A zašto mislite da nešto nije u redu s Vašom djecom ako su slomljena kada idu u vrtić? A što ako se ona zapravo ponašaju prirodno, u skladu sa svojom dobi?

Nije li upravo uloga roditelja (zbog toga je priroda svakome dala roditelje) da budu tu, uz dijete, da pozorno prate njegov razvoj i napredak te da mu u skladu s njegovim individualnim karakteristikama omogućuju i stvaraju prostor u kojem će se nesputano razvijati. Ne da ga opterećuju da očvrsne i ojača jer je još mladica, nego da tu mladicu zalijevaju ako nedostaje vode, da je prihranjuju ako je zemlja slaba, da je okopaju ako je tvrda, da je iznesu na sunce ako je u sjeni, da otjeraju štetočine ako ih ima. Potrebno je stalno osluškivati potrebe biljčice i uložiti vrijeme i strpljenje da joj se omogući rast a ona će sama rasti i nikada, NIKADA biljku nećete namjerno ostaviti na mrazu ili bez vode ili ugaziti zemlju ili pustiti puževe na nju – da očvrsne. Tako se odgaja biljka: ona sama raste a vi osluškujete i pružate ono čega nedostaje. Ne pretjerujete ni s vodom, ni sa suncem, ni gnojivom, ni okopavanjem nego čega nedostaje – to dodajete. Sve u svoje vrijeme.
Ako se tako brine za 'flanac' rajčice – koliko bi više trebalo za dijete koje ima i psihu?

Ako dijete očajnički pokazuje da mu treba majka i roditelji i toplina kućnog gnijezda što još treba učiniti da Vam se probudi roditeljski osjećaj? Ako je svakih 2 tjedna dijete na antibioticima zbog raznih infekcija – zar se tako jača imunitet? Ne jača li se imunitet prevencijom i higijenom? Dobrom hranom i čistim zrakom i gibanjem? Ako ima upalu uha ili grla iz mjeseca u mjesec uzastopno - tako nikada neće očvrsnuti.

A baš naprotiv – tako često se za djecu kaže da ih ne treba držati pod staklenim zvonom nego već od malih nogu izlagati stresu i bolestima da ojačaju jer život je okrutan. Pa najbolje ih je onda odmah po rođenju dati u dom. Međutim ako mislite da će se tamo socijalizirati i ojačati za život - varate se. Obično se nikada ne prilagode ničemu, često su problematična, asocijalna i u svemu što rade traže ljubav roditelja koju nisu primili? Teško žive kao ljudi jer nisu odrastali kao ljudi – s roditeljima koji ih bezuvjetno vole.

Roditelji kao iz puške govore da se dijete od 2-3 g. mora socijalizirati. Kad ih pitam da to pojasne onda kažu da se u vrtiću ipak uče izboriti se za igračku ili hranu ili što drugo. Prvo to nije nikakva socijalizacija jer biti socijaliziran znači biti društveno odgovoran, tj. ne živjeti za sebe nego biti svjestan potreba drugoga i odgovoriti na te potrebe (pomoći, podijeliti itd.) TO je međutim tek za znatno stariju djecu. No to je nemoguće onome tko nikada nije doživio da su najprije njegove potrebe ispunjene i zadovoljene. A tome služe roditelji – da ispune djetetove potrebe (barem one koje su tako očite). Tek kada te potrebe budu sasvim zadovoljene (kao i kod biljčice) ona će dati plod, tj. dijete će se moći okrenuti k drugome. A ako uvijek iznova djetetu čupate iz ruku igračku da je podijeli s drugim NIKADA neće biti spremno dijeliti. Svaki čovjek želi i mora imati nešto svoje, samo svoje. A onda će moći i podijeliti. Borba za igračku, mjesto bliže teti ili hranu je zakon čopora. Dijete traži i dobije ili pak ne dobije, usmeno, ljudski.
Nadalje kažu roditelji da djeca tamo uče pjesmice, igraju se, uče prati ruke i sl. Ni to nije socijalizacija a sve to dijete može svladati brzo i doma.
Nadalje kažu da svi tako rade da bi na kraju ipak rezignirano rekli da imaju kredite koje treba otplaćivati i zato ne mogu ostati s djetetom.

Dakle sve se svodi na materijalne stvari. Nije to zlo, treba živjeti ali kredit i 'socijalizacija' nemaju nikakve veze.

Jedino je pitanje da li kolektivni odgoj ostavlja doživotne posljedice i je li vrijedno riskirati psihofizičko zdravlje djeteta za stan, auto, DVD, plazmu i druge blagodati. Ili je dijete na prvom mjestu a ostalo kako se stigne.

Obrnuto, djeca koja nisu doživjela da se njihove potrebe ispune ostaju isti mali sebičnjaci cijeli život. Nikada se neće okrenuti tuiđim potrebama jer uvijek u sebi nose deficit – nedostatak. I nikad zadovoljni. Vječni fighteri (čitaj: borci za roditeljsku ljubav). To pokazuje čitavo današnje društvo koje nije proizvod roditeljskog ulaganja u dijete nego vječnog nastojanja – da očvrsne. Ne vidimo li dovoljno jasno taj poraz?

Djeca pa sve do šeste godine brzo napreduju i njihov poriv za osvajanjem, svladavanjem prepreka i barijera, kretanjem, samostalnošću, njihova usmjerenost na sebe, svladavanje vještine uporabe ruku (pa i za udarac) su tako prirodni i roditeljima treba tako puno strpljenja da to pretrpe i to samo prolazi kao i sve duge faze i nije potrebno u djeci ubijati te životne sile. Usmjeravati – da. Ali radi se o djeci. Kako je važan trogodišnjak kad sruši oca na zemlju i osjeti kako je 'snažan'. Kako se važno osjeća dijete kada prkosno nešto odbija a roditelj umjesto ćuške pokaže spremnost pregovarati i dogovorom riješiti problem. Teško je jer se radi o djetetu ali to je – socijalizacija. Roditelji socijaliziraju a ne ustanova (osobito ne ona u kojoj na jednu tetu ide više od 5-6 djece). Što kad se u vrtiću nađe i petnaestak takvih (!zdravih!) sebičnjaka? Jedni drugima ograničavaju životni prostor. Može ih se skrenuti na priče, pjesme i bojice ali njima treba više, više, više. Žele osvojiti cijeli svijet i ići do neba! Štoviše, što se više bavite djetetom ono Vas više treba, više traži vašu pažnju, čak ga ni igračke ne zanimaju koliko Vi. Za to treba odvojiti vremena a vremena nemamo jer moramo raditi, raditi, raditi a najveći posao, remek djelo našeg života je - odgoj. Nitko nas u tome ne može zamijeniti a na radnom mjestu smo zamjenjivi. Uzalud će netko reći – pa svi imaju djecu, whatsthebigdeal? Ja mislim sasvim drugačije. Istina je da svi imaju djecu ali kad prolazim kraj tih 5,6, 10 – godišnjaka u susjedstvu, oni ne znaju niti pozdraviti. Tko je kriv? 'Socijalizacija' ili odgoj?

Vrtićka djeca jedva da gledaju u oči. Sjetite se, vi koji ste bili s djecom duže vrijeme doma onih ogromnih, fiksirajućih očiju. Niste li primijetili kako je to s vrtićem nestalo? A oči su prozori duše.

Možda, istina, neka druga djeca nemaju tih problema s prilagođavanjem na vrtić ali Vi zacijelo ne želite da Vaša djeca budu kao druga djeca. Vrlo vjerojatno ne želite niti to da kad odrastu budu kao ostali ljudi. Jer, ne okružuju nas baš prijazni i dobronamjerni ljudi, zar ne?

Vjerujem da svaki roditelj želi (čak i Unicef u kampanji ''Prve tri…'' kaže da dijete putuje a roditelj samo usmjerava) da se njegovo dijete razvija u skladu sa svojim specifičnostima, pazeći na njihova individualna ograničenja kako bi s pažnjom umanjili one loše a radili na onom dobrom. Želimo od djeteta stvoriti osobu a ne brojku – kolektivnim odgojem programiranog potrošača koji će sreću tražiti na akcijama trgovačkih lanaca. No, nije krivnja na kolektivnom odgoju za eksploziju potrošačkog mentaliteta. Kolektivni odgoj samo ne može ponuditi individualni pristup djetetu koje će tako spoznati da je jedinstveno na svijetu i da njegova vrijednost nije u onome što ima nego u svojoj neponovljivosti. Tko to nema iznutra pokušava to naći izvana. Biti poseban po novoj stvari, autu, TV-u, ili po jeftinije kupljenoj stvari. A kad bolje pogledaš – kao da gledaš klonove, fotokopije. Žene sa svojim pramenovima i čizmama, muški sa svojim pivom i metalnim ljubimcima, djeca sa svojim mobitelima. Serijski ljudi, serijska roba.

Na koncu kakav je to odgoj ako je dijete veći dio vremena odvojeno od roditelja? Bake neće dijete umjesto Vas odgojiti – nego samo pričuvati jer one ne žele i ne smiju preuzeti rizik za dijete. Ali pazite! No risk – no profit!

A u prvim godinama dijete je organski povezano s majkom. Nakon prvih 6 mjeseci dijete se počinje čvrsto vezati za onoga tko se brine za njega. To biće postaje njegov most pomoću kojeg će upoznavati svijet. Dijete dakako uči prema načelima 'od bližeg prema daljem, od poznatog prema nepoznatom'. Ako ga tada ostavite drugoj osobi njegov svijet se ruši. Ali ne njegov svijet izvan njega nego ono samo se ruši jer ono je u toj fazi sa svojom okolinom – jedna cjelina. A ako se počnu izmjenjivati tete u jaslicama, čuvalice, bake i roditelji – što će biti s djetetom?

Ima još jedna zanimljivost za ove roditelje: jeste li već čuli za djecu koja tako dobro prihvate vrtić da ne žele ići doma. Čak tuku roditelje kad dođu po njih i kod kuće ih 'kažnjavaju'. Dakako, kažnjavaju ih jer ih nije bilo.
No ima još. Dijete nakon negodovanja i plača bespomoćno konačno zaključuje da ga je roditelj napustio (jer dijete nema nikakav osjećaj za vrijeme – primijetili da ne može čekati kad nešto traži?) i svoje emocije prebacuje na tetu u vrtiću ili drugu osobu koja ga čuva.
Priroda je djetetu usadila nagon da se čvrsto veže za jednu osobu. Od tog trenutka će ga raniti svatko tko ga pokuša od te osobe odvojiti jer to je njegova nova mama. Zato se djeca često radije igraju s tetom nego jedni s drugima. Jer im je to nova 'mama'. I kad se teta promijeni ili ode na bolovanje kao da dio njih umre s njenim odlaskom. Patetično?

TO sigurno ne želite. Oni trebaju Vas.

Ima i onih vrtića, koliko znam, koji su u blizini stana. Majka tamo odvede dijete na igru i vrati ga na jelo i spavanje. Ali to znači i biti doma i platiti vrtić.

Definitivno mislim da bi država trebala majkama platiti za odgoj djece i omogućiti da se majke međusobno druže i razmjenjuju iskustva i proborave korisno vrijeme dok im se djeca poigraju. Treba im omogućiti i osvježavanje znanja u struci kako ne bi izgubile ''niz''. Treba im i dati dobru literaturu i radionice ali do tada se treba snaći.