Namjerno ne stavljam ovaj topic na AP, jer znam da bi tamo svi odgovori bili isti.

Naime, već me dugo kopka to što sam primjetila kako velik broj ljudi s kojima sam u interakciji (bilo da su mi rodbina, prijatelji, poznanici ili samo likovi s interneta) ima jedan vrlo čudan odnos prema batinama - dok se zgražaju nad batinjanjem i premlaćivanjem djece, glatko će preći preko udarca po guzi ili peckanja po prstima, štoviše, zagovarat će "skidanje prašine s pelene" kao sasvim ok način odgoja, najčešće uz opravdanje kako je to "simbolično" i da dijete taj udarac "niti ne osjeti".

Meni je to nevjerojatno, jer osobno ne vidim razliku između udaranja djetetom u zid i laganog udarca po guzi. Osim što prvo dovodi u opasnost sam djetetov život, nema neke razlike - udarac, ma kako blag bio, ugrožava djetetov integritet, povrijeđuje djetetove emocije i šalje mu pogrešnu poruku.

Poznajem nekoliko divnih, predivnih roditelja koji su jednom ili par puta ipak udarili dijete, no oni znaju da je to loše, ispričali su se djetetu i loše su se osjećali i odmah su shvatili da su oni pogriješili i da dijete nije zaslužilo udarac. Odnosno, da nema te situacije u kojoj dijete može "zaslužiti" udarac.

No, ipak su u većini oni koji, iako se zgražavaju nad nasiljem, odobravaju (lagane) udarce po guzi ili prstićima, štoviše, smatraju ih poželjnom odgojnom metodom.

Što mislite o tome? Spadate li u tu skupinu? Ako spadate, kako biste argumentirali takvu vrstu odgoja? Kakva se poruka točno šalje djetetu i kakva je razlika između udarca po guzi i premlaćivanja (osim spomenutih možebitnih fizičkih posljedica koje nisu isključene ni kod udarca po guzi)?