Mina i Njojza, tako mi je žao.

Sad mi je bed uletiti s mojom pričom, ali možda je i bolje kao primjer roditeljima koji su se bojali vrtića kao ja. Neki ljudi do čijeg mišljenja držim su mi rekli da socijalizacija počinje s 3 god i da je Nikiju rano za vrtić.
Niki je nakon samo 5 dana postao vidno veseliji (ukoliko mu je moguće biti veseliji) nemamo epizode lupanja glavom i počeo je za mnom ponavljati riječi.
Dakle, u srijedu je ostao na spavanju i objedu što se pokazalo kao pun pogodak. Tete su oduševljene, a on se, ulizica mala, na jednu zaletio i izljubio kad je došla u smjenu. Neki dan mi je rekla da se puno maze.

Ima pravu prijateljicu malu Danijelu. Od prvog dana su skupa i teta mi je rekla da su joj oni dvoje najbolji jer ne plaču, lijepo jedu i spavaju i da su "njih dvoje hiperaktiva". Niki je čak pojeo lešo meso s pireom što nikad ne bi doma, a jučer je pojeo juhu i 2 pjata paste s pomadorama :shock:
Jedina zamjerka je parizer za doručak, ali MM me tješi da je to samo jedanput tjedno jedna feta.
Dijete je pojelo toliko mesa od kad je u vrtiću da stvarno nemam više što raditi na makrobiotičkom topicu. Ovako mu mogu vikendom napraviti nešto po svom izboru.
Nadam se da ovo prvotno oduševljenje neće brzo splasnuti.

Neka dječica koja su prve dane plakala, više ne plaču.
Još uvijek sretnem samo 1 dječačića iz druge grupe koji plače, ali sada manje.

Da zaključim, vrtić u koji Niki ide je stvarno friendly, a pogotovo tete i nadam se da će tako i ostati.