Ja nazalost to svaki dan gledam. Doduse ne od obitelji jer tu nikoga nemam, ali u parku je ziva katastrofa.
I tuzna sam sto se to redovno ponavlja sa skoro pa iskljucivo nasim ljudima, dakle sa podrucja bivse Jugoslavije.
Evo neki dan je djevojcica pala sa klupe, kad vidis mamu dolazi sva histericna i dere se: dodji vamo prebicu te.
Moji kumovi udaraju djecu svako malo, o dernjavi necu ni poceti.
Rijesiti valjda tudje probleme ne mogu. Moj muz ih zbog toga sustavno izbjegava, a zajedno s njim i ja. Jednom ih je upozorio zbog takvog ponasanja. Medjutim nista vazno se nije zbog toga desilo.
Ne vidim ih cesto, u principu ih izbjegavamo i upravo zbog tih stvari biram drustva jer ne zelim da moje dijete raste u takvoj okolini.
S druge strane, mi smo za njih najobicniji freakovi koji ce razmaziti dijete jer ne znaju mlatnuti i zagalamit kad treba.
Sta da kazem, tjesim se da takva djeca idu u vrtic jer ovdje se to po vrticima strogo prati i kontrolira. Jednom je susjedina rodica djetetu dala samar, inace zena nema obicaj udarati dijete, i valjda je to teta primijetila...nije bila ni izasla iz zgrade ova ju je vec bila vratila na razgovor i upozorila da je to protuzakonito.
Moje iskustvo sa mojim djetetom je dobro. Mogu cak reci da je puno discipliniranija, iako mrzim taj izraz, od vecine djece, koja se odgajaju udaranjem po guzi ili dernjavom.
U zadnje vrijeme kad netko pocne galamit na dijete u mom prisustvu, samo kazem: lakse malo, pa nije dijete gluvo. Ili pitam mamu jel ona to stvarno misli da ce je dijete bolje poslusat ako glasnije govori.