evo osjećam da moram i ja nešto reći. uopće ne opravdavam mame ili tate koji tuku svoju djecu ali potpuno ih razumijem. i to iz sljedećeh razloga: ja sam djete koje su roditelji znali istući, ošamariti, lupiti po guzi dobrano i sve što ide uz to. danas kad sam postala majka prekrasnog djeteta odgajam ga bez batina i udaraca. jednostavno nemam srca kao i svaki normalni roditelj tući to malo biće koje je puno ljubavi i povjerenja u svoje roditelje. ali postoje trenutci kad me totalno ispizdi i kad stvarno pomislim "lupiću ga". u meni se javi kao neki duh prošlosti i sjetim se kako sam i ja dobivala batine. kao osoba s takvim iskustvom shvaćam roditelje kojima ruka poleti jer su i sami vjerojatno dobivali batine. moram priznati da mi dođe jako teško i uspijem se kontrolirati-da ga ne potegnem za ruku (jer je upravo pao 6 puta za redom) ali takav poremećaj je prisutan kod većine roditelja koje ja poznajem jer su svi dobivali batine, takvo je vrijeme bilo i djeca su se tako odgajala. i moja mama mi dan danas zna reći -moraćeš ga lupiti nekad, ne možeš tako. samo inat koji čuči u maloj mamiti ne da da se to ikad više ponovi, barem ne nad mojom djecom. jer ja ne bih mogla nositi se s tom grižnjom savjesti da sam lupila svoje djete, a neki roditelji očito s tim nemaju problema.