Citiraj tenshi prvotno napisa
ja znam da je moj iskreno tuzan sto ide u vrtic. ali kroz puno razgovora s njim shvatila sam da to nema veze ni s vrticem, ni tetama ni djecom, vec samo s cinjenicom da bi on htio biti sa mnom u to vrijeme (sami smo, pa vjerojatno to i potencira povezaost). nije da sam ja do 3 godine bila stalno s njim, imao je i on svoje tete cuvalice, ali nekako mu je bilo lakse jer je bio doma.
pokušajte izdržati barem još malo
Potpisujem!!

Nakon dva mjeseca adaptacije, još uvijek imamo drame s odlascima u vrtić. Ja sam bila s njim doma do vrtića (3 godine) jer sam bila na porodiljnom s drugim djetetom. On zna da je brat doma s tetom čuvalicom i muči ga što on ne može ostati doma. Govori da mu se u vrtiću ne sviđa, da bi on bio doma cijeli dan. Kaže da mu se ne sviđa jedna curica u grupi Mateja koju je izmislio i koja uopće nije s njim u grupi. Tete kažu da cijeli dan spominje mamu i tatu kako će doći po njega. Postoji period kad se malo zaigra, ali svako malo (čitaj 10-15 minuta) se rastuži i često plače jer nema mame. OStavljamo ga u vrtiću oko 9 sati i dolazim po njega nakon spavanja između 14 i 15 sati. Najveći dio vremena provede uz tete i jako slabo sudjeluje u grupnim aktivnostima. Načelno dobro jede, spava (iako doma zadnjih pola godine nije spavao). Nisam pametna što da radim. Dajem još šansu vrtiću, ali mi je teško kad znam da nije u redu kad odem, da gotovo cijelo vrijeme tuguje i orjentira se na tete, a ne na djecu iako je izrazito društveno dijete koje se s lakoćom uključi u igru u parku ili bilo gdje dokle god je netko od nas s njim.