Mislila sam da će me tri mjeseca nakon rođenja F. pustiti ljutnja, ali još sam jednako ljutita i uvjerena da se stvari mogu i moraju promijeniti na bolje. Riječ je o Petrovoj...
Dakle, nedonoščad i bebachi narušena zdravlja bivaju smješteni na inzenzivnoj, moj F. bio je rođen skoro pet tjedana prije termina i s 2400 g su ga stavili u tu sobu. Da ne duljim, nisam ga tri dana smjela dodirivati, viđala ga 2xdnevno po minutu i čitavo se vrijeme sama izdajala i radila na proizvodnji mlijeka. Četvrti dan zovu da dođem u sobu za podoje, gdje doje mame koje su odvojene od beba. Sjedi nas desetak u sterilnim ogrtačima, bebe stižu, mnoge spavaju, sestre zavire par puta, a dojenje pokazuju tako da bebi glavu silom turaju na dojku i odu. Beba se otkači s cice ili zaspi, premala je da bi vukla dugo, sestara nema...Onda ti vele za pol sata (toliko traje podoj) koliko je pojeo. F. nije papao, uglavnom je spavao jer je dolazio sit, a ja sam slušala jezikovu juhu kako mi ne ide dojenje. Neke mame su vikale, neke su i psovale sestre jer nisu znale pravilno postaviti bebu, neke su pak bebama davale bočice sa svojim mlijekom, uvjerene da je to bolje od dojenja jer sestre kažu da im baš ne ide...![]()
![]()
Tri dana sam ga dojila po tri puta, nemam ni mrvicu dobre riječi za ikoga tamo, osim za glavnu sestru jer se barem malo trudila oko beba i nas. Ali žena ne radi čitav dan...
Imala sam mlijeka i izdajalicu u bolnici, nudila sam da ću se izdojiti, rekle su da on mora biti na (kršitelj koda)u.![]()
Bisera je bilo još, ovo je najkraće što sam mogla napisati.
Možemo li išta promijeniti da se takve stvari ne događaju i da bebe u Petrovoj dobivaju mamino mlijeko???