Meni je pomalo cudno kako hrpa ljudi oznacava svoje klince kao brzoplete perfekcioniste koji lose prihvacaju poraz (bez uvrede, ponekad se i ja u to ulovim). Nije li brzopletost uglavnom kontradiktorna perfekcionizmu? Takodjer, nije uopce cudno da djeca lose prihvacaju poraz. I ja ga lose prihvacam. Samo ja moje "lose prihvacanje" uglavnom kontroliram, za razliku od mog sina.