Malom je sada 27 meseci a po nekim pokazateljima je na mentalnom uzrastu od 9-10 meseci.Činjenica je da deca koja odrastaju u instituciji kasne u razvoju neko manje neko više. On kasni mnogo, pa se pitam koliko je tome doprinelo što je tek nedavno dijagnostikovano slušno oštećenje?! Ja se trudim da mu svako verbalno obraćanje propratim karakterističnim gestom kako bi me razumeo već po samoj mimici. Ali, na žalost ja sam sa njim samo jednom sedmično, jer za to imam dozvolu. Zato se radujem svakom napretku koji ide mišijim koracima. Želela bih češeće ga viđam jer bi to davalo mnogo bolje rezultate, ali se bojim da ako to zvanično zatražim ne ukinu i ovoliko. Administrativni štakori, kakva je većina socijalnih radnika i ostalih stručnih lica (psiholog, pedagog...) ne žele da shvate pravu potrebu te dece - neophodnost ljubavi.
Danas sam baš bila s njim i nekoliko puta se začula u daljini ona pištava dečija igračka na šta je on počeo da se osvrće oko sebe kao da traži izvor zvuka?! Ili je to možda bila koincidencija koja je u meni pobudila lažnu nadu. Za sada čitam kilometre tekstova na tu temu i čekam...
Hvala na podršci!