Nebrojeno puta sam čula ovu rečenicu "Stavila sam djecu spavati, npr. u 8", ili "Kad ti svoje stavljaš spavati?"
Meni je to potpuno strana situacija, pa me zanima kako je s vašim kikićima. Mi oduvijek imamo cijele rituale oko spavanja, što je uglavnom i jako iscrpljujuće. Ipak, taj smiraj dana je vrijeme kad nam je naljepše maziti se, skakati po krevetu, čitati priče.... i zapravo se nikad toga ne bih odrekla.
Neki put mi ipak "cure sline" kad čujem da prijateljice "stave" djecu spavati i cijelo veče provedu s mužem pred telkom. Lagala bih kad ne bih rekla da bi i meni to neki put dobro došlo. Ipak, čini mi se da je taj pristup malo presebičan i da mi je ovaj naš iscrpljujući način ipak draži.
Kako uopće "istrenirati" djecu na "stavljanje u krevet"? Mi smo par puta probali na najljepši mogući način (uz priče, pjesmice i pusice..) staviti dijete u krevet, ali za čas bi bilo suza i odustali bi. Tek u zadnje vrijeme (3,5 g) starija curica svojevoljno ostaje u krevetiću- drago mi je da smo to dočekali bez prisila i da je sama sazrela za taj veliki korak.
Beba je i dalje s nama, a uspavljivanje traje i traje... tek kad čvrsto zaspi, ja se iskradem iz kreveta.
Postoji li ijedno dijete koje je zaista zadovoljno kad ga stavljaju spavati ili je njihova rezigniranost posljedica treniranja? :?