Moj AP jutros u vrtiću

[mendula]

Osjećam se ko zadnja stoka. Izdala sam je, ostavila sam je. Ona je plakala, vrištala je, grčevito se držala za mene. Ja sam je odvajala, držala sam je ispruženim rukama da me ne može dohvatiti i opet se zalijepiti za mene. Dala sam je drugoj ženi da je zagrli i tješi. odrekla sam sa svog djeteta. ***** ti prokleti život.
To je najgore od svega. ***** razumijevanje djetetovih potreba, slušanje, praćenje, razgovore, kvragu sve, ovo je institucionalizirano nasilje nad djetetom. Na koje sam pristala. Vičem na nju ponekad, zahtjevam da pojede još dvije žlice, ne dam joj slatkač kad hoće... Ali to je mila majka prema ovome. OVO JE NAJGORE ŠTO SAM JOJ IKAD NAPRAVILA. Bacila sam u vodu sva svoja uvjerenja, pogazila sam ljubav prema svom djetetu, odrekla sam se onoga u što vjerujem da je ispravno.
Užasno sam tužna...

Možete obrisati ako nije prikladno.

[mamma san]

Mendula, žao mi je!!

Ali reci mi, zašto si je morala ostaviti u vrtiću? Ostaje li cijeli dan? Što je sa adaptacijom? Zašto nisi mogla ostati sa njom neko vrijeme?

[kloklo]

Ajme, draga, tako mi je žao i tebe i malene
Ali ako zaista ne možeš ništa drugo iskemijati, onda nema druge nego pregrist i preživjet adaptaciju, nadati se da je dijete upilo dovoljno tvoje ljubavi do sada da će živjeti na njoj dok te nema

I ja sam mrzila sebe prvih dana, stalno sam plakala i pljuvala se i bilo je grozno...
I dalje mislim da je vrtić nužno zlo koje treba izbjeći ako se ikako može, ali ako se ne može, ostaje ti nada da će adaprtacija uskoro preći u mirnije vode i da će mrvica shvatiti da je ne ostavljaš zauvijek pa će se uklopiti u vrtićki život i veseliti se djeci...držim ti fige i šaljem puno pusa ohrabrilica

[kovke]

Mendula, samo te hoću utješiti kazavši ti da nisi jedina. Većina nas proživljava slično tvoje iskustvo i ponekad mislim da nije dobro što sam ga toliko nosila, držala, ljubila... jer evo, u svojoj grupi, najteže se privikava.

[mendula]

Cijeli ovaj tjedan je adaptacija. Prvi dan nas dvije zajedno od 9 do poslije ručka. Drugi dan tata isto tako. Treći dan je tata bio s njom, a sama je bila u igri od malo prije ručka do poslije ručka. Jučer je bila duže sama, tata je otišao oko 10 i došao po nju poslije ručka.
Sviđalo joj se u vrtiću onih dana kad smo bili s njom. Otkad ostaje sama, doma govori da neće u vrtić i da joj se ne sviđa. Jutros mi je govorila da njoj NIJE lijepo u vrtiću, ona NE ŽELI biti u vrtiću, "Mama, vozi me DOMA kad ti budeš išla." i tako... Slušam je i vjerujem joj, znam da točno to osjeća.
Doma bi bila s Nonom koja čuva još i ovu mlađu mišicu. Tako je bilo preko ljeta, ali Noni je to prenaporno. Htjela bi ona, ali fakat ne može. Ne mogu je toliko opteretiti. A druga baka nam je predaleko.
Voljela bi ona biti u vrtiću da smo mi s njom. Tete imaju već ustaljenu metodu "pregorit će", valjda je najbrže rješenje. Najlakše je slomiti dijete, šta da kažem. Ali svi roditelji na to pristaju, sva nova djeca plaču. Ja ne bih imala ništa protiv da još dva tjedna dolazimo s njom u vrtić. Uvjeravaju me da je ovako bolje. Trebala bih inzistirati, je l' da? Na kraju moja neodlučnost završi u njezinoj beskrajnoj tuzi. Nadam se da je ta tuga najgore posljedica. Ne znam uopće kako da se postavim, da vjerujem sebi ili njima? Uh...

[MajaMajica]

mendula, žao mi je što se tako osjećaš, ali vjeruj mi da znam(o) o čemu pričaš..
nikada neću zaboraviti MM-a kad smo je tako ostavili (iako je to bilo nakon ohoho, nakon što je prošla adaptaciju i sve)-plakao je kao malo dijete...
Ja sam bila slomljena..a onda sam se sabrala i bila bitch..napravila sam točno ono što je teta rekla..okrenula se i zatvorila vrata (naravno pozdravivši se)..No mi smo se sakrali i gledali kroz prozor, a L. je prestala odmah plakat, odnosno teta joj je usmjerila pažnju na nešto drugo..

Vjeruj mi, dan danas se tješim da ju je to manje bolilo nego što mislim

[saška]

Mendula razumijem te u potpunosti. I mi smo u istoj situaciji, samo smo mi Mislava upisali do ručka jer sam ja još uvijek kod kuće. I mi ćemo baku ostaviti samo za bebu jer ih ne može oboje čuvati. Adaptacija mi je grozna. Jučer kada sam došla po njega u vrtić svi su bili vani, a on je sam ležao na klupi . Teta kaže da on traži od nje da bude s njim, ali ona ne može samo njega čuvati pored sve te djece. Tete mi se sviđaju pa se nadam da će moja sigurnost da će one pokušati učiniti sve što mogu da mu bude lakše prijeći i na njega. I da će prestati svako jutro plakati i da ću ja prestati plakati i da će voljeti vrtić kao što sam ga ja voljela.

mendula

[Zorana]

Mendula
Tocno znam kako ti je i o cemu pricas. Mi nakon mjesec i po dana pauze prolazimo ponovo adaptaciju. I sta da kazem? Plac, ona bi radije doma, ne voli vrtic, hoce da se kuci igra sa sekom itd. Meni je koma to sto sam ja doma, a radi njemackog mora ici. Ja sam duboko uvjerena da je vecina djece nesretna sa solucijom odlaska u vrtic, ali da na kraju to prihvate jer jednostavno nemaju drugog izbora. Dobili smo novu tetu koja pozuruje sve skupa i stvara nam nervozu. Ravnateljica je ok i pristaje na sve sto ja zelim.
Nasa momentalna metoda je da ja cekam u garderobi i ona mi dodje reci kad je ok da idem doma. Funkcionira, ali i dalje nije odusevljena.
Da sam na tvom mjestu, inzistirala bi na duzoj adaptaciji. Oni svi to nastoje srezati po kratkom postupku jer je njima lakse. A meni je par ovdasnjih pedagoga reklo da, dugorocno gledano, uvijek je bolje ici polako kroz adaptaciju.
Metoda ove nase nove tete je ovakva: uvali dijete prvi dan unutra, zalupi mu vrata pred nosom, nek se malo dere-proci ce.
I jos me uvjerava da ja tu pravim veliku gresku jer sa dugom adaptacijom samo radim djetetu gore. Mislim ono, tko je tu lud?

[Zorana]

Mendula, jel bi imala ikakvu mogucnost da platis cuvalicu, barem pola tvog radnog vremena, koja bi pomagala baki s djecom?

[mendula]

Hvala vam cure na podršci i razumijevanju.
Mislim da mojoj klinki ostanak doma s Nonom (pa i u kombinaciji s čuvalicom, tnx Zorana), nije najbolje rješenje. Ona voli biti s djecom, doma trči van čim ćuje najmanju naznaku da ima nekog od "ekipe". I u vrtiću joj je zabavno, ovih dana kad smo bili s njom doma je bila sva vesela, brbljava, suradljiva kao što je rijetko kad bila ovog ljeta.
Problem je u toj odurnoj metodi adaptacije. Trebala bih biti s njom koliko god dana njoj treba. A za to se moram izborit kod teta.

Izgleda kao mizeran izazov u odnosu na njezinu ogromnu tugu. U ponedjeljak ostajem s njom, pa kako bude!

[Zorana]

Inzistiraj onda na ostanku s njom. Nema ti druge. I meni je puno puta blesavo jer me gledaju ko Marsovca. I stalno moram objasnjavati svoje stavove koje nitko u biti ne zeli cuti. Nego samo hoce da ti kaze svoje. Ravnateljica je super i to je prednost jer na kraju bude onako kako ona kaze. Ali, znas kako je...kad macke nema misevi bi kolo da vode. I onda one pokusavaju, pa me salju doma, kazu ja sam kriva, radim joj samo gore, nemam se ja sta s njom dogovarati jer ja sam mama, ne ona itd. Sto je najludje, te tete mene gledaju s onim pogledom kao da ja njih omalovazavam, ne cijenim ih, one se skolovale, a ja mislim da znam bolje.
U nasem prijasnjem vrticu sam probala te njihove savjete. Pa sam je ostavila unutra s njima da place. Pa drugi dan se drzala za mene i vukli su je. Treci dan se bacala po podu i vukli su je. Cetvrti dan se citava zgrada tresla od njezinog placa. Oni meni govorili to je bijes, to je normalna reakcija. U medjuvremenu je pocela gristi nokte, na svako najmanje kasljanje me pitala: Mama jesam sad prehladjena, mogu ostati doma? Tete mene i dalje uvjeravaju da je to normalno, al onda sam ja rekla dosta! Inzistirala sam da ulazim s njom nakratko unutra, nisu mi dozvolile. IZ tog vrtica smo otisli.
Sada smo u tom novom vrticu, i sve je bilo ok dok nije dosla ova nova teta. Ali, ja se vise nedam i nema sanse da svom djetetu ponovo priustim to sto je morala proci u tih (necu da psujem) tjedan dana vristanja i moljenja da je ne ostavim.

[MajaMajica]

mendula, naša adaptacija je trajala..tete nisu bile oduševljene, ali mi smo bili uporniji...

sada je prešla u vrtićku grupu..ja s njoj sjedim za stolom, a ona meni: "Mama, ajde ti ća!".. :shock:

[BHany]

Draga, tako mi je žao i zbog tebe i i zbog malene !
Niste sami...i mi smo to prošli, bilo je strašno... i sad kad se sjetim smrznem se iznutra, ali...kad se mora, mora se. Plakala sam cijela dva tjedna...
Mi smo na kraju H. izvadili van i sad se krpamo svakako. Ne znam ni kad bi slijedeći put pokušali (najradije nikad ) ...a nemamo, bar zasad nekog izbora...strah me i pomisliti ponovo na to...ne bi to opet podnijela, a morat ću...
Držite se !

[mamasch]

drage moje, ima li koja mama duplića koja je prolazila s oboje ovo što vi na žalost prolazite sa svojim bebačima? voljela bih čuti iskustva duplih mama da se malo psihički pripremim jer nas izgleda to čeka iduću jesen...

[Anita-AZ]

Mendula.... znam feeling, grozan je, razdire iznutra... saljem ~~~~~~~~~~~ tebi i kcerkici da adaptacija prodje sto lakse i bezbolnije...

[yasmin]

i mi smo tu...
prošao je i 4. dan adaptacije
Ivan se rasplakao kad je ušao jer ga je na vratima teta odmah uzela, nismo se uspjeli ni snaći
sreća je da je plakao otprilike 20 sec, teta veli da je tako bolje, ma ne vjerujem niti ja u njih kao Bogove, ali svakako mi je to prihvatljivije nego da se navlačimo pola sata a na kraju on opet plače
inače, danas je to bio prvi put da je zaplakao i još kad su trebali ručati no onda me je teta pozvala u sobu da budem s njim i da ga nahranim, to mi se svidjelo, znači nije apriori mi znamo najbolje, više nema ulaženja
druga djeca puno plaču, neka i jecaju, za ivana su rekle da se rastuži ali da mu se skrene pažnja i da se on zaigra i da će njegova adaptacija biti lagana
bez obzira na sve ovo ja se idalje osjećam like shit, stalno s epreispitujem, no uvijek iznova dolazim do istog zaključka da nam nema druge
svima šaljemo i želimo što bezbolniju prilagodbu

[Kejt]

Mendula, jako mi je žao, držim vam fige i jednoj i drugoj. Nas to uskoro čeka i već (odavno) imam grč u želucu. Nadam se da je Ela hrabrija od mene

[litala]

mendula, pa gdje to??? bas sam ostala - paf! :shock:

jel u b.? jer kad su moji isli u b. onda smo uspjeli napraviti da ja dolazim onako kako sam osjecala da ce njima biti lakse. ustvari, lakse noi jer je idi bilo ok (ona ima zakasnjele reakcije pa odustane nakon cca sest mjeseci )... a cudi me da te teta s. tako voza pa ona je mog nou sest mjeseci uspavljivala na ramenu i nosala dok je spavao... istina, teta o. je dala otkaz, jer je stanje u vrticu bilo previse i nije vise mogla izdrzati, pa sad radi teta n. (vlasnica)...

ne znam sto da ti kazem. osjecaji koje sad osjecas su fakat gadni. inzistiraj na tome da odradis adaptaciju onako kako ti (vi) osjecate da ce misici biti najbezbolnije. reci da drugacije ne pristajes i gotovo. drzim fige da brzo prodje, a da se cini kao da nikada nece proci - cini se... ali - prodje procitaj price o adaptaciji na portalu

[tamy]

drage moje, ima li koja mama duplića koja je prolazila s oboje ovo što vi na žalost prolazite sa svojim bebačima? voljela bih čuti iskustva duplih mama da se malo psihički pripremim jer nas izgleda to čeka iduću jesen...

imam ja i evo me sjedim na poslu i razmisljam da dam otkaz (no sta cemo jesti onda?). Mi smo od 01/09 krenuli u vrtic i patimo svi. A prosli smo duuuuugu adaptaciju. Cijeli sedmi i osmi mjesec smo isli jednom sedmicno u vrtic na adaptaciju. I bilo je super. Oni se igrali a sjedila sa strane da ne smetam. I prva cetiri dana su prosla odlicno, no onda su poceli da placu . Sada svako jutro prolazimo isto sto i mendula. I ja zaista nemam nikakvo rjesenje. Srce mi se slama...

[Zorka]

ja sam prošla dvije prilagodbe. ajme kako je bilo!!! znala sam odlazit iz vrtića i plakati!!! pa su mi tete rekle da kao odem i vratim se samo da ju vidim a ona mene ne i uvijek je prestala plakati.
iduće godine me opet čeka prilagodba...
meni je AP kao pojam totalno apstaktan, pa bi molila nekog, može i na pp da mi pojasni ili da prijedlog knjiga za čitanje.

[saška]

Danas je Mislav malo manje plakao, ali susjed je svog sina vodio pet minuta poslje nas i došao nam je reći da se Mislav smijao i kada su oni ušli samo je rekao teti - evo ovo je moj prijatelj - i nastavio klopati doručak. Kada bih mogla skrivenu kameru montirati...

[TONI]

Mi smo danas bili prvi dan u jaslicama. Ostala smo sat vremena i bila sam cijelo vrijeme unutra. Na početku se Toni držala samo meni za ruku, a onda se počela igrati na toboganu i sa suđem ali uz stalnu provjeru gdje sam. Nekoliko djece u grupi koja su krenula još prošli ponedjeljak još uvijek plaču. Sutra je trebam na desetak minuta ostaviti samu, pa ćemo vidjeti.

[white_musk]

mendula, naša adaptacija je trajala..tete nisu bile oduševljene, ali mi smo bili uporniji...

sada je prešla u vrtićku grupu..ja s njoj sjedim za stolom, a ona meni: "Mama, ajde ti ća!".. :shock:

Luce

[mendula]

U petak, kad sam došla po nju nakon onog teškog jutra opisanog gore, sjedila je za stolom i ručala s drugom djecom. Vidjela me kroz vrata i mahnula mi, veselo nastavivši jesti :? . Rekla je tetama da sam ja došla i uopće nije pomišljala da bi krenula k meni, plakala i sl. Naravno, bilo mi je drago, ali me pokolebalo u mojoj odluci da danas tražim više vremena za adaptaciju.
Preko vikenda smo bili na putu (5za5 ). Sve je bilo u redu, vrtića se nismo uopće sjetili, osim što je jedne noći nekoliko puta rekla da ona više neće ići u vrtić. Nisam željela poticati tu temu u razgovorima jer nemam maloj što novo reći. Mogu joj samo ponoviti da u vrtić mora ići. Čini mi se da razgovorom bez rješenja samo otežavam problem.
Tako je svanulo jutro u ponedjeljak. Buđenje i njezina rezolutna izjava da ostaje doma s Nonom. Suze i povlačenje u kut kauča: ona ne ide. Nakon nekoliko rečenica nagovaranja, ponudila sam da ću danas ja biti s njom u vrtiću cijelo vrijeme. Nekoliko puta me pitala hoće li to stvarno tako biti i kad se uvjerila da hoće, pristala je da ide. Dolazak u vrtić, druga djeca i roditelji bili su prema očekivanju za ponedjeljak ujutro. Mišica je bila malo rezervirana, po običaju nije joj se sviđala buka, glasni dečki i tete koje viču da bi ih klinci ponekad uopće čuli. Držala se za mene tijekom doručka i dok su bili u sobi. Odmaknula se nekoliko metara tek kad smo izašli vani. Roditelji su ostajali, neki kraće neki dulje, ali nakon sat / sat i pol sam ja bila jedina u dvorištu. Porazgovarala sam s tetom o tome. Rekla je da ako mi procjenjujemo da je bolje da smo tu, ako mi, koji je bolje poznajemo, mislimo da je to pametnije, neka ostanemo. Spomenula je da druga djeca pitaju zašto sam ja tamo a njihovi nisu, ali da su one s njima već to "verbalizirale". Bila sam uglavnom zadovoljna razvojem situacije, osim što sam malu poticala da se druži s djecom i da sve što treba traži od teta. Skužila sam da zapravo samo sa mnom komunicira i da okruženje uopće ne doživljava. Nisam znala kako bih reagirala. Kad bi se zabavila s nečim, ja bih se odmaknula nekoliko koraka. No, mala bi krenula za mnom. Tako me u jednom trenutku nije odmah uočila i isti čas počela plakati. Sad shvaćam da je bila greška što sam očekivala da se više druži s djecom i zaboravi na mene. Od tog plakanja nikako se nije smirila, nikako nije htjela razgovarati s tetama ni s djecom. Samo je htjela ići doma. Tužnim, pretužnim glasom molila je da idemo.
Ja nisam znala što da radim. Jednostavno nisam znala. Htjela sam ostati da odradimo zajedno cijeli dan (do spavanja, o ostajanju na spavanju još ni ne razmišljamo), a opet ona je bila toliko tužna da sam sumnjala u ikakvu korist od ostanka. Onda sam mislila kakva pak korist od mene u vrtiću kad je mala svejedno zakočena i plače. Pa sam pomislila da možda tete imaju pravo, možda je stvarno bolje nekoliko dana pretrpit i njoj i nama pa da se poslije navikne. Svi su tako. I gotovo već odlučim, pa se sjetim da ima djece kojima je u vrtiću uvijek bilo ružno (ma baš jedna od ovih teta kaže da se svog vrtića uopće ne sjeća, samo zna da se nikad nije naučila i da joj je cijelo vrijeme bilo grdo - zajedno smo išle u isti taj vrtić - litala, u v.).
Ona ima toliko povjerenja u mene da je neću ostaviti gdje joj nije lijepo. Jako sam sretna što je tako, bila bih promašeni roditelj da mi dijete zalupi vrata svojeg malog srca. Želim da zna da je ja slušam i poštujem i da zbog mene ne mora trpiti stvari koje ju žaloste...
Ja ne znam što i kako dalje. Dezorjentirana sam i obeshrabrena u svakom smjeru. U krajnjem slučaju može ostati doma, kad bih bila dosljedna mogla bih i ja ne raditi... ali bojim se. Kamo to vodi? Štitim li je previše? Razmišljam da juulovski "preuzmem odgovornost", presiječem da se u vrtić ide i pokušam sanirati posljedice na njezin duh i psihu. Samo se bojim da mi nikad više neće dati povjerenje i pristup u njezino povrijeđeno i ožalošćeno srce.

mendula... kad bi ja bila na tvom mjestu, poslusala bih je. ostavila bi je kuci ovu godinu, pa ponovo pokusala slijedecu kad ce vec biti malo zrelija. po meni ona je jos mala i ti si joj jako potrebna. mozda grijesim, ali na ovaj nacin ona vrtic dozivljava kao kaznu za nesto. kako bi bilo s poslom ili tetom cuvalicom, to bi jos izvidjela, jer njoj ocito u vrticu STVARNO nije lijepo...
razmisli malo mozes li ostati doma ili pronaci neki drugi nacin....
da sam ti ja blize cuvala bi je ja

[studena]

I mi smo tako -nakon prošlogodišnjeg tromjesečnog mučenja odustali smo i Ana je ostala doma sa tetom čuvalicom.Ona je jednostavno bila tako nesretna da ja nikako nisam prihvaćala da to mora biti tako.Ove godine je puno bolje(moram kucnut u drvo),lijepo se dogovorimo i iako nije presretna to je daleko od onog užasnog plača kojim me ispraćala prije

[AdioMare]

Mendula, nas to čeka 18. 09, idući tjedan. Mogu samo reći da imam puno povjerenja u "razvijanje situacije" u dobrom smijeru. Nemam se u što drugo pouzdati, jer, unatoč tome što si rekla da si svjesna da je za tvoje dijete bolja opcija vrtić od ostanka doma, NE SMIJEM razmišljati drugačije!!! Ali niti nama (najvjerojatnije) neće biti ništa lakše. Pokazatelj (da je vrijeme za vrtić) vjerojatno ti je bila njena izuzetna druželjubivost i "ovisnost" o djeci svog uzrasta, a i to što u toj dobi djeci treba više sadržaja kojih s bakama kod kuće ponestaje...
Ja unaprijed preemotivno doživljavam bilo kakvu pomisao da bi mi dijete moglo biti u nemilosti, pa bila to i vrtićka. JA sam imala vremena šest mjeseci pomirit se s činjenicom da sam papire predala, kćer upisala i do kraja pregorjeti saznanje da će ona od jeseni imati obavezu odlaženja u vrtić svako jutro i da ćemo u tome ustrajati za njeno dobro.
Činjenica je da smo mi odrasli više ili manje emotivni (neki i "pre", ja za sebe priznam da sam luđakinja kad su mi u pitanju djeca), dok neki činjenice prihvaćaju zdravo za gotovo, pa im je utoliko lakše. Ti si vjerojatno emotivac iz prve priče ... utoliko te više razumijem...
A sad: dijete.
Mislim da trebaš dati šansu vrtiću. Priznaj da mu još nisi niti dala šansu!
I ne mogu te savjetovati bolje, nego onako kako znam da ću i sama postupiti. Tek nakon dužeg vremena možeš napraviti osvrt, pa ćeš u cijeloj toj priči suza, patnje, histerije, ljutnje i puno lijepih stvari i korisnih navika vidjeti da one prve uopće nisu u većini. One će vas pratiti 2-3 mjeseca, vjerojatno - ako je sad tako teško - ali će se i razvodnjavati vremenom koje će se tebi činiti duuugo kao godina. Ja se iskreno nadam da je to što pišem istina, ali rekle su mi dobre, pametne i drage mame koje su svoju djecu također dale u vrtić! I čija su djeca također vezana uz njih i obitelj na najjači mogući način! I sada je sve dobro! Ja moram vjerovati u to, da vrtićem svojoj djevojčici činim dobro. A svojim ću budnim okom pratiti da se, unatoč početnom šoku, njenoj pomisli da je izdana, (u to ću je poslije 16 sati razuvjeravati svim sredstvima )ostavljena ili slično - sa njenom psihom sve razvija u dobrom smijeru i da je ona na kraju adaptacije veselo i sretno dijete.
Ne govori ti to samouvjerena mama, jasnoga stava, koja će se u ponedjeljak, 18. 09. pojaviti na vratima vrtića i pokazati bešćutnost (zbog zadržavanja hladne glave) jer je putem izgubila emocije. To ti govori mama koja je puna brige za svoje dijete, za njenu malu psihu, tuge zbog ostanka , razočarenja zbog izdaje ... Ali, sjetit ću se gradiva koje sam ponavljala šest mjeseci i pokušat ću ustrajati jer mislim da je to za njeno dobro.
Mislim da trebaš dat šansu vrtiću, pratiti razvoj situacije i kroz razgovor s njom (kad ga više ne bude odbijala zbog stalnoga "neću u vrtić") vidjet gdje joj je najslabija karika.. i na njoj radit.. i na svojoj...
Puuuuuuno pozdrava!

[AdioMare]

A samo da dodam da imam doma baku koja je želi i dalje čuvati.. kat niže, ispod svog stana...

[stray_cat]

i ja mislim da bi trebala poslusati dijete, ostavi je doma s nonom i dodaj cuvalicu. osjetit ces kad bude spremna i onda pokusajte ponovo

meni je pregrozna izjava da sva djeca placu pa se slome i otupe i prihvate. pa svako od djece je prica za sebe, pokusavamo ih sto bolje upoznati i pokusamo sto bolje odreagirati na njihove potrebe i onda nas "strucnjaci" sopaju idejama tog tipa.

slusaj stvaro instinkte, mislim da znas i sama sto joj treba i sto je najbolje za nju, samo se trebas usuditi to i napraviti, premda vecina ljudi ide linijom manjeg otpora ili nemaju izbora i iskrcavaju ih u vrtice

sam sears vrtice stavlja na zadnje mjesto, idealno cuvanje nakon roditelja je baka ili familija, nakon toga ide kombinacija da se skupi par mama pa svaka radi 4 dana a jedan dan u tjednu je kod nje grupa od 4 djece drugih mama i teta cuvalica koju tih 5 mama placa

znaci ideja nona i cuvalica ti je tu negdje

[AdioMare]

[quote="stray_cat"]i ja mislim da bi trebala poslusati dijete, ostavi je doma s nonom i dodaj cuvalicu. osjetit ces kad bude spremna i onda pokusajte ponovo

Mislim da ovo ne drži vodu. Ako se već krenulo s vrtićem trebalo bi ustrajati do kraja ili od toga potpuno odustati. Malo dijete nikad nije spremno odvojiti se od svoje mame i sigurnosti obiteljskog doma, tako da ona neće biti spremna niti iduće jeseni. Mislim da je vrtić jedna poruka odrastanja i socijalizacije koje dijete dobije prvo kroz tu instituciju, a potom školu itd. Ja se i danas sjećam svojih suza na početku školovanja, ali u školu se mora, pa mama nije imala druge već prerezati svako daljnje polemiziranje. Neka djeca moraju već i u vrtić. Kakvu bismo poruku dali svojoj djeci kada bismo im nakon njihovih negodovanja oko stvari za koje sami znamo da su tako organizirane u našoj obitelji i da drugačije ne ide, popuštali i dozvoljavali im da: ne idu u vrtić, kasnije u školu... Suzama se ne smiju izbjegavati obaveze koje neki dobiju ranije, neki kasnije.

Teško mi je, makar samo na papiru pročitati rečenicu da je najlakše slomiti dijete.
Nisam mišljenja da su djeca krhki, plahi i tanani cvjetići koje će zgaziti vrtićka teta. Karikiram.
Dapače, tu je da zajedno sa ostalom djecom napravi lijepi šareni i veseli vjenčić.

[tamy]

AdioMare ovo sto pises je tacno ali meni svako jutro treba pola sata da se smirim nakon sto ih ostavim uplakane tetama u vrticu. Ali ja stvarno nemam druge opcije (2,5 godine ih je cuvala nona kod nas u stanu) jer moram na posao
Tete me uvjeravaju da su tokom dana smireni, da ne placu, da se fino igraju i da suradjuju.
Uffffffffffff.....

[AdioMare]

Znam, Tamy i mogu najzornije dočarati taj mučni, teški i ružni osjećaj. Koliko god mi znali da je to što radimo jedino moguće, osjećaji tuge ne nestaju. Još i sad se rastužim kad se sjetim kako mi je kolegica dolazila uplakana na posao, jer se u vrtiću trudila ostaviti -ostavljam-te-na-najboljem-mogućem-mjestu-osim-sa-sobom, dojam radi klinca. Njena rečenica kroz kišu suza "Moraš stisnuti srce i gotovo" mi i sada ježi kožu. A i sama kažeš da je nakon jutarnjeg rastanka curicama dobro. Dapače, gdje im drugdje može biti bolje osim s mamom? A s mamom ne mogu 24 sata biti. Niti bi to bilo dobro. Djeca nam rastu. Sve su to pripreme za život. I kako rastu sve više, tako mi više stišćemo srca: kad odlaze sa školom na izlete, kad ih nekolicina djece iz razreda uzme na tapetu, kad zbog glupe matiše ne želi u školu, kad ne upiše srednju školu koju žarko želi, kad...
Da sam ja, kojim slučajem, išla u vrtić umjesto što me doma čuvala baka, možda ne bih bila mala, asocijalna, povučena dušica, čije su držanje po strani oduvijek krivo tumačili. Kažem, možda...

[NatasaM...]

Moram vam se malo pridruziti, bas sam bila u razmisljanjima sto i kako. Trenutno sam na porodiljnom, sto znaci da bih do ozujka mogla biti sa svojim curama doma.

E sad, Leda je adaptaciju prosla prosle godine. Prvih 15 dana je jedva cekala ici u vrtic i nije uopce htjela doma, jedva bi je nagovorili da ide s nama kuci. Poslije se ohladila, da bi to preraslo u netrpeljivost. Mucila je setnja, nije htjela ici ako je teta ne drzi za ruku, djeca su je gurala. Osim toga, jako je placljivo dijete, takva je oduvijek i to se pokazalo kao problem u vrticu, djeca su joj se rugala.

Prosle godine nisam imala izbora, ali ove godine imam i odlucila sam je ostaviti sa sobom doma. Medjutim, pred kraj ljeta doslo je lose vrijeme i prestale smo ici svaki dan na more, nestalo je zabave i moja se Leda pocela povlaciti u sebe. Nije htjela sa mnom u setnju, u ducan, prestala je gnjaviti sestricu, kad bismo otisle u grad nije joj bilo zabavno ako ne dobije novu igracku i to ODMAH, nije htjela crtati, izradjivati nesto, sve sam pokusala - jedino je gledala crtane. Do prije mjesec dana nije mogla odgledati duze od 20 minuta i to u najboljem slucaju, a onda je pocela gledati stalno, po cijeli dan.

Sad je u vrticu. Buni se, ali vidim da je jako zivnula. Starija je, ima manje djece od nje pa je ne guraju stalno (po prirodi je dosta sitna i neagresivna, a jos i placljiva, mozete misliti izazova djeci), ima ekipu od prosle godine, i sto je meni najvaznije - ne gleda crtane po cijeli dan.

Ne zelim da mi se dijete povuce u sebe i zatvori u nekakav svijet maste. Mislim da djetetu trebaju njegovi vrsnjaci, a ja joj ih kod kuce ne mogu pribaviti - mogu otici do nekoga na sat vremena, ali ne na duze. Koliko god mu bilo tesko odvojiti se od mame i tate, mora to prebroditi. Uostalom, vecina nas roditelja i nema izbora.

[mendula]

Evo, da vas izvijestim o nastavku priče. Stali smo u ponedjeljak na

Ja ne znam što i kako dalje. Dezorjentirana sam i obeshrabrena u svakom smjeru. U krajnjem slučaju može ostati doma, kad bih bila dosljedna mogla bih i ja ne raditi... ali bojim se. Kamo to vodi? Štitim li je previše? Razmišljam da juulovski "preuzmem odgovornost", presiječem da se u vrtić ide i pokušam sanirati posljedice na njezin duh i psihu. Samo se bojim da mi nikad više neće dati povjerenje i pristup u njezino povrijeđeno i ožalošćeno srce.

Bilo nam je previše tužnih emocija, bili smo umorni, i ona i mi, od nagovaranja, prilagođavanja, novih dojmova. A i putovanje za vikend dodalo je svoje. Odlučili smo se u utorak odmoriti od vrtića. Tako da je jučer bila doma s Nonom.
Cijelo vrijeme razmišljamo i preklapamo šta da napravimo. Zaista nemamo ni jedne sigurne i čvrste točke koja ne bi imala svoj jednako čvrsti suprotni pol. A nešto MORAMO odlučiti. Vjerujte, očajna situacija.
Jučer popodne mala je bila vrlo nesuradljiva, stalno nešto ljuta i prkosna. Takva je zapravo bila cijelo ljeto, svako popodne kad bismo mi dolazili s posla. A, kao što sam napisala gore, kad provede prijepodne u vrtiću - popodne smo si super. Obzirom da od nje nismo uspijevali dobiti objašnjenje zašto je to tako (očekivali smo nešto kao: ne volim što idete na posao, ne volim što me Nona nagovara da pojedem još jednu žlicu, ne volim ... - to inače zna reći) - odlučili smo "preuzeti odgovornost".
Rekli smo joj da će sutra ići u vrtić. Plač, neću. Nastavili smo da znamo da joj je u vrtiću ružno, da je to zato jer se još nije upoznala s djecom i s tetama. Da se obično svi ljudi na nepoznatom mjestu u početku osjećaju neugodno. Da će ta neugoda proći kad se upozna s djecom. Da mi ne možemo više biti s njom u vrtiću jer se onda ona druži samo s nama umjesto da da se zabavlja s curicama i dečkima. Da razumijemo da joj se ne sviđa, ali može uzeti svoju knjigu koju voli, svoju lutkicu i svoga zeku i da ih može zagrliti ili listati u vrtiću kad joj bude teško. Da može doći teti i tražiti da ju teta drži. Da može vikati kad i oni veliki dečki viču - kad zašute i čudno je pogledaju neka kaže "Molim, ne vičite." Tu se nasmijala. Da, kad upozna djecu, ako zaključi da joj se ne sviđa, može ostati doma i ne ići u vrtić. Da ćemo sljedećih deset dana ići u vrtić i družiti se s djecom. To je ovoliko, gledaj. Prvi dan će ti biti ružno. DRugi dan vjerojatno isto , ali ćeš se već malo zabavljati... A deseti dan ćeš reći: pa u vrtiću je baš zabavno, ne da mi se ići doma. Svidjela joj se ta priča po danima, prestajala je plakati i malo pomalo smo počele zajedno spremati torbu i robicu za danas. Ujutro smo još jednom ponovili plan o deset dana. Tata ju je odnio u vrtić, nas dvije smo se pozdravile u autu. Kad joj je tata pomogao obuti papučice, počela je plakati i držati se za njega u naručju. Malo ju je nosao i tješio, ali ju je na kraju preuzela teta. Mahnula nam je kroz prozor plačući. Za dvije minute (doslovno) nazvala je teta da se mala umirila i da je sve OK.
Mislimo da je problem u trenutku pozdravljanja i odvajanja. Nije bed ni vrtić ni tete. Ma ni buka ni nepoznat prostor. Odlučil smo ubuduće skratiti pozdravljanje na poljubac i "vidimo se poslije ručka/spavanja". Sama će si obuti papučice i doći do prozora da nam mahne.
Znam da zvuči okrutno. Ali znam i da smo joj sve ispričali, da zna što može očekivati, da smo joj pokušali pomoći (predložili tješilice) i da je pomoć prihvatila, da smo joj obećali da neće ići ako joj se ne bude sviđalo - ali da prije toga mora pokušati vidjeti kako je to u vrtiću. Ne govorimo joj da joj mora biti lijepo niti da nas ne zanima kako se osjeća. Tražimo da proba, križat ćemo dane na kalendaru - ali nećemo dopustiti da odustane a da vrtić uopće ne doživi u stvarnosti.

[AdioMare]

Mendula, sretna je tvoja djevojčica s tobom .
Osobno, mislim da si postupila najbolje moguće, od A do Ž.
Nadam se da ćeš nam još neki puta prepričati kako se razvija situacija, to bi mi bilo vrijedno iskustvo.

[yasmin]

mendula
i meni se čini (koliko sam god prije mislila suprotno) da su tete ipak u pravu kada kažu da rastanak mora biti srdačan, pun ljubavi ali i što kraći...
mislim da ste na pravom putu jer si ti sama sa sobom donjela odluku...ne odustaj!

moj Ivan već drugi dan spava u vrtiću po dva i pol sata, popodne se izigramoi i ne vidim na njemu nikakvu negativnu promjenu...plače pri rastanku i dalje ali tete vele da to ne traje ni minutu a da je svo ostalo vriejem mali
jučer si je sam izabrao krevetić za spavanje

[Zorana]

AdioMare, htjela bi ti samo napisati da ti nema bas puno veze odlazak u vrtic sa sramezljivoscu, povucenoscu, razlicitoscu itd.
Ja sam vjecno visila po vrticima i bila sam ista ko i ti kao dijete. Zato mi je danas deset puta gore kad vidim da moje dijete prozivljava iste stvari, a kroz isto mora proci jer momentalno nemam izbora.

[Arwen]

Mendula,super
baš me zanima kako će se proteči tih 10dana ali mislim da će zavoljeti vrtić
kad smo mi preklani krenuli u vrtić prva dva dana je bilo super pri dolasku
rekao bi mi bog i ode ali nakon 2sata sam išla po njega jer je plakao
onda je počeo plakati pri odlasku u vrtić da neče ići,ostajala sam s njim
ali dokle god san ja bila unutra on se držao mene i nije se htio igrati s djecom pa sam nakraju odlučila i presjekla
plakao je 5min i kad sam došla po njega nije htio doma inakon 3dana
sam želi iči u vrtić i tako je i dan danas

[AdioMare]

Zorana, možda si primjetila da kroz svaku svoju rečenicu osim Mendule ja hrabrim i sebe, jer me čeka isto.
Osobno mi je vrtić tek nadolazeće iskustvo, da se tako izrazim, i ja se rukovodim zdravom logikom: trogodišnja djeca trebaju društvo svojih vršnjaka, trebaju odlučnu osobu koja će ih početi učiti životnu školu, trebaju osjećaj važnosti i uvažavanja u široj zajednici, a izborit će se za sebe brže i kvalitetnije nego bi inače.
Ne kažem da vrtić stvara prekaljene borce spremne ići i protiv svoje genetike, već jačaju labilnije dijete koje će se u zajednici izboriti za svoje mjesto pod suncem. Možda će to mjesto biti manje nego ono drugog djeteta, ali će biti veće nego bi bilo da je dijete ostalo u zaštiti odrasle osobe doma. To je samo moje skromno mišljenje.
Inače, ja imam i odraslo dijete koje nije išlo u vrtić. Da mogu vratiti vrijeme, išao bi. Bez obzira što sam ja bila doma do njegovog polaska u školu.

[mendula]

Jutros uopće nije plakala kad ju je tata pozdravljao u vrtiću. :D :D
Tražila je da ga još "malo, samo malo zagrli" i onda se okrenula teti da ju preuzme u naručje i odnese na prozor mahati.
Jučer i prekjučer, nakon što smo svi skupa odlučili da ćemo ići u vrtić bar sljedećih deset dana, ostajala je i na spavanju. Ne baš s voljom, tete kažu da na prijedloge da sad idu spavati ona kaže da neće i bez problema dopusti da je presvuku i legne "odmoriti nogice" - pa zaspi. Kažu da puno "verbalizira", da joj je taj verbalni ne-pristanak način izražavanja nezadovoljstva, ali na kraju napravi sve što treba. I inače puno priča, pita, informira ("i mi doma imamo tu pjesmicu na muzici", "teta svrbi me noga" - "posvrbi se!")
Doma više ne plače, normalno priča o vrtiću (dakle, priča o vrtiću! ), ujutro se bez problema sprema (dobro, voli da ju mi oblačimo; shvaćam to više kao produžetak maženja i izležavanja u krevetu). Čini mi se da je malo pospanija, sat i pol spavanja nije joj dovoljno jer je doma spavala min. dva sata. No to je stvar reorganiziranja dnevnog rasporeda za sve nas.
Mislim da smo lijepo zaključili ovaj topic, bar što se naše adaptacije tiče.
Hvala vam na podršci i otvorenom uhu za moju tugu neki dan.

[ms. ivy]

bravo za veliku curu!

[kloklo]

Mendula, to je divno, koje olakšanje za mamino srce, a?

mendula

[momze]

divno!
mendula, svaka ti cast.

[mamma san]

Mendula..

[saška]

mendula super! Držim fige da ostane tako...
Nama je dva dana bilo super, a jučer je puno plakao . Najrađe bih prespavala sljedećih dva tjedna jer mi se svako jutro srce steže. On meni jasno i glasno kaže da ne voli vrtić, da se neće igrati, da će plakati. Hoće li tome skoro kraj :/ ?

[AdioMare]

Drago mi je, do neba!
Pozdrav Razumnici Mudrici.

[yasmin]

Mendula
Ivan je od samog početka negodovao samo na rastanku, inače je bio
sada i to negodovanje polako jenjava...
lijepo spava i jede, jučer dolazim po njega a on, srce mamino, sjedi za stolom sa podbratkom oko vrata i žličicom papa bioaktiv...

[tamy]

Moji i dalje placu na rastanku, ali taj plac pocinje sve kasnije i traje sve krace.
Ali nama su noci postale problem - evo vec par dana po noci nesto sanjaju i placu