moji klinci redom su stari 11,5, 9,5, 6, 2,5 g i najmladja 8 mj.
ono sto mene zanima prije nego pocnem pucati po savovima je:
KAKO se u isto vrijem prilagoditi svima, jer me svi trebaju "bas" u istom trenutku i pri tom ostati ap roditelj? kako ne eksplodirati kad nitko ne moze pricekati ni trenutak, ukljucujuci i mm?
u takvim trenucima mislim da AP nije za mene, da je batina stvarno iz raja izasla i da bi ih najradije sve dobro nalupala.....
jos uz sve bolujem od kvocka sindroma....kad ih nema fale mi...ako odu u setnju fale mi...fale mi cak i kad odu samo u ducan...
sto se tice batina... ne tucem ih... otkad imam forum i rode (a imam ih vec dobrih sest god ili vise) moj se zivot stubokom promijenio... nabolje... davno prije znala sam i lupiti dijete(govorim o ove dvije najvece) i zaurlati da su se prozori tresli....i sad si to ne mogu oprostiti, jer sam isla linijom manjeg otpora... kao sto je nedavno pisalo na portalu, najlakse je slomiti dijete.... sad te pogreske pokusavam ispraviti, nadam se da steta nije prevelika i da ce mi djeca jednog dana to moci oprostiti...
ali kako sad kad mama dodje do granica izdrzljivosti, kad para pocne na usi izlaziti i kad vise ni jedna metoda nema ucinka... ni time out djece, ni time out mame....
kako ostati AP i biti u isto vrijeme prilagodjen svim njihovim potrebama???
najstarijoj su proradili hormoni, onoj drugoj pred pubertetske bubice, treca hoce bas sad voziti bicikl, cetvrtoj se gubi dah od plakanja za najdrazim taticom koji je jelte na poslu a peta sad trazi cicu???

kako? kako? puknut cu!!!