Pročitala sam nekoliko tema s istim ili sličnim naslovom, ali ni u jednoj nisam pronašla slučaj sličan našem...
Dečak ima 19 punih meseci, a od pre nekih mesec ili nešto više dana je počeo da me grize dok sisa. Otiske zuba je ostavljao i pre, ali to nije bilo toliko bolno, pa nisam naročito reagovala. Kad je počeo baš da grize, pokušala sam na sve načine da mu objasnim, da ga sprečim, da... bilo šta. A sad smo stigli do toga da ga odbijam od sise Zamišljala sam da ću ga dojiti dokle on bude hteo, nisam imala nameru da utičem i odbijam ga, ali previše me boli, on ne reaguje ni na šta više, a meni se noge tresu kad samo pomislim na dojenje.
U početku je reagovao na "ne" i "pusti". Međutim, to je u trenutku, ali bi posle ipak nastavljao da grize. Pokušavala sam da mu "oduzmem" siku i po milion puta, pa mu vratim, uz napomenu "nemoj da grizeš" ili "ne zubima", "ne žvaći"... stvarno sam pokušala na sve načine. Moram da kažem da on apsolutno SVE razume, tako da sam očekivala da na bilo koji od ovih mojih 'zahteva' odreaguje odmah i to prestankom... Međutim, vremenom je oduzimanje sike dovelo do toga da on sada ne reaguje ni na kakve zahteve i moje reči. Na "pusti", on stiska jače, što zubima, što usnama, tako da ne postoji teoretska šansa da se izvučem!! Ne postoji taj prst koji bi mogao ući među njegove stisnute usne i vilice, a ako i pokušam, samo pogoršavam stvar. Usput se buni i počinje da plače. Strašno mi je žao da ga gledam kako se pati, a vidim da se i njemu uvukao kao neki strah... pa kad bi da sisa, gleda me sve tugaljivo, ispod oka, da zna da govori, valjda bi me molio. Ja onda odugovlačim, iz straha... odlažem svaki podoj. Sad se količina mleka drastično već smanjila, ali se tešim da će mleko lako da nadođe opet, samo da se sve opet vrati u normalu.
Ima još nešto... Sad sam u 16. nedelji trudnoće. Preživeli smo onu fazu bolnih i osetljivih bradavica na početku, i taman se sve opet normalizovalo, on je počeo da grize kao pit bul.
Potpuno sam očajna, ne vidim više nikakav način da ovo rešim, a već sam i na ivici živaca... Kad mu ne dam da sisa, tj. ako uspem da ga odvojim nekako, urla kao da mu neko guli kožu s leđa Ipak, očigledno ništa nije bilo dovoljno da bi prestao, pa ni ostavljanje da neko vreme tako vrišti. Inače nikad nisam puštala da plače, pa mi je i to bio užasan stres, da on urla a ja ga gledam.
I da! Imam utisak da razume kad mu kažem da me boli i da ne sme da grize siku, ali mu nije jasno kako da prestane. Čini mi se kao da ne može da kontroliše stisak. Jer, on krene pažljivo i ne zagrize odmah, nego posle npr. 5 sec, pa onda nastavlja sve jače i jače, na šta ja počinjem već da paničim. Jednom sam toliko glasno viknula "pusti!" da me je ugrizao jako, valjda da mi uzvrati za moje dranje ( a iz mene je, u stvari, vrisnula neopisiva panika i bol...
Uh. Izvinjavam se na dugačkom postu, želela sam da objasnim da sam zaista pokušala sve što je moglo da mi padne na pamet i sve što sam ikad pročitala kao tuđe iskustvo ovde na Rodi.
ČAK sam mu sinoć u momentu nemoći i očaja dala kravlje mleko da popije, a dosad ga nije pio, niti sam planirala da mu ga dam najmanje bar još godinu dana... Ali, morala sam ga nečim nahraniti u pola noći. Posle je mirno zaspao, a ja se živa pojela.

Molim vas, pomagajte! Ne želim da prekinemo dojenje, ali trenutno se to čini kao jedina opcija. Dojenje nam je postalo trauma, a ne trenutak bliskosti i ljubavi, a da ne pominjem da i beba u stomaku trpi, jer sam ja pod stresom