 |
|||
Bacanje stvari - nemamo rješenje
Popišek ima 2 godine i 3 mjeseca. Ne tuče, ne grize, ne lupa, sve smo savladali naučili ne dirati i "ne" općenito, koje gotovo uvijek pali, ali bacanju nema kraja.
Baca stvari. (što ima u ruci). Na moru - flašicu i dudu s mola u more, za stolom uzme knjigicu i zafitilji, svejedno kud. Nemamo definiciju bacanja. Baca kad je vesel, umoran, odmoran, sit, gladan.....
Uzme kvačicu za veš, baci kroz prozor. Da ne duljim. Primjera je sto.
Ima li itko neki recept???
a da mu obajsnis da se odredjene stvari ne smiju bacati?
mislim ok je bacati stvari po kuci ili sta vec, ali bas da baca kroz prozor ili u more neke vrijednosti ili boze sacuvaj nekog pogodi u glavu, to bas i ne bi trebao.
[Probali. I jel mama baca stvari? ne
a tata? ne.
a zašto ti bacaš? neće više.
i opet.
srijeda popodne, restoran, obiteljsko druženje, papa, priča, sretan, uzme vilicu, iz čista mira baci prek stola, razbije čašu.
pričamo... neće više bacati.......
????????
a da probas jos malo strozim tonom?
mislim ja ti stvarno nisam neka stroga...moja m. slovi za dijete "koje sve smije" ali neke stvari kao sto su uticnica za struju, razbijanje, penjanje na prozor, gadjanje ljudi i slicno su kod nas strogo, jasno i glasno "NE".
mislim da bi u toj dobi trebali takva pravila postivati.
Ja sam to riješila na malo okrutan naćin. Paula bacila igračku - znaći netrebaš je - ja je bacila u smeće. Pa tako joj se smanjila lista dragih joj predmeta - prvo se pravila da ju to ne pogađa, pa je počela plakati da neće više (mi joj vratili a ona po starom), i nakon kratkog vremena prestala je s bacanjem (iso primjenjujemo ako ne želi spremiti)
Naravno, izvadila sam igračku iz smeća i spremila je. Kasnije je bilo dovoljno samo uzimanje bez teatralnosti bacanja u kantu.
Samo se priključujem s istim problemom moje malo mladje curice, u studenom će dvije godine i obožava bacati. Sve smo probali, i strogi ton i uklanjanje igračaka po sistemu ak si bacila ne trebaju ti, ona slegne ramenima, ponovi kaj sam joj rekla i nadje si neku drugu zabavu. A baca i stvari koje su njoj bitne - dakle svoje igračke, ali i ostale.
Ima li još kakav prijedlog za rješenje?
Mene to bacanje nikada nije uzrujavalo. Došlo i prošlo. Igračke su ionako prilagođene djetetovoj dobi, a noževe baš i nisu dobijali u ruke. Letile su kape sa glava, cipelice sa nogu i kvačice sa balkona. I baš je bilo zanimljivo gledati kako padaju. A kako je tek zanimljivo baciti nešto sa mola u more...pa još i pljusne! :D
Štajaznam, meni to nije nešto zabrinjavajuće.
Manje me uspijeva to uzrujati otkad sam čula da djeca bacanjem zapravp istražuju svijet oko sebe: kako zvuči lopta bačena na tapet, kako na beton, kako u vodu...zatim...kako zvuči čaša u istim situacijama....
Sad mu je fora kako mi trčimo :D u wc kad on kažeikit
A koliko dugo traje ta faza bacanja iliti istraživanja svijeta na taj način?
Mi smo počeli sa godinu dana i još smo uvijek u toj fazi a stvarno mi već bezveze jer je sve polomljeno.
Nikakvu pametniju igračku ne mogu kupiti a da već sutra nije u dijelovima.
Evo imamo nove Habine drvene voćke i već su jabuka i šljiva bez peteljke.
Pa ne mogu baš reći da mi je to više intresantno al njemu očito jest.
Zna li tko kad prestaje?
i mene to zanima okvirno :/melanija prvotno napisa
Moj Robi, koji ima vec skoro pet godina, isto vec neko vrijeme ponovo prolazi kroz fazu bacanja stvari, al ovaj put to nije zbog zabave vec kad se ljuti. Kada se to dogodi, ponovimo da bacanje stvari, udaranje i drugi oblici agresivnog ponasanja nije primjeren nacin izrazavanja ljutnje te ono sto je bacio maknemo na neko vrijeme uz objasnjenje da je bacanjem pokazao da taj predmet ne postuje te time gubi i privilegiju da ga ima. Oduzimanje predmeta ga pogodi i sluzi u svrhu opomena kada smo ponovo na putu neprimjerenog nacina izrazavanja osjecaja. Dosljedni smo po tom pitanju i sve je rjede da se s tim problemom moramo baviti.
Slicno smo imali kad je bilo bacanje iz zabave, samo sto su termini bili drugaciji (npr., ljutnja--> zabava, radoznalost itd.)
Andrej je sad u fazi kad stvari baca isključivo u znak protesta, i to ujutro kad dolazimo teti čuvalici. Kad je vidi na vratima, viče "Neee!" i baca slikovnicu koju nosi sa sobom na pod.
Onda mu je teta rekla da ako baca knjigu, to znači da mu knjiga ne treba, i uzela bi je i spremila. Uz pokazivanje oštećenih rubova slikovnice i kako će uništiti knjigu na taj način. I jučer prvi put nije bacio knjigu. Zamahnuo je njome, kao da će je baciti, ali zadržao ju je u ruci i više nije bacao.
Doma već neko vrijeme ne baca ništa. Što ne znači da neće opet.
Filip isto zna baciti-zapravo najcesce pogoditi nekog od nas necim (igracka, kockica, autic i sl.). Ja mu velim NE, a kad ponovi onda ga primim za ramena, gledam u oci i ponovim vrlo ozbiljno da to ne smije raditi. Onda i on mase glavom ne-ne i pokazuje da ne smije bacati. Pitam ga jel kuzi, a on klima glavom. Bez obzira na to, obicno ponovi, ali poslije par puta (cijele procedure) prestane. Ako nakon mog upozorenja nastavi bacati igracke, ali na pod, a ne u mene, onda mu kazem da je to ok. A ako opet pogodi mene, uzmem mu igracku i kazem da ne dam da me gadja jer me to boli i da mu zato ne dam igracku. Nekad mu znam dati mekane loptice ili jastucic, pa mu objasniti da je to mekano i ne boli i da se s tim mozemo gadjati-pa se gadjamo (obostrano).
mislim meni su sve te njihove faze super, ali što neko reće već fakat predugo traje, nema te igračke koja je cijela ili s kojom će se igrati bez da je na kraju ne frkne na drugi kraj sobe ili čak meni u glavu...ja pričam i pričam, isto je i sa udaranjem (kao da je neki karatista, slomi se on vježbajući nake zahvate nemam pojma odakle mu ti), zatim i dalje se grize, ali to je tek počelo, i tu ja pričam i pričam, ali nije baš previše učinkovito, sinoć smo pričali o tome on samo klima glavom i kaže neću više nakon pet minuta ista stvar...pa čak i pomislim da je dovoljno ne obraćati pažnju na to, ali nažalost nije, nadam se da će to za koji mjesec samo po sebi da prođe :/
A kako malom djetetu od 14 mjeseci objasniti da ne baca stvari u smeće ili wc školjku???
U koš u kupaoni mi je pobacala sve svoje ribice za kupanje, valjda svaki dan po jednu....uglavnom samo sam jednu uspjela skužiti u kanti za smeće i spasiti ju-ostale je poslala na vječna, lovišta....
I isto tako, uzela svoje čizmice i igra se s njima, kad najednom neki mir i tišina-i ja odem pogledati gdje je i što radi, kad ona upravo otvara poklopac wc školjke i sprema otposlat čizmicu u kanalizaciju....spriječila ju u zadnji čas!
Kako tak malima objasniti?
Mislim da pomaže kad čovjek ne očekuje da će dijete shvatiti i poslušati. Vidim da je meni pomoglo. Unaprijed se pripremiš da ćeš to ponoviti još 1000 puta i očekuješ rezultate kroz koju godinu. Ali to ne znači da odustaješ, samo što rezultat očekuješ s odgodom. A objašnjavati i objašnjavati mislim da je besmisleno. Odnosno treba uvijek reći svoje, ali kratko i idemo dalje. Maknemo se s mjesta "zločina", promijenimo temu...Mališi se na predugačku priču jednostavno isključe, ili primijete koliko se mi fokusiramo na tu temu pa je to samo poticaj za još.
Mislim da im se još ne može objasniti, samo kontrolirati. Andrej je ubacio jednu papuču u wc školjku i četku. Sad pazimo da su vrata od wc-a zatvorena, a wc daska spuštena. Isto vrijedi i za smeće. Mislim, možeš joj reći da se u smeće baca ono što nam više ne treba, ali mislim da još ne pojmi točno razliku što nam treba, a što ne treba.
Andrej dosta baca stvari i svaki put mu ponovim da se bacaju lopta i balon, a da se ostale stvari ne smiju bacati, pogotovo ne na nekoga. I općenito kod zabrana dosta vrijedi to gledanje u oči kad mu govorim. Nekad i odšutim jer vidim da samo želi privući pažnju.
mi smo imali period kad je svakodnevno bacao sa blakona sve ceg se mogao docepati i dotrcati na balkon, skupljali smo non stop
letio je mobitel, daljinski, njegove igracke, psece igracke, sve sto je moglo proci kroz ogradu balkona
jos uvijek povremeno kad ne gledamo baci, ali to su sad vec pojedinacni incidenti
najgore mi je bilo kad bih mu objasnjavala da se ne baca a on to okrene na zafrkanciju i pokusava nam to prodati pod nesto duhovito cemu se sad svi trebamo smijati
Joj, bacanje.
Danas je došla do svoga stolića na kojemu je bila gomila igračaka. Više od pola je hladno pobacala sa stola i otišla dalje svojim poslom. Naravno da joj nije na pamet palo da to pokupi.
Mi pričamo i objašnjavamo ali ne vrijedi.
U posljednje vrijeme sjedne na kauč i onda sve pobaca na pod (daljinske, jastuke...) kao da joj sve smeta.
V. je sinoc poslao bojicu pravo u otvor za ventilaciju...Mi kad bacamo, bacamo kreativno. Onda ju je trazio, ja sam mu objasnila da ne mozemo do nje nikako, onda je plakao, pa sam ga pitala "A sto places, jel mama bacila?" kaze "Nije, Viktor je" i prestane plakati...Onda se jos pred uspavljivanje jednom sjetio bojice, cak je dodao da ce je mis uzeti....
Sad cemo vidjeti hoce li opet bacati.
Inace, nije neki bacac....(bio do sad)
I moj mali dvogodišnjak u zadnje vrijeme me izludjuje sa bacanjem stvari.Baca sve kaj mu dodje pod ruku,od daljinskog,tokena,mob.,pac
do svojh igračaka.Zadnjih osam dana smo stalno doma jer je imao gripu i on nije za prepoznati.Uništio jw sve igračke.A još uz sve to je počeo i mene tući i bacati mi stvari u glavu (zapostavljeno dijete nije definitivno ).Probala sam sa kutom,time outom,pa čak je dobio i po turu,micanjem igrsačaka, to njega ništa ne dira,mogu maknuti sve igračke što se njega tiče.To me je stvarno počelo izludjivati i ne znam više što da napravim da to prestane !!!!!!! : :?
izvini, ali meni i nije baš nešto najnormalnije da dite istražuje svijet oko sebe tako da baca čaše, noževe, stolice i šta ti ja znam ne bi li čulo kako to zvuči.
ok bacit balun. ok bacit neku plišanu igračku, ali da je to osnovna zabava meni nije ni prihvatljivo ni normalno. a vi me mlotekajte.
ja svojoj maloj ne dozvoljavam bacanje ničega. ako joj se istražuje svijet zvukova neka baca balun. to je jedino dozvoljeno za bacanje.
dozvolim li joj sad bacat stvari, šta će bit sutra!? i ne zadovoljava me to objašnjenje kako je to faza. nemaju baš sva dica tu fazu, a ako moju slučajno i čopi ta faza mislim da će je vrlo brzo proć.
danas čaša, sutra stolica, prekosutra tv priko balkona. a slijedeće mogu očekivat da poželi vidit kako mama leti priko balkona.
meni neprihvatljiva faza skroz.
mama dada ovo bacanje viljuške priko stola mojoj bi moglo past jednom na pamet za napravit. i mislim da više nikad ne bi. meni je to neprihvatljivo.
tanjads, mislim da krivo radiš sa ovim: dam mu da me gađa mekanim igračkama, a ne dam mu da me gađa tvrdim igračkama. mislim da ti je on premali za razlikovat šta je tvrdo, a šta meko. ili mu daj da ti razbije glavu autićem ili kockom, ili mu ne daj. pa ni laganom lopticom.
i moj sven ponekad baca stvari, ali samo kad je ljut jer nešto nije po njegovom. onda ga uhvatim za ruku (inače zbriše u vidu lastina repa), dovedem ga do bačene igračke (baca samo igračke jr mu upotrebni predmeti nisu dostupni), uzmem igračku i kažem mu da ju spremam jer mu očito ne treba. s time ga zbunim pa se primiri u svojoj ljutnji, i onda mu kažem da neće ništa postići bacanjem stvari, da mene to ne dira i da samo radi štetu sebi jer ostaje bez igračaka. kad vidim da se skroz smirio, onda ga lijepo pitam da mi proba objasniti što ga je naljutilo. uglavnom se dogovorimo, a ako ljutnja nije bila konkretno izazvana, lijepo se izljubimo i nastavimo igrati. sve to činim na njegovom nivou, tj. kleknem ili čučnem kraj njega.
stela ne baca stvari, zasad.
mislim da je velika pogreška tako malu djecu učiti da je gađanje mekanim igračkama samo igra a da daljinski može ozbiljno ozlijediti/razbiti nešto. tak mali klinci ne kuže te razlike i bolje je, ako imaš malog bacača, strpiti se sa takvim igrama još malo dok mu se ne može objasniti.
vrata wc-a su zaključana, mislim da to stvarno nije mjesto za igru i dječje istraživanje.
ako je wc u kupaonici, zašto ne zaključati i ta vrata, ukoliko su djeca još mala i ne peru se samostalno.
kanta za smeće nam je dostupna i u nju bacamo zgužvane i poderane stranice kataloga i iskorištene i čvrsto zamotane pelene koje smo upravo presvukli. nakon bacanja ponosno zatvaramo ormar i trčimo se pohvaliti kako smo bacili nešto u kantu. do sada igračka nikad nije završila u smeću jer sve to činimo pod budnim okom mame ili tate.
mojoj djeci pristupam sa punim povjerenjem i jako malo im branimo, cijeli stan im je na raspolaganju osim spomenutog wc-a, ali ipak i dječja sloboda i istraživanje u dobi od 2 godine ima svoje granice.
samo još nešto...
skužili smo da ako steli i svenu dozvolimo npr. da iz ladice izvade pletene podloške za lonce ili rolu vreća za smeće, neće dirati ladicu sa beštekom jer imaju nešto "svoje" u tim ladicama i ostalo im nije zanimljivo. slično je sa policom sa knjigama. na dvije najdonje su njihove knjige i par naših, i poneka video kazeta. to je njihovo carstvo i ne diraju gornje police.
nadam se da će ostati tako dobri i da vam neću uskoro pisati kako je mobitel završio u vrtu ili igračke u wc-u...
također i kod mene... nebi ni trepnula...
I kako joj nisam zanimljiva valjda je odustala.
A ako katkad nešto baci i ja počinjem skupljati, ona mi se pridruži...
nekad mi želi pomoći pa ispadne svašta, ja otvorim suđericu i njom dam plastične stvari i otvorim ladicu u koju ih stavlja, al jednom me preduhitrila i uzela tanjur i pljas... al to sam ja bila kriva jer je nisam dovoljno pazila! više nam se to nije ponovilo, a i dalje mami pomaže uzimati stvari...
sve što nije za nju, ne dobija u ruke... a svoje stvari nek baca koliko hoće... a kasnije učimo zajedno ih pospremati... tako da ona hoda uokolo i uzima stvari, a ja sjedim i čekam da mi sve donese u ruke...
Adrijana - i mi smo spremali i donosili mami igračke u ruke dok smo bili manji, no sad učimo fizikalne zakone pa ta igra izgleda malo ozbiljnije, a i dvoje nas je pa mi baš nije svejedno gledati kako se Sven sprema zafrljiti neku tešku plastičnu igračku seki u glavu. Malo je teže kontrolirati takve igre kad je više male djece uz pitanju.
Bacanje, ajme bacanje i to u nedogled...
Mislim da ću skroz odustati od povisivanja tona, izgleda da ne pali. Pokušat ću se ne obazirat, pa ću vidjeti ishod. Primjetila sam da kod Š. bacanje je povezano s igrom s loptom. Obožava lopte i loptice, i otkako se intenzivno igramo s loptama nažalost i drugi predmeti su mu lopte. Zapravo mislim da je premalen da shvati razliku. Nadam se da se neće ozljedit, a pogotove ne druge oko sebe.
I, koji je zaključak?
Kaleb je u fazi da baca apsolutno sve. Definitivno nije u bijesu (u bijesu se on baca na pod i urla) niti zbog dosade - najslađe mu je bacati dok sam ja pored. Lego kocke su super primjer - donedavno je s guštom slagao tornjeve, a sad samo izvrne cijelu kutiju Legića na pod, pobaca ih na sve strane sobe, zatim uzme kockice pa i njih pobaca, pa drvene kocke, pa pokoju knjigicu, autiće... Ok, to su njegove igračke, ne branim mu, samo mu kažem da je meni to bez veze igra i da se ja tako neću igrati. Ali, baca i sve ostalo - tanjur, razbio je već zdjelicu i dvije čaše, mobitel, daljinski... Uvijek je smio sve dirati i to je, do sad, bilo sjajno rješenje - zadovoljio bi znatiželju, bio bi pažljiv, nikad ništa nije oštetio ni razbio.
Što sad? Da mu zabranim sve te silne predmete koje inače smije dirati (daljinski, mob, staklene čaše i sl.) jer ih baca? MD mu je jučer uzeo daljinski nakon što ga je bacio i rekao da ga više ne može dobiti jer ga je bacio. Bacio se na pod i urlao 20 minuta, ostatak večeri proveo naduren na MD-a (!!), MD nije popustio, ali ni Kaleb nije ništa naučio iz toga - danas je ponovio priču sa mnom.
Što sam do sad isprobala:
- micanje Kaleba od predmeta koji je bacio
- micanje bačenog predmeta od Kaleba
- strogo "ne"
- nježno "ne"
-objašnjavanje
- vikanje
Ništa ne pali. U oči me ne želi pogledati, imam osjećaj kao da me ignorira da ne bi morao čuti što mu imam za reći. E, da, kad baci predmet obavezno kaže "pao", a ja ga svaki put ispravim da nije pao, nego da ga je on bacio. I skužila sam da je i on počeo namjerno padati (inače je jako spretan i skoro nikad ne pada) i onda mi govori da je pao i pokazuje gdje se lupio - ne znam je li to povezano...
Zašto bi naučio iz samo jednog puta? Ja sam davala još jednu šansu, uz objašnjene - ako bi i tada bacili, sklanjam taj predmet do kraja dana. Nakon 100 ili 10000 ponavljanja, shvate poruku.
Ili ih prođe faza.
Baš sam se nadala nekom tvom elaboratu na temu (i susjednu temu o cmizdrenju), znam da se tvoj stariji sin u toj dobi ponašao slično Kalebu, a ti mi uvijek imaš neke super dovitljive ideje.
Ili ih prođe faza.
Al barem misliš da nešto radiš, pa si sav zadovoljan kako si efikasan. Nije, nije, stvarno mogu naučiti, a što se ti manje bojiš učiti ga, to je njemu i tebi lakše. Zdenka je negdje napisala - Ne bojte se odgajati svoju djecu. I to je prava istina. Bitke se trebaju birati, ali kad izabereš one koje su vrijedne borbe, nemoj misliti da time nanosiš štetu djetetu. Samo ne očekuj rezultate odmah, nego s odgodom. Pogotovo s Kalebom.
Nekako sam izgubila elan za elaboriranje na ovu temu, jer stalno verglam isto, ali hvala, sad sam se opet umislila pa se možda krenem ponovo. Ja inače na ovaj pdf svratim uglavnom kad vidim da si ti nešto zadnja napisala - jer su oni slični u puno stvari, a ti si u nekima od mene skroz suprotna, dok u nekim tvojim razmišljanjima potpuno prepoznajem sebe kad je A. bio Kalebove dobi. Tako da me malo i zabavlja čitati šta te posljednje muči.Baš sam se nadala nekom tvom elaboratu na temu (i susjednu temu o cmizdrenju), znam da se tvoj stariji sin u toj dobi ponašao slično Kalebu, a ti mi uvijek imaš neke super dovitljive ideje.
Ovako je isto i Jan govorio..samo što on nikada nnije imao baš intenzivnu fazu bacanja predmeta pa nikada ni nismo uvodili neke mjere...
Za razliku od ove trenutne faze u kojoj se sada svi skupa nalazimo...grrrr...
Bacanje stvari kod nas traje već neko vrijeme, a posebno se intenziviralo negdje od početka godine. Kad mu dođe, baca sve do čega stigne, rijetko baca iz ljutnje i frustracije iako ima i toga. Najviše me brine da se ne ozlijedi npr. razbije staklo od balkonskih vrata. Neki put sam kaže: M bacio, nekad: palo je, a ja ga ispravim da nije palo, nego da je on bacio, i da to nije lijepo jer se ta stvar može razbiti ili može preko nje pasti. Nakon toga mu skrećem pažnju s nekom drugom aktivnosti.
Primjetila sam sljedeće:
svoj tanjur/čašu/žlice obično lansira pred kraj hranjenja, tj. kad mu je već dosta sjedenja u stolcu ili je sit - znači navedeno sklanjam ispred njega pred kraj obroka;
daljinski od tv-a baca kad ga hoće "otvoriti" i vidjeti baterije u njemu jer ne zna otvoriti poklopac od daljinskog (baterije je slučajno otkrio kad je jednom bacio daljinski a on se razletio: baterije na jednu stranu, kućište i poklopac na drugu) - rješenje: daljinski može imati povremeno, ne dobiva ga kad je umoran i zasićen s igranjem i da, MM je nabavio rezervni isti takav (koji je spremljen) jer ovaj neće podnijeti baš 1000 bacanja u pod.
kocke baca nakon što ih malo slaže (par minuta) - zato sad ima samo neke mekane, onako gumaste, a legići su sklonjeni do daljnjeg.
Rješenje ne vidim, samo čekam da prođe, a kako vidim prema iskustvima, načekat ću se.
Luna, možda ti je klinac spreman za novu razvojnu fazu, za nove vještine i fizikalne zakone koje do sada nije naučio. Ne pratim da li je već u vrtiću - možda je došlo vrijeme za socijalizaciju sa drugom djecom :?
U svakom slučaju meni se čini da dosadašnje igre i predmeti više ne zadovoljavaju njegovu znatiželju pa ga najviše zabavlja maltretiranje odraslih svojim nepodopštinama.
A možda je ipak problem u tome što mu je do sada sve bilo dozvoljeno dirati i istraživati i zasitio se konstruktivne igre pa bi sad malo uništavao i "igrao se" reakcijama roditelja i okoline.
Mislim da zabrana diranja stvari koje je do sad dirao nije rješenje jer bi moglo dovesti do još većeg nezadovoljstva/bacanja/uništavanja, ali bi svakako trebali postaviti neke granice. Ipak mislim da daljinski ili mobitel nisu potencijalne igračke i da nisu ni trebale imati takvu funkciju, ali ipak je to nešto što svatko od nas roditelja shvaća drugačije. Npr. moji klinci nisu nikad uzimali daljinski za igranje nego samo za gašenje i paljenje telke. Nikad nikakvih bacanja i čupanja gumbića, nijedan mobitel nije završio na podu dječjom krivicom, znatiželja je bila zadovoljena - dapače, bili su ponosni što sami pale i gase TV, a nisu morali biti kažnjavani zbog uništavanja niti smo na njih morali vikati ili im nešto braniti.
Koliko sam zapamtila, Kaleb je mlađi od moje djece i ne može se uspoređivati njihova i njegova igra ni razvojna faza, ali čini mi se da je prerano svoje igračke zamijenio uporabnim predmetima koji nisu potencijalne igračke. Druga je priča sa plastičnim zdjelicama, kuhačama, žlicama, lončićima, kutijicama i raznim pakiranjima... 8)
hehe i mi smo bacaci 8) pa i mene zanima kako?
neki dan bacio kljucic od ormarica u bazen
da ne pricam o bacanju za stolom, razbijanju
bacanju igracaka u glavu :shock: didu je skoro razbio naocale (da ne pricam sto se sve moglo dogoditi)
ja sam imala par ozljeda, a i tata
bacanje cistog vesa preko balkona
strgao je 4 daljinska od tv-a (sad smo se vec naucili zivjeti bez njih)
itd...
i on se veseli, rikava od smjeha i govori BA, ja mu kazem da sad to digne i pospremi, u vecini slucajeva to i napravi, al kad nece ja uzmem, on u plac, lupa glavom u zid (makar to je posebna tema o iskaljivanju bijesa), mene tuce (nemam pojma gdje je to vidio)
fizijatrica je rekla da je to normalno za ondasnju dob jer da im je fora gledati kako pada, al to je bilo davnoooooo
I mi smo bacači, kad baci nešto npr. knjigu ili bebu kaže
- op i pogleda me ispod oka jer zna da to nije lijepo, a ja samo kažem
- zašto si to bacila, ona:
- ha?, a ja
- pa to sad buba bebu, da li je lijepo bacati? kaže lijepo:
- ne i onda draga bebu i daje joj pusu
I tako iz dana u dan i jednostavno si neću i ne mogu dopustiti da ne odreagiram na to jer se onda osijećam kao da joj to odobravam. Nadam se tj. vjerujem da će se trud isplatiti i jednog dana će onda druge upozoravati da nešto nije lijepo itd... Ali treba dočekati taj dan
ima blizanca
F uzme kutiju legića, izvrne ju, onako nevino smijuljeći se veli pajo (palo), pa otiđe do kutije s dominom - ponovi radnju, pa do svoje ljuljačke s plišancima, opet ponovi...
i onda nekoliko puta namjerno padne i veli fjan pajo, mama pusi i pokaže gdje ga trebam pusiti...
ne pomaže objašnjavanje (uopće ne sluša), niti NE, niti ignoriranje, niti vikanje...
ponekad upali ako velim da ćemo se igrati skrivača (obožavana igra) pa mi pomogne pokupiti kockice s poda...
zadnjih par dana ništa ne pali, ako mu kažem NE počne plakati i duri se na mene...
valjda je fazada prođe
Još jedan uletaj - koliko se ja kužim u odgoj i djecu 8) samo bacanje stvari je sasvim normalno sa određenu dob djeteta kad ono istražuje svoje mogućnosti i fizikalne zakone, nego je problem kad su djetetu dostupne stvari koje nisu igračke i koje će se uništiti bacanjem, a time i izazvati reakciju roditelja u smislu povišenog tona, zabranjivanja i kažnjavanja, što se apsolutno moglo izbjeći i to jako jednostavno - dijete ima dječje igračke i uporabne predmete iz kućanstva s kojima se može igrati (kutijice, bočice, papiri, pakiranja...), a daljinske i mobitele ostavite za kasnije kada će se znati i moći služiti s njima.
I moji klinci su bacali svu silu igračaka sa terase u vrt, neke od njih nepovratno je otfurao siusjedov pas, ali nikad im nije palo na pamet bacati daljinske, upaljače, mobitele itd., i to samo zato što su u tom periodu bili daleko na ormaru izvan dosega i vidokruga, pa nisu ni bili zanimljivi.
I uopće ne mislim da sam svoje klince zakinula za istraživanje i razvoj jer su slobodno čačkali po kuhinjskim ormarima (uklonjeni su svi potencijalno opasni predmeti i ne-igračke), u spavaćoj sobi redovito su premještali robu, kupaona je uvijek bila otvrenih vrata...
I evo ih sad, samostalni su i mudri, niš im ne fali, a izbjegli smo glavobolju i nepotrebno natezanje oko zabrana, neposlušnosti.......
mama sch, ali ne mogu mu zabraniti da jede, npr. - a onda baca tanjur i čašu; ne mogu mu zabraniti da se kupa - onda baca sve šampone (ok, mogu ih skloniti), prolijeva vodu iz kade; ne mogu skloniti sve osim igračaka iz stana - a dijete mi je ipak dovoljno veliko (točno je godinu dana mlađi od tvojih) da vidi gdje je što, da se popne, uzme si, traži...
Daljinski ni nama nikad nije služio za igru, već si sam upali crtić... To je rano naučio i stvarno je bio ponosan što to zna i nikad nije zloupotrebljavao povlasticu...Do nedavno, sad upali crtić - i baci daljinski. :/
magriz - vidim da su blizanci opet sihronizirani.
Mi smo povremeno tu. Daljinski mu odavno vise nisu zanimljivi, prosli smo fazu bacanja uz 'Pa!' - 'Nije pa, ti si ga bacio' - 'Bacia!' - i onda moje objasnjenje, nekad mirnije, nekad zustrije, da se ne smije bacati, da bacamo samo balun i slicno, i na kraju micanje daljinskog ako ne odustaje. Onda tjednima ne dira daljinski, potpuno ih ignorira ili koristi za prebacivanje programa, gasenje i slicno, da bi ih onda opet poceo bacati. I isti tren mene gleda, jer zna da ce izazvati reakciju. Sad znam da zna da se to ne smije, nego je problem ili u trenutnom nedostatku paznje s moje strane, dosadi, istrazivanju granica, izazivanju reakcije (jednom sam se ljutila radi gadjanja televizije pa se sjetio da je dan prije izazvao reakciju bjesomucnim lupanjem igrackama po stolu i isti tren otrcao opet lupati po stolu s prkosnim pogledom
I mi smo imali tu fazu. Opominjali smo ju i nismjo joj dali dudu, alo je bacila dudu...
I sama od sebe faza je i prošla.
Luna, onda je možda zbilja stvar u prelasku u novu razvojnu fazu, u interesu za nove izazove i kontakte, u želji za novim iskustvima. Nisam skužila - ide li Kaleb u vrtić? Koliko često ste u điru po gradu, koliko često se igra s drugom djecom? Čini mi se da skreće tvoju pažnju na sebe više no inače, možda mu više nisi ti dovoljna (glupo i ružno zvuči, nadam se da si me ispravno shvatila - mislim na provođenje više vremena sa drugim ljudima).
Probaj biti kraj Kaleba kad pali crtić, pa mu kroz smijeh i igru lagano uzmi daljinski iz ruke kad upali TV, skreni mu tog trenutka pažnju na ono što se upalilo na ekranu i makni daljinac iz vodokruga, pravi se da ga više nema, da je totalno glup i nezanimljiv i da je sad puno važnije što Kaleb i mama gledaju crtić nego Kalebovo bacanje daljinskog i čekanje mamine reakcije.
Naravno da je meni u neku ruku bilo lakše jer su moja djeca uvijek imala jedno drugog za igru pa zbilja nisu radili nered i dirali što se ne smije ali još uvijek mislim da bi trebala Kalebu oštrije postaviti granice "prihvatljivog" ponašanja, prebaciti njegovu energiju na kreativu umjesto da koristi vrijeme i snagu na uvjetno rečeno destruktivu.
Možda blebećem, sorry kaj sam ovak izravna
Je l' ti znas nasu Lunu?
Ne znam Lunu osobno, i zbilja nisam popamtila sve vaše dječje i bračne situacije pa bolje da pitam nego da se provaljujem napamet
Ma ne blebećeš, a ni s izravnošću kod mene ne možeš fulati.Luna, onda je možda zbilja stvar u prelasku u novu razvojnu fazu, u interesu za nove izazove i kontakte, u želji za novim iskustvima. Nisam skužila - ide li Kaleb u vrtić? Koliko često ste u điru po gradu, koliko često se igra s drugom djecom? Čini mi se da skreće tvoju pažnju na sebe više no inače, možda mu više nisi ti dovoljna (glupo i ružno zvuči, nadam se da si me ispravno shvatila - mislim na provođenje više vremena sa drugim ljudima).
Probaj biti kraj Kaleba kad pali crtić, pa mu kroz smijeh i igru lagano uzmi daljinski iz ruke kad upali TV, skreni mu tog trenutka pažnju na ono što se upalilo na ekranu i makni daljinac iz vodokruga, pravi se da ga više nema, da je totalno glup i nezanimljiv i da je sad puno važnije što Kaleb i mama gledaju crtić nego Kalebovo bacanje daljinskog i čekanje mamine reakcije.
Naravno da je meni u neku ruku bilo lakše jer su moja djeca uvijek imala jedno drugog za igru pa zbilja nisu radili nered i dirali što se ne smije ali još uvijek mislim da bi trebala Kalebu oštrije postaviti granice "prihvatljivog" ponašanja, prebaciti njegovu energiju na kreativu umjesto da koristi vrijeme i snagu na uvjetno rečeno destruktivu.
Možda blebećem, sorry kaj sam ovak izravna
Ne ide u vrtić i ne voli baš drugu djecu. :/ Starija djeca ga uuuuuužasno nerviraju, a vršnjake i mlađe tolerira, ali ne ulazi u igru s njima. Jedino dijete s kojim se voli igrati je njegov pola godine stariji prijatelj koji mu je u svemu uzor i kojeg slijepo oponaša. Može biti da mu je dosadno... Ali to radi i kod tog prijatelja, kad se lijepo igraju. Jednostavno mi se čini da mu je to trenutno iz nekog razloga jako velika fora.
Skužila sam da pošizi kad mu govorim strogo i odriješito "ne", a kad vičem me ignorira. Danas je djelomično palilo "nemoj baciti, ajde spusti na pod" i pohvala za svaki mirno spušten predmet. Probat ću nastaviti tako, nije tragedija ako tu i tamo nešto zavitla, ali ovo sad je koma - baca sve.
Imamo vrlo malo strogih granica, ali ni to baš ne poštuje, odnosno stalno ih iskušava. Tu prvenstveno mislim na cestu - zna da ne smije sam na cestu, NIKAD nije išao sam, uvijek se postavim jako strogo - ali i dalje svaki, ali baš svaki dan pokušava sam preći cestu i šizi što ga tražim ruku.
Vidjet ćemo...
jooj i kod nas sve se baca
ma nije smiješno mi..uopće...
sve što dohvati a nije joj po volji zafitilji na drugi kraj sobe..ili dođem po nju u jaslice i čim mene vidi uzme svoj sokić i baca i dudu isto :?
kod kuće ak joj je nešto "na putu" i smeta odmah pobaca dalje i tak sto primjera..sa stola isto..pa daljinac koji je već 3 po redu (sve razbije) pa mobitele smo već mjenjaliisto tako pije sokić ili vodu iz onog sportskog čepa i jednostavno okrene i smije se a na parketu polava
mi joj govorimo NE ali to kod nje ništa ne znači..uopće nas ne doživljava
Ovo kaj Kaleb pošizi na tvoju odrešitost i dosljednost je sasvim normalna pojava (bilo bi čudno da prihvaća od prve), ali je problem u provođenju tih granica i dosljednosti osoba koje odgajaju dijete. Naravno da ti je bed ak počne plakati/šiziti/lupati se u glavu/udarati nekoga ili nešto... - sve je to bolno doživjeti od vlastitog djeteta, ali to su oni famozni "pokušaji pomicanja granica".Skužila sam da pošizi kad mu govorim strogo i odriješito "ne", a kad vičem me ignorira. Danas je djelomično palilo "nemoj baciti, ajde spusti na pod" i pohvala za svaki mirno spušten predmet. Probat ću nastaviti tako, nije tragedija ako tu i tamo nešto zavitla, ali ovo sad je koma - baca sve.
Imamo vrlo malo strogih granica, ali ni to baš ne poštuje, odnosno stalno ih iskušava.
I ja sam sa svojim klincima od rođenja do dan danas 24/7, bili smo razdvojeni svega 5 dana ovo ljeto kad smo tata i ja zbrisali u Dubrovnik, ali ja sam nekako predvidjela mogući scenarij i od rođenja im se postavila kao, hajmo reći autoritet (makar mrzim tu riječ, pritajeni sam anarhist 8) ). Stela i Sven imaju izuzetnu slobodu i ponašanja i djelovanja i osjećanja, ali od starta se zna što se smije a što ne smije. Zauzvrat za svoju "poslušnost" dobili su slobodne ruke za istraživanje u granicama sigurnosti i razuma, slobodu zahtijevanja, slobodu da budu ponekad i neposlušni i zaigrani koliko god žele i da vole i da se ljute. Glupo ovo zvuči, kao da smo u 10. stoljeću pa djeci treba "dati" slobode, ali mi roditelji smo tu baš zato da usmjerimo dijete, da mu budemo vodiči u skladu sa njegovom naravi, da mu budemo i sigurnost i "tihi partner". Masu ljudi koji rade s djecom (djelatnici dječje bolnice, pedijatrica, patronažna, psihologinja u vrtiću, profi tete čuvalice) rekli su mi da je moj pristup dobar jer djetetu trebaju okviri življenja u koje ćemo mi roditelji uglazbiti ljubav, igru, socijalizaciju, učenje, "zdrav duh u zdravom tijelu"... bla truć, da ne duljim
Uglavnom, još uvijek nije kasno da sjedneš sama sa sobom i posložiš kockice jer vidim da kužiš u čemu je bit problema (no dobro nije problem nego "situacija"). Bitno je da se ti postaviš na odgovarajući način i tvoje dijete će te slijediti.
Samo strpljenje i mudrost, to ponavljam ovdje na Forumu već mjesecima, pali u svim mogućim situacijama.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom