U mojoj kući nije bilo šah figura, tako da ga ja nikad nisam naučila igrati. Tata i mama su poslije rekli da znaju igrati (tj. znaju kako se igra) ali kako niko u porodici nije igrao, ja i sestra nismo vidjele i nismo naučile (vjerovatno da smo imale želju naučile bi negdje drugo, komšija nam je bio vrsni šahista i uvijek je visio nad pločom).
Sad živimo u MM-ovoj porodičnoj kući i svekiji imaju klasični šahovski drveni komplet. Svi unuci (nastariji 8, pa dvije 5-ice i najmlađi 14. mjesec) odmah su počeli pokazivati interesovanje, i razvoj je išao prema fazama i uzrastu: prvo su glođali figure , onda je sveki naučila kako da ih poredaju itd. Školarac sad rastura za svoj uzrast (i onako je na tom polju izvanredan kapacitet). Dvije petice znaju složit figure i onda kud koji mili moji, a moj N je još na glođanju. I baš mi je drago da to ide tako, jer mi je žao što ja ne znam igrati (ali nije kasno, E. jako voli učiti odrasle ono što oni ne znaju ), a mislim da je šah jedna izuzetno plemenita igra.