Nakon 4 godine zajedničkog spavanja naše dijete je odlučilo:
"Ja želim spavati u svom krevetu!"
I ja spremila krevet, a ona zaspala bez frke nakon priče i odrapila do jutra bez buđenja.
Cijeli dan se svima hvalila kako spava u svom krevetu.
Eto, nama je bilo lijepo s njom, fali nam i mislim da će MM i meni biti jako teško priviknuti se da je nema u sredini.
Od rođenja je spavala u svojoj košari pored nas. S 4 mjeseca selimo je u njenu sobu u kindač (to je era prije Rode ), ali se samo mučimo i više je s nama nego u kindaču. S godinu dana kupujemo krevet, misleći da joj se kindač ne sviđa, no i dalje je s nama u krevetu.
Čitao se No cry sleep solutions, pa dr. Sears i ...
odluka pada, dijete ostaje s nama u krevetu dok ona ne bude htjela drugačije. I proveli smo pune tri godine spavajući zajedno.
I ne mogu vjerovati da sam htjela na što bezbolniji način riješiti se djeteta iz svog kreveta, to mi nije išlo nikako od ruke, na kraju sam vidjela da kad je s nama da svi spavamo cijelu noć bez buđenja i da smo ujutro odmorni i zadovoljni.
Otvoriti oči i vidjeti svoje dijete desetak centimetara od svoje glave, slušati kako diše i u kojoj je pozi završila, to je fantastičan osjećaj.
Bilo je komentara, da to nije dobro, da neće nikad izaći van iz našeg kreveta, bla, bla, bla ...da će se previše vezati za nas, pogotovo za mene jer sam ja bila još i doma s njom itd.
Budući da je M dijete koje sve svoje odluke u životu donosi naglo i preko noći (skidanje pelena s 2g i 10 mj, odlazak u vrtić s 10 min suza), ja sam znala da će doći dan kad će se u njoj nešto presvičati. Zato nisam nikad ništa forsirala i nisam htjela nekakve treninge i odvikavanja, sve se događalo spontano i kad je ona to odlučila.