Namjerno ne stavljam ovaj topic na AP, jer znam da bi tamo svi odgovori bili isti.![]()
Naime, već me dugo kopka to što sam primjetila kako velik broj ljudi s kojima sam u interakciji (bilo da su mi rodbina, prijatelji, poznanici ili samo likovi s interneta) ima jedan vrlo čudan odnos prema batinama - dok se zgražaju nad batinjanjem i premlaćivanjem djece, glatko će preći preko udarca po guzi ili peckanja po prstima, štoviše, zagovarat će "skidanje prašine s pelene" kao sasvim ok način odgoja, najčešće uz opravdanje kako je to "simbolično" i da dijete taj udarac "niti ne osjeti".
Meni je to nevjerojatno, jer osobno ne vidim razliku između udaranja djetetom u zid i laganog udarca po guzi. Osim što prvo dovodi u opasnost sam djetetov život, nema neke razlike - udarac, ma kako blag bio, ugrožava djetetov integritet, povrijeđuje djetetove emocije i šalje mu pogrešnu poruku.
Poznajem nekoliko divnih, predivnih roditelja koji su jednom ili par puta ipak udarili dijete, no oni znaju da je to loše, ispričali su se djetetu i loše su se osjećali i odmah su shvatili da su oni pogriješili i da dijete nije zaslužilo udarac. Odnosno, da nema te situacije u kojoj dijete može "zaslužiti" udarac.
No, ipak su u većini oni koji, iako se zgražavaju nad nasiljem, odobravaju (lagane) udarce po guzi ili prstićima, štoviše, smatraju ih poželjnom odgojnom metodom.
Što mislite o tome? Spadate li u tu skupinu? Ako spadate, kako biste argumentirali takvu vrstu odgoja? Kakva se poruka točno šalje djetetu i kakva je razlika između udarca po guzi i premlaćivanja (osim spomenutih možebitnih fizičkih posljedica koje nisu isključene ni kod udarca po guzi)?


i dalje se brinem je li mu ugodno i bi li bilo bolje da ga nosim na rukama. I meni dođe teško i ne želim niti mogu zamisliti kako je samohranim roditeljima (ili jednoroditeljskim obiteljima).
), nisam prije bila svjesna njegova postojanja. Sad ne znam je li tamo već sve rečeno ili nije, jer je zadana tema bila posve drugačija od ove (park), pa je "odlutala"...No dobro.
U cijeloj priči bilo mi je čudno što je MM zagovarao povremeno lupanje po guzi, znali smo se i zakačit oko toga, iako njega njegovi roditelji nikad nisu tukli. Tražila sam rješenje jer nisam htjela da se takve epizode ponavljaju. I našla sam ga. Hvala Bogu, Miha odavna ne zna za udarac od svojih roditelja. Nadam se da mi nikad neće tako popustiti živci da Matija sazna. Ne želim da se moja djeca ikad osjećaju onako kako sam se ja osjećala i da mi zamjeraju onako kako ja zamjeram svojoj majci.
