Pokazuje rezultate 1 do 24 od 24

Tema: Privikavanje na vrtic

  1. #1

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Zagreb/Tresnjevka
    Postovi
    147

    Početno Privikavanje na vrtic

    Topic govori sve. I vjerojatno je bilo vec topica na tu temu...

    Pal je dosad imala cuvalicu. Sad ima 3,5 godine i odlucili smo je dati u vrtic - ali svega na par sati - tako da sam i cuvalicu zadrzala.

    I sad - prva 2 dana bilo je super. Dijete je islo veselo i nije me uopce sljivilo. A onda je krenulo. Place iz petih zila, ne da se u vrtic, ... itd. Sigurno je vecina to prosla. I znam da nema recepta.... ali ipak me zanima - mislite li da se u tom vrticu moglo desiti NESTO (ne znam ni sama sto bi to bilo) - sto bi je prepalo, sto bi utjecalo da se ona sad ponasa tako da se vise ne zeli odljepiti od mene (dosad nikad nije bila takva!)... ili je to normalna faza odvikavanja djeteta koje je dosad bilo u centru paznje (jedinica je) koje se sad ipak mora prilagoditi funkcioniranju u grupi?

    Ne bih htjela prelagano odustati - a opet je ne zelim tjerati u nesto prema cemu ima toliki otpor...

    Razgovarala sam s njom - i kaze da voli tete, i dodje doma i prica o pricama koje je cula - cini se da joj tamo nije horror ... cak da vise - da joj je interesantno. No, mozda dijete ne zna artikulirano objasniti sto je smeta...

    recite nesto. bilo sto...

  2. #2

    Datum pristupanja
    Aug 2006
    Postovi
    1,710

    Početno

    To je sve normalno jer tako većina reagira, a onaj ostatak od većine (što im se ja divim) ostaje u vrtiću govoreći roditeljima da nek idu doma, a popodne vići : pa kaj ste več došli".
    Naše tete stručno kažu da djeca tu fazu jednostavno moraju preboljeti, a i da je bolje da iskažu svoje osječaje, pa makar i plaćem, jer s druge strane opet nije dobro ako šute i kuhaju u sebi.
    Većina klinaca plaće kad ih ostavimo, a kad mi odemo onda prestanu, znaći imaju "predstavu" za mamu i tatu.
    U tim momentima neki odustaju jer nemaju srca svako jutro "mučiti" djete.
    Moj stariji sin je plakao svako jutro prije vrtića tri godine, a kad bi ja otišla on bi bio super, jeo, igrao se, smijao, uživao, a ovaj mlađi on od prvog dana ostaje bez suza, ali vjerovatno tuguje potiho.
    Znaći nema neko pravilo, svaki klinac je drugaćiji, a na nama je da prosudimo kako reagirati. Znam da ti je teško, meni se srce raspadalo,
    Držim Vam fige da uspijete, ustrajete i da Vam prilagodba prođe što brže i da uživate u vrtiću.

  3. #3

    Datum pristupanja
    Feb 2004
    Lokacija
    špansko
    Postovi
    36

    Početno

    dakle nemam iskustva s tako velikim djetetom, moja jana se privikavala kad je imala svega 15 mjeseci, ali smo joj sad sa 3, 5 godina promijenili vrtić(novi vrtić, nova djeca, nove tete), pa mislim da je situacija bar slična. ja dolazim po nju u podne(jer sam doma zbog trudnoće). to što ona prepričava što je bilo u vrtiću dobar je znak, jer znači da je to zanima, da je sudjelovala i u krajnjoj liniji da u to vrijeme nije urlikala(plakala), jer je zapamtila što je bilo.
    važno je pitati tete što one misle, jer čim ti odeš iza ugla djca se drugačije ponašaju, tako da je moguće da ona plače dok si ti tu, a kad ti odeš nađe si ono što je zabavlja.
    druga stvar je što ja nisam svoju curicu vodila u početku, nego moj muž, jer bi se ja tamo rasplakala, a to djeci ne treba, imam osjećaj da se moja curica lakše odvaja od tate neg od mame(tata uvijek nekud mora ić pa se s tim lakše i pomiri). možda ne bi bilo loše da je neki put odvede tvoj muž ujutro ako može.
    i treća stvar, ne zadržavaj se u dugotrajnim rastancima, djeca tu primjete oklijevanje nas odraslih i onda i ona postanu nesigurna
    u principu se skoro sav djeca mogu priviknuti, nekom treba dulje(mi-3 mjeseca), nekom kraće. ali moslim da je prerano za odustajanje.

  4. #4
    MalaSirena avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Maksimir, Zagreb
    Postovi
    2,715

    Početno

    Kod nas je isto katastrofa... prvih tjedan i pol je bio ujutro plač, a onda sve ok, ali bi svaki dan uredno izvijestio 'Mama, opet sam danas plakao zakaj si me ostavila' i 'Neću ići u vrtić, tamo mi se ne sviđa'. Uz to, pojavila se pojačana agresija na nas, scene, izrazita neposlušnost (ne očekujem od njega da me sve sluša, ali se baš inatio) i sl.

    Onda je par dana bilo super, da bi nakon vikenda opet sve krenulo iznova. Jučer i nije bilo tak strašno, ali mi se danas prilijepio za nogu i rekao da neće ići u vrtić i da hoće ići doma, plačući.

    Ovo mi je gore privikavanje od onog kad je krenuo u jaslice s dvije godine

    Inače, teta kaže da je super u vrtiću i da s njim uopće nema problema (što to točno znači ispitat ću na individualnom razgovoru), a da nema niti problema s jelom i sl. (kad je kretao u jaslice nije htio po pol dana jesti, a sad jede ko vuk).

  5. #5
    tenshi avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2006
    Postovi
    274

    Početno

    dokle god se ona doma ponasa normalno i kroz razgovor vidis da joj zapravo nije grozno u vrticu, a i tete kazu da prestane plakati cim odes, normalno je.
    nekako su svi sretni kad upoznaju novu djecu i zabavno im je, a onda kad shvate da je to nesto sto moraju raditi svaki dan, onda 'polude' i pocnu te scene.
    ja znam da je moj iskreno tuzan sto ide u vrtic. ali kroz puno razgovora s njim shvatila sam da to nema veze ni s vrticem, ni tetama ni djecom, vec samo s cinjenicom da bi on htio biti sa mnom u to vrijeme (sami smo, pa vjerojatno to i potencira povezaost). nije da sam ja do 3 godine bila stalno s njim, imao je i on svoje tete cuvalice, ali nekako mu je bilo lakse jer je bio doma.
    pokušajte izdržati barem još malo

  6. #6
    cinderella avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2006
    Postovi
    329

    Početno

    Normalno je da se dijete tako ponaša i bilo bi čudno da uopće ne reagira na odvajanje od roditelja. Tada nešto ne bi štimalo u njegovom odnosu s mamom i tatom. Dosta djece reagira vrlo burno nakon nekoliko dana kad shvate da će u vrtić morati svaki dan. Do sad im je to bilo kao igraonica, a kad shvate da to nije povremeno nego svakodnevno počnu reagirati: plakanjem, urlanjem, bacanjem po podu, odbijanjem hrane, regresijom na raznim područjima. :? Što se dijete dulje odvaja od roditelja na ulazu u sobu dnevnog boravka u vrtiću to je gore i za njega i za roditelja: dijete se nada da će plakanjem i dr. nagovoriti roditelja da ga ne ostavi u vrtiću, da ga povede sa sobom, a roditelju je grozno jer u takvom stanju ostavlja dijete i na poslu neprestano misli o njegovoj reakciji. Za 1 - 2 mj. više neće biti ni traga takvom ponašanju. :D

    PS Neka djeca se ne adaptiraju na vrtić do 5. god ili nikada iako im se ništa loše nije desilo nego su jednostavno vrlo osjetljiva.

  7. #7
    ninni avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Postovi
    386

    Početno

    Citiraj cinderella prvotno napisa
    Normalno je da se dijete tako ponaša i bilo bi čudno da uopće ne reagira na odvajanje od roditelja. Tada nešto ne bi štimalo u njegovom odnosu s mamom i tatom.
    ne bih se složila s ovom tezom - moja h. je ovu jesen krenula u vrtić (3.5 godine), i nije bilo nikakvog plakanja ni drame. ali ne zato što nešto ne štima u našem odnosu nego zato što imamo sreću da smo upali u super vrtić/grupu - poludnevni program (9-14), mala, miješovita grupa jako dobre, simpatične i druželjubive dječice i pregenijalna teta. naravno, ima dana kad malo zanovijeta da ne bi u vrtić, ali to je prođe za čas.

  8. #8

    Datum pristupanja
    Nov 2006
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    131

    Početno

    Citiraj tenshi prvotno napisa
    ja znam da je moj iskreno tuzan sto ide u vrtic. ali kroz puno razgovora s njim shvatila sam da to nema veze ni s vrticem, ni tetama ni djecom, vec samo s cinjenicom da bi on htio biti sa mnom u to vrijeme (sami smo, pa vjerojatno to i potencira povezaost). nije da sam ja do 3 godine bila stalno s njim, imao je i on svoje tete cuvalice, ali nekako mu je bilo lakse jer je bio doma.
    pokušajte izdržati barem još malo
    Potpisujem!!

    Nakon dva mjeseca adaptacije, još uvijek imamo drame s odlascima u vrtić. Ja sam bila s njim doma do vrtića (3 godine) jer sam bila na porodiljnom s drugim djetetom. On zna da je brat doma s tetom čuvalicom i muči ga što on ne može ostati doma. Govori da mu se u vrtiću ne sviđa, da bi on bio doma cijeli dan. Kaže da mu se ne sviđa jedna curica u grupi Mateja koju je izmislio i koja uopće nije s njim u grupi. Tete kažu da cijeli dan spominje mamu i tatu kako će doći po njega. Postoji period kad se malo zaigra, ali svako malo (čitaj 10-15 minuta) se rastuži i često plače jer nema mame. OStavljamo ga u vrtiću oko 9 sati i dolazim po njega nakon spavanja između 14 i 15 sati. Najveći dio vremena provede uz tete i jako slabo sudjeluje u grupnim aktivnostima. Načelno dobro jede, spava (iako doma zadnjih pola godine nije spavao). Nisam pametna što da radim. Dajem još šansu vrtiću, ali mi je teško kad znam da nije u redu kad odem, da gotovo cijelo vrijeme tuguje i orjentira se na tete, a ne na djecu iako je izrazito društveno dijete koje se s lakoćom uključi u igru u parku ili bilo gdje dokle god je netko od nas s njim.

  9. #9

    Datum pristupanja
    Jan 2007
    Postovi
    30

    Početno

    A zašto mislite da nešto nije u redu s Vašom djecom ako su slomljena kada idu u vrtić? A što ako se ona zapravo ponašaju prirodno, u skladu sa svojom dobi?

    Nije li upravo uloga roditelja (zbog toga je priroda svakome dala roditelje) da budu tu, uz dijete, da pozorno prate njegov razvoj i napredak te da mu u skladu s njegovim individualnim karakteristikama omogućuju i stvaraju prostor u kojem će se nesputano razvijati. Ne da ga opterećuju da očvrsne i ojača jer je još mladica, nego da tu mladicu zalijevaju ako nedostaje vode, da je prihranjuju ako je zemlja slaba, da je okopaju ako je tvrda, da je iznesu na sunce ako je u sjeni, da otjeraju štetočine ako ih ima. Potrebno je stalno osluškivati potrebe biljčice i uložiti vrijeme i strpljenje da joj se omogući rast a ona će sama rasti i nikada, NIKADA biljku nećete namjerno ostaviti na mrazu ili bez vode ili ugaziti zemlju ili pustiti puževe na nju – da očvrsne. Tako se odgaja biljka: ona sama raste a vi osluškujete i pružate ono čega nedostaje. Ne pretjerujete ni s vodom, ni sa suncem, ni gnojivom, ni okopavanjem nego čega nedostaje – to dodajete. Sve u svoje vrijeme.
    Ako se tako brine za 'flanac' rajčice – koliko bi više trebalo za dijete koje ima i psihu?

    Ako dijete očajnički pokazuje da mu treba majka i roditelji i toplina kućnog gnijezda što još treba učiniti da Vam se probudi roditeljski osjećaj? Ako je svakih 2 tjedna dijete na antibioticima zbog raznih infekcija – zar se tako jača imunitet? Ne jača li se imunitet prevencijom i higijenom? Dobrom hranom i čistim zrakom i gibanjem? Ako ima upalu uha ili grla iz mjeseca u mjesec uzastopno - tako nikada neće očvrsnuti.

    A baš naprotiv – tako često se za djecu kaže da ih ne treba držati pod staklenim zvonom nego već od malih nogu izlagati stresu i bolestima da ojačaju jer život je okrutan. Pa najbolje ih je onda odmah po rođenju dati u dom. Međutim ako mislite da će se tamo socijalizirati i ojačati za život - varate se. Obično se nikada ne prilagode ničemu, često su problematična, asocijalna i u svemu što rade traže ljubav roditelja koju nisu primili? Teško žive kao ljudi jer nisu odrastali kao ljudi – s roditeljima koji ih bezuvjetno vole.

    Roditelji kao iz puške govore da se dijete od 2-3 g. mora socijalizirati. Kad ih pitam da to pojasne onda kažu da se u vrtiću ipak uče izboriti se za igračku ili hranu ili što drugo. Prvo to nije nikakva socijalizacija jer biti socijaliziran znači biti društveno odgovoran, tj. ne živjeti za sebe nego biti svjestan potreba drugoga i odgovoriti na te potrebe (pomoći, podijeliti itd.) TO je međutim tek za znatno stariju djecu. No to je nemoguće onome tko nikada nije doživio da su najprije njegove potrebe ispunjene i zadovoljene. A tome služe roditelji – da ispune djetetove potrebe (barem one koje su tako očite). Tek kada te potrebe budu sasvim zadovoljene (kao i kod biljčice) ona će dati plod, tj. dijete će se moći okrenuti k drugome. A ako uvijek iznova djetetu čupate iz ruku igračku da je podijeli s drugim NIKADA neće biti spremno dijeliti. Svaki čovjek želi i mora imati nešto svoje, samo svoje. A onda će moći i podijeliti. Borba za igračku, mjesto bliže teti ili hranu je zakon čopora. Dijete traži i dobije ili pak ne dobije, usmeno, ljudski.
    Nadalje kažu roditelji da djeca tamo uče pjesmice, igraju se, uče prati ruke i sl. Ni to nije socijalizacija a sve to dijete može svladati brzo i doma.
    Nadalje kažu da svi tako rade da bi na kraju ipak rezignirano rekli da imaju kredite koje treba otplaćivati i zato ne mogu ostati s djetetom.

    Dakle sve se svodi na materijalne stvari. Nije to zlo, treba živjeti ali kredit i 'socijalizacija' nemaju nikakve veze.

    Jedino je pitanje da li kolektivni odgoj ostavlja doživotne posljedice i je li vrijedno riskirati psihofizičko zdravlje djeteta za stan, auto, DVD, plazmu i druge blagodati. Ili je dijete na prvom mjestu a ostalo kako se stigne.

    Obrnuto, djeca koja nisu doživjela da se njihove potrebe ispune ostaju isti mali sebičnjaci cijeli život. Nikada se neće okrenuti tuiđim potrebama jer uvijek u sebi nose deficit – nedostatak. I nikad zadovoljni. Vječni fighteri (čitaj: borci za roditeljsku ljubav). To pokazuje čitavo današnje društvo koje nije proizvod roditeljskog ulaganja u dijete nego vječnog nastojanja – da očvrsne. Ne vidimo li dovoljno jasno taj poraz?

    Djeca pa sve do šeste godine brzo napreduju i njihov poriv za osvajanjem, svladavanjem prepreka i barijera, kretanjem, samostalnošću, njihova usmjerenost na sebe, svladavanje vještine uporabe ruku (pa i za udarac) su tako prirodni i roditeljima treba tako puno strpljenja da to pretrpe i to samo prolazi kao i sve duge faze i nije potrebno u djeci ubijati te životne sile. Usmjeravati – da. Ali radi se o djeci. Kako je važan trogodišnjak kad sruši oca na zemlju i osjeti kako je 'snažan'. Kako se važno osjeća dijete kada prkosno nešto odbija a roditelj umjesto ćuške pokaže spremnost pregovarati i dogovorom riješiti problem. Teško je jer se radi o djetetu ali to je – socijalizacija. Roditelji socijaliziraju a ne ustanova (osobito ne ona u kojoj na jednu tetu ide više od 5-6 djece). Što kad se u vrtiću nađe i petnaestak takvih (!zdravih!) sebičnjaka? Jedni drugima ograničavaju životni prostor. Može ih se skrenuti na priče, pjesme i bojice ali njima treba više, više, više. Žele osvojiti cijeli svijet i ići do neba! Štoviše, što se više bavite djetetom ono Vas više treba, više traži vašu pažnju, čak ga ni igračke ne zanimaju koliko Vi. Za to treba odvojiti vremena a vremena nemamo jer moramo raditi, raditi, raditi a najveći posao, remek djelo našeg života je - odgoj. Nitko nas u tome ne može zamijeniti a na radnom mjestu smo zamjenjivi. Uzalud će netko reći – pa svi imaju djecu, whatsthebigdeal? Ja mislim sasvim drugačije. Istina je da svi imaju djecu ali kad prolazim kraj tih 5,6, 10 – godišnjaka u susjedstvu, oni ne znaju niti pozdraviti. Tko je kriv? 'Socijalizacija' ili odgoj?

    Vrtićka djeca jedva da gledaju u oči. Sjetite se, vi koji ste bili s djecom duže vrijeme doma onih ogromnih, fiksirajućih očiju. Niste li primijetili kako je to s vrtićem nestalo? A oči su prozori duše.

    Možda, istina, neka druga djeca nemaju tih problema s prilagođavanjem na vrtić ali Vi zacijelo ne želite da Vaša djeca budu kao druga djeca. Vrlo vjerojatno ne želite niti to da kad odrastu budu kao ostali ljudi. Jer, ne okružuju nas baš prijazni i dobronamjerni ljudi, zar ne?

    Vjerujem da svaki roditelj želi (čak i Unicef u kampanji ''Prve tri…'' kaže da dijete putuje a roditelj samo usmjerava) da se njegovo dijete razvija u skladu sa svojim specifičnostima, pazeći na njihova individualna ograničenja kako bi s pažnjom umanjili one loše a radili na onom dobrom. Želimo od djeteta stvoriti osobu a ne brojku – kolektivnim odgojem programiranog potrošača koji će sreću tražiti na akcijama trgovačkih lanaca. No, nije krivnja na kolektivnom odgoju za eksploziju potrošačkog mentaliteta. Kolektivni odgoj samo ne može ponuditi individualni pristup djetetu koje će tako spoznati da je jedinstveno na svijetu i da njegova vrijednost nije u onome što ima nego u svojoj neponovljivosti. Tko to nema iznutra pokušava to naći izvana. Biti poseban po novoj stvari, autu, TV-u, ili po jeftinije kupljenoj stvari. A kad bolje pogledaš – kao da gledaš klonove, fotokopije. Žene sa svojim pramenovima i čizmama, muški sa svojim pivom i metalnim ljubimcima, djeca sa svojim mobitelima. Serijski ljudi, serijska roba.

    Na koncu kakav je to odgoj ako je dijete veći dio vremena odvojeno od roditelja? Bake neće dijete umjesto Vas odgojiti – nego samo pričuvati jer one ne žele i ne smiju preuzeti rizik za dijete. Ali pazite! No risk – no profit!

    A u prvim godinama dijete je organski povezano s majkom. Nakon prvih 6 mjeseci dijete se počinje čvrsto vezati za onoga tko se brine za njega. To biće postaje njegov most pomoću kojeg će upoznavati svijet. Dijete dakako uči prema načelima 'od bližeg prema daljem, od poznatog prema nepoznatom'. Ako ga tada ostavite drugoj osobi njegov svijet se ruši. Ali ne njegov svijet izvan njega nego ono samo se ruši jer ono je u toj fazi sa svojom okolinom – jedna cjelina. A ako se počnu izmjenjivati tete u jaslicama, čuvalice, bake i roditelji – što će biti s djetetom?

    Ima još jedna zanimljivost za ove roditelje: jeste li već čuli za djecu koja tako dobro prihvate vrtić da ne žele ići doma. Čak tuku roditelje kad dođu po njih i kod kuće ih 'kažnjavaju'. Dakako, kažnjavaju ih jer ih nije bilo.
    No ima još. Dijete nakon negodovanja i plača bespomoćno konačno zaključuje da ga je roditelj napustio (jer dijete nema nikakav osjećaj za vrijeme – primijetili da ne može čekati kad nešto traži?) i svoje emocije prebacuje na tetu u vrtiću ili drugu osobu koja ga čuva.
    Priroda je djetetu usadila nagon da se čvrsto veže za jednu osobu. Od tog trenutka će ga raniti svatko tko ga pokuša od te osobe odvojiti jer to je njegova nova mama. Zato se djeca često radije igraju s tetom nego jedni s drugima. Jer im je to nova 'mama'. I kad se teta promijeni ili ode na bolovanje kao da dio njih umre s njenim odlaskom. Patetično?

    TO sigurno ne želite. Oni trebaju Vas.

    Ima i onih vrtića, koliko znam, koji su u blizini stana. Majka tamo odvede dijete na igru i vrati ga na jelo i spavanje. Ali to znači i biti doma i platiti vrtić.

    Definitivno mislim da bi država trebala majkama platiti za odgoj djece i omogućiti da se majke međusobno druže i razmjenjuju iskustva i proborave korisno vrijeme dok im se djeca poigraju. Treba im omogućiti i osvježavanje znanja u struci kako ne bi izgubile ''niz''. Treba im i dati dobru literaturu i radionice ali do tada se treba snaći.

  10. #10
    pikula avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2003
    Lokacija
    doma
    Postovi
    6,546

    Početno bravo

    Bravo, yossi! Potpisujem te. Ja sam pokušala s ovim na igru pa doma i odustala. Od sada smo opet svi kod kuće i ja sam odlučila biti ponosna što odgajam svoju djecu full time. Uzet ću sitericu na par sati jednom tjedno i baka servis jsto toliko. Tek zato da ih ne vučem sa sobom u svaki zadimljeni dućan, doktoru ili slično. Osim toga odlučila sam uzeti jednom tjedno tetu čistilicu da se konačno osjećam zadovoljno kod kuće - jer njih dvoje inače raspremaju brže nego ja jedna pospremam. Kadzbrojim lovu doći će me kao i dva vrtića, a bit će nam bolje. Jedino što je u današnje vrijeme sramota reći da si doma i brineš se za svoju djecu. Ali to je druga tema.

  11. #11
    clumsy mom avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2006
    Postovi
    1,302

    Početno

    Uhhh, jossy, mnogo ti to napriča i ja kao majka dva trogodišnjaka koji već godinu ipo idu u jasle/vrtić moram da napomenem da preteruješ. OK je da neko ima svoj stav, OK je da neka mama da prednost ostajanju kući i samostalnom odgajanju dece ali je zato OK i razumeti da neko ne može živeti od jedne plate. Nisu u pitanju plazme i auti, karikiraš previše, u pitanju je goli opstanak. Jedno plastično objašnjenje: mi smo samo za pampers davali 70-tak eura a plata mm-a je 200e.

  12. #12

    Datum pristupanja
    Jul 2007
    Postovi
    129

    Početno

    yossi, sve što si ti napisala zvuči vrlo lijepo, savršeno. Pomalo kao prepisano iz kakve knjige. Jel imaš dijete? Jel radiš? I pitaš li se ko plaća račune i sve za djecu? Moja je doma, trenutno, čuvala ju je baka dok sam ja radila. Oprosti, ona mi je najvažnija na svijetu, nemam skupi, pa čak ni novi auto, živim u kući sa svekrom i svekrvom. I MORAM raditi. Ostati doma s klincima nebi mi bila sramota, ali mi mogućnost nije. Pa nemoj onda kako činimo zlo djetetu, jer puno je takvih roditelja. Ja o teti čistilici mogu sanjati, a i o onoj koja bi mi čuvala dijete. Ako ja ne radim ko će plaćati račune? Znam samo da kad god odem pedijatru dobijem upute šta KUPITI djetetu. Osim ona dva puta što je pila antibiotik. Pogledaj koliko koštaju cipele, papuče, roba za malo dijete! A ja joj još hrpu toga sašijem.
    Ne volim takve krajnosti. Ni roditelje koji prepuste djecu same sebi, ali ni ovakve utopije o savršenom svijetu! Meni bi bilo lijepo da za početak država plati onih drugih 6mj punu plaću, pa da ja ne moram sad štediti za ovo drugo dijete koje nosim u sebi!
    Odgovor na temu: Moja još nije išla u vrtić, ali većina djece ima to prijelazno razdoblje kad plaču i moraju to preboliti. I tako moraju krenuti u školu, a onda neće biti izbora hoću-neću. I u prvom razredu mnoga djeca plaču kad ostanu u školi. Izdržite još malo.

  13. #13
    Mejra's mommy avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2005
    Lokacija
    MI
    Postovi
    1,456

    Početno

    Citiraj ninni prvotno napisa
    Citiraj cinderella prvotno napisa
    Normalno je da se dijete tako ponaša i bilo bi čudno da uopće ne reagira na odvajanje od roditelja. Tada nešto ne bi štimalo u njegovom odnosu s mamom i tatom.
    ne bih se složila s ovom tezom - moja h. je ovu jesen krenula u vrtić (3.5 godine), i nije bilo nikakvog plakanja ni drame. ali ne zato što nešto ne štima u našem odnosu nego zato što imamo sreću da smo upali u super vrtić/grupu - poludnevni program (9-14), mala, miješovita grupa jako dobre, simpatične i druželjubive dječice i pregenijalna teta. naravno, ima dana kad malo zanovijeta da ne bi u vrtić, ali to je prođe za čas.
    X

    Mejra ima 4 god i nije nikad nije bila od mene odvajana. Krenula je u vrtic prije 2 sedmice bez ijedne suze. Non stop me pita kada ce opet moci ici...

  14. #14
    pikula avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2003
    Lokacija
    doma
    Postovi
    6,546

    Početno naravno

    Oprostite sve kojejemoj post uvrijedio.Naravno, nije vrtić zlo, i naravno svako dijete prvo treba topao dom i hranu na stolu. Zato ja skidam kapu svakoj majci koja uz ljubav i odgoj priskrbljuje i gore navedeno svojm radom , često potplaćenim. Ja sam mislila na one u Hrvatskoj koji mogu birati - između sitnih luksuza i posvećnog odgajanja svoje djece. Ali niti njih ne osuđujem često ti sitni luksuzi i zadovoljstvo u poslu prevagnu nad izolacijom i osamljenošću na koje je osuđeno čak i materijalno (koliko je to kod nas uopće moguće) osigurano majčinstvo. Nitko vam ne može platiti krug kolegica ili rođakinja s kojima biste djelile svoja iskustva i zato mnogi koji mogu birati zapravo biraju između izolacije i društvenog poštovanja i prepoznavanja, a ne između djece i posla. Ja već šestu godinu kombiniram povremeni rad i i duge mjesece kod kuće. Obožavam svoje klince i vidim koliko vole mamu za sebe, ali dobro razumijem i žene koje kažu da bi poludile kod kuće. Uopće im ne zamjeram što su iskrene. Mamama treba puno više podrške od vrtića i jaslica.

  15. #15

    Datum pristupanja
    Jan 2004
    Postovi
    9,945

    Početno

    Inače ne volim te neke larger than life spike ,a ova mi je posebno digla živce.

    neću sad pisati sve što sam htjela ,ali bih voljela da ovaj forum poživi još koji 20 tak godina pa da usporedimo djecu.



    pa da vidim jel sam nemajka ili nisam .

  16. #16
    pikula avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2003
    Lokacija
    doma
    Postovi
    6,546

    Početno UF

    Uf, ružno. Ja sam se ispričala, ako sam nekog uvrijedila i želim tvojoj i svoj našoj djeci sve najbolje. Nikad ih ni u kakve ego razloge ne bih uspoređivala. Imaš pravo - ovakve rasprave nemaju smisla, a ti se zapitaj zašto je tebi baš ova toliko digla živac.

  17. #17
    Anci avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2007
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    10,626

    Početno

    Ne znam koja je svrha ovog posta (jossynog).
    Uopće se ne slažem s tim tezama. Dijete mi ide u vrtić. I djeca 90% ljudi kojih znam.
    Ne brinem se za djetetovu psihu jer sam je dala u vrtić???

    Ma svašta mi je u glavi i ne znam više što bih napisala.

    Samo ću potpisati Mariu!

  18. #18

    Datum pristupanja
    Jan 2004
    Postovi
    9,945

    Početno

    Pa digla mi je jer je jednostrana i gleda se na problem samo iz jednog kuta... ovo je forum i sve se komentira i ti moj post i ja tvoj....nema ljutnje, jer sve što napišemo je javno

    i dok je sve u granicama neke mormalne komunikacije, meni paše...

  19. #19
    deedee avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2004
    Lokacija
    NZ
    Postovi
    321

    Početno

    Ja se slažem sa Jossy.
    Dijete mi je krenulo u vrtić sa 3.5, nije bilo nikakve velike frke (bila je "hrabra"), no bilo je očigledno da je nesretna tamo (i ja sam bila jako nesretna).
    Tek sad sa 4.5 lakše podnosi vrtić, sazrila je i lakše se nosi sa tim, no ipak bi radije ponekad ostala doma.
    Hoću reći, nekoj djeci to ne padne tako teško i priviknu se. Po prirodi vole gužvu, metež i stvarno im je dobro.
    No treba prihvatiti i drugačiju djecu kojoj je vrtić prenaporan i kojoj tamo neće biti dobro ma šta vi radili i koliko god se trudili. I to je normalno! Mislim da je strašno forsirati takvu djecu, da bi se ispunile norme iz tablica (od 3 god. obavezna socijalizacija!). Naravno, najčešće se mora, pa ni nema izbora, no ne treba se zavaravati da je to O.K. za dijete. Takvom djetetu je najbolje doma, i svaka forsiranja mogu uroditi samo traumama.
    Ma, pisala sam već o toj temi prije godinu dana.
    Pretpostavljam da Jossy misli na roditelje koji imaju takvu (osjetljiviju) djecu, no zavaravaju se da je sve 5 i da tako mora biti, ne uzimajući u obzir kartakter svog djeteta.
    Jednom sam gledala snimku jednog dana u našemu vrtiću koju je napravio jedan tata (u radno vrijeme došao tamo i snimao).
    Umorila sam se nakon sat vremena gledanja i slušanja te buke i strke.
    Zamislite da radite 8 sati u istoj prostoriji sa dvadeset glasnih ljudi.
    Govori se kako je to jadnim tetama naporno, no zašto nije naporno djeci.

  20. #20

    Datum pristupanja
    Nov 2007
    Lokacija
    vojvodina
    Postovi
    45

    Početno

    Ja mislim da se u ovom 21.veku mnogo filozofira o odgoju dece a kako su nase pra bake odgajale decu?Do duse nije bilo tv.-a,automobila,kompjutera i decija igra je verovatno bila bezbriznija.Moja baba se igrala pored bare cuvajuci patke!Bila je stabilna licnost ceo zivot i relativno srecna.A i tada su im mame radile-kopale na njivama ili vec sta drugo.Opustite se i budite najbolje mame sto mozete!Hajde sad resite moj problem cekam Vas vec dva dana!Tema ODJEDNOM SE SVEGA BOJI.Unapred zahvalna.

  21. #21
    Lukina mamma avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2005
    Postovi
    1,238

    Početno

    Citiraj Anci prvotno napisa
    Ne znam koja je svrha ovog posta (jossynog).
    Uopće se ne slažem s tim tezama. Dijete mi ide u vrtić. I djeca 90% ljudi kojih znam.
    Ne brinem se za djetetovu psihu jer sam je dala u vrtić???

    Ma svašta mi je u glavi i ne znam više što bih napisala.

    Samo ću potpisati Mariu!
    Mi krećemo slijedeći tjedan u vrtić nakon stanke od par mjeseci i potpisujem Anci i Mariu. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali istina je uvijek negdje na sredini. Sve ima svoje dobre i loše strane. Na nama je da ih odvagnemo.

  22. #22
    Marsupilami avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2005
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,253

    Početno

    Citiraj deedee prvotno napisa
    Ja se slažem sa Jossy.
    Dijete mi je krenulo u vrtić sa 3.5, nije bilo nikakve velike frke (bila je "hrabra"), no bilo je očigledno da je nesretna tamo (i ja sam bila jako nesretna).
    Tek sad sa 4.5 lakše podnosi vrtić, sazrila je i lakše se nosi sa tim, no ipak bi radije ponekad ostala doma.
    I ja bih svaki dan rado ostala doma ali ne mogu isto tako ni nasa djeca ne mogu ostati doma nego imaju obvezu ici u vrtic, razlika je u tome sto mi razumijemo zasto ne mozemo ostati doma dok djeca to ne razumiju.

    Zadaca nas roditelja nije da djeci stavimo ruzicaste naocale na oci i da svaki puta kada se oni na nesto pobune idemo linijom manjeg otpora.
    Nasa je zadaca da ih naucimo i pomognemo im nositi se sa frustracijama i kako da se prilagode u situaciji u kojima nema drugog izbora ni rjesenja.
    Zato i postoji termin "privikavanje", neki ga pogresno zovu socijalizacijom u vrticu a zapravo je to vrijeme koje se daje djetetu da se navikne na novonastalu situaciju, a mi im trebamo to olaksati razumjevanjem i strpljenjem

  23. #23
    Marsupilami avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2005
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,253

    Početno

    @deedee da me krivo ne shvatis, tvoj sam citat uzela za primjer jer vjerujem da je vecina djece takva da bi radije bila doma, dakle moj post je pisan generalno

  24. #24
    sorciere avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    zagabria
    Postovi
    9,218

    Početno

    ah, divno...

    poljoprivredni opis mi ne leži (ja sam antiprirodni tip), pa ću samo kratko...

    ja sam samohrana nemajka. jednoroditeljka. koja je dijete dala u vrtić, šopala ga često antibioticima da bi ozdravilo i opet oboljelo, dolazila po njega kad su u vrtiću bile tete čistačice...

    stavila sam novac za hranu, ispred majčine prisutnosti... iako mi je društvo omogućilo da budem uz dijete po savjetu don ante bakovića... "i ptice nebeske se snađu za hranu..."...

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •