Citat:
Umjetan oksitocin primjenjen u porodu se ne ponaša kao prirodan oksitocin. Kao prvo, kontrakcije uzrokovane sintetiziranim oksitocinom su drugačije od prirodnih kontrakcija, a te razlike mogu uzrokovati smanjen dotok krvi prema djetetu. Na primjer, trudovi se mogu “lijepiti” jedan na drugi ako se rodilji da prejaka doza oksitocina, također može izazvati povećanje tonusa maternice u mirovanju.
Kao drugo, oksitocin, umjetan ili prirodan, ne može prijeći iz tijela u mozak zbog barijere između krvi I mozga. To znači da se umjetan oksitocin, unesen u tijelo putem injekcije ili dripa, ne može ponašati kao hormon ljubavi. Međutim, on šalje negativne povratne informacije našem žljezdanom sustavu – receptori za oksitocin u tijelu rodilje otkrivaju visoku razinu oksitocina u organizmu, te javljaju mozgu da smanji produkciju istog. Znamo da su žene koje su primile infuzije umjetnog oksitocina izložene većem riziku krvarenja nakon poroda, zato jer je proizvodnja njihovog prirodnog oksitocina bila zaustavljena.
Ali ne znamo kakav psihološki učinak ima rađanje bez dostizanja “najviše točke” u koncentraciji oksitocina, a što je Majka Priroda zamislila za sve sisavce.
Što se tiče novorođenčeta, “mnogi stručnjaci vjeruju da sudjelovanjem u tom pokretanju vlastitog rođenja, fetus možda trenira izlučivanje vlastitog hormona sreće”. M. Odent strastveno govori o nedostatku današnjeg društva – a to je smanjeni kapacitet naše ljubavi prema drugima I nama samima, te povezuje taj nedostatak sa rođenjem, posebno sa uplitanjem u sistem oksitocina.
Psihijatri iz Kumamota (Japan) su proučavali autističnu djecu prema mestu njihova rođenja. U jednoj o proučavanih bolnica, rutinski su inducirali porođaj tjedan dana prije očekivanog dana poroda (oksitocinom I prostaglandinom) te su također rutinski koristili mješavinu diazepam, methoxyflurane, pethidine, ketamine I dušikova oksida po potrebi. Djeca rođena u toj bolnici bila su izložena visokom riziku da postanu autistična.