svega osobi konkretnog djeteta, potom situaciji, a na kraju i roditelju.