Danas sam s Andrejem bila ponovo kod zubarice, nakon ljetne pauze od 3 mjeseca. Zbog tamnih naslaga na zubićima moramo svako malo na čišćenje i ovo mu je bio već tko zna koji susret sa zubaricom, dakle, trebalo je sve biti rutinski. Ali nije. Čim ju je ugledao (kako stavlja masku) počeo je plakati od straha, zalijepio se za mene i nije se usudio ni pogledati ju. Jedva sam nekako namolila doktoricu da skine masku (uz njezino negodovanje), a on je i dalje plakao, bio je sav vruć i jedva jedvice sam ga navela da pogleda tetu doktoricu i da se uvjeri da maske više nema. Usprkos tome, on je ostao tako isprepadan, da od cijelog pregleda zubića nije bilo ništa - iako je zubarica vrlo strpljiva osoba koja radi isključivo s djecom, on je bio sav izbezumljen od straha i cijelo vrijeme bio je zalijepljen za mene.
Ali komentar zubarice me ostavioOdmah je rekla da nije normalno da se dijete tako boji, da "tu nešto ne štima", da imamo li mi s njim inače problema, da tako plašljivo dijete nikad nije vidjela, da on sigurno neće moći ići ni u vrtić... da ne nabrajam dalje. Imam dojam kao da je mislila da ga mi doma valjda plašimo zubarom, štoli? Stalno je gledala u mene i govorila da nešto tu ne štima. Na kraju ispade da se nijedno dijete ne boji zubara osim mojeg.
Je li to stvarno tako nenormalan strah? Poznajući mnoge odrasle koji se boje zubara, ne bih rekla. A opet... ovo danas baš mi je ostavilo grč u želucu (doslovno).
Drugi problem je zašto on tako često mora zubaru. Skidanje tih naslaga je prvenstveno iz estetskih razloga. Žao mi je kad vidim kojom brzinom mu tamne zubići, a peremo ih redovito i stvarno se trudimo oko toga. Kako mu uopće predstaviti cijelu situaciju a da jednog dana ne bude iskompleksiran zbog toga (točnije: kako u ovom slučaju spriječiti pojavu kompleksa)?