I moja je Megi prolazila kroz sto faza- darežljivu, pa manje darežljivu, škrtu, umjereno škrtu... itd. Znala me dovesti u grozno neugodne situacije kad bi vrišteći branila nešto svoje, jer nisu svi roditelji uvijek reagirali s razumijevanjem, a i bilo bi mi žao druge djece kad bi je lijepo molili, a ona njima tvrdoglavo: "Ne daaam!" Isto tako tisuću puta sam bila preponosna na nju kad bi dijelila igračke s drugom djecom. Jedno vrijeme je bila toliko darežljiva da je poklanjala igračke, a meni bi onda bilo neugodno reći pred drugim roditeljem da ne smije, iako nisam bila baš sretna kad je poklonila bebicu koju sam joj kupila prije par dana ili neku igračku koju je tek dobila za rođendan. Objasnila sam joj nasamo da nema potreba da uvijek poklanja igračke, jer to radimo za rođendane, kad idemo u goste itd.
Inače, najviše pali kad joj kažem da pravi prijatelji dijele stvari- onda se osjeća ponosno, a i uvijek je pohvalim: "Bravo, Megi, tako to rade pravi prijatelji". To s prijateljstvom nije još za dvogodišnjake, ali kod malo starijih je učinkovito.