Vidim sad da na burzi Dini traži di se može kupiti drveni šah...
Pa sam se sjetila povremenih rasprava s Mirekom o tome trebamo li Leonu učiti igrati šah...
Naimekaj...ja sam tupson, priznajem, dalje od otvaranja i neke traljave središnjice mi ne ide, nemam ja dovoljno malih sivih stanica da predvidim posljedice svakog poteza x poteza unaprijed :/
Ali Miro je odličan igrač, ko školarac je briljirao i dan danas ponekad igra s frendovima..
No, on misli je je besmisleno učit Leonu tome, jer, kaže on:
- šah se uči i u njega se zaljubiš kad gledaš druge kako igraju. Kod njih doma je bila tradicija svakovečernjeg ogledavanja dede i ujaka, pa je tako on sjedio sa strane i upijao. A Leona neće imati koga gledati.
- Ne postoje više šahovske sekcije u školama, pod normalno, kak je nekad bilo
- Šah se više nigdje ne spominje, kakvi televizijski prijenosi, akkvi bakrači, tu i tamo osvane kakva vjestica i općenito je bačen u ropotarnicu povijesti
- i tako dalje![]()
Što vi mislite, je li sve zaista tako beznadno?
Po meni je šah divna mentalna vježba, pa iako sam sama loš igrač, voljela bi dati Leoni barem šansu da provjeri je li ona nasljedila tatinu talentiranost. Ako nije i/ili ako joj se ne svidi, nikom ništa, nema forsiranja, ali bilo bi mi žao ne pokušati uopće :/
Zato ću smisliti ovakvu taktiku. Kad doraste do prikladne dobi, ja bum je naučila postavit figure, osnovna otvaranja i ako pokaže zanimanje, onda ću reć da se za dalje obrati gosponu ocu, pa nek se usudi odbiti dijete željno znanja![]()