Molim savjet psiholiga,odgajatelja...-adaptacija

[yvet]

Evo da ukratko opišem naš slučaj:
Dino je krenuo u jaslice u 3.mj (tada smo dobili mjesto) a ja sam tada bila trudna i trebala sam mirovati i nisam ga smjela nositi (ali nisam do tad mirovala i nosila sam ga). kad smo došli u grupu,prvih par dana je sve bilo OK ali je onda počeo plakati i ja sam stalno dolazila nakon sat,dva po njega na preporuku teta.Već su tada tete imale stav da je bolje da ga ne dovodim jer sam ja doma,a on plače pa je to za njega bolje.Naravno uskoro se i razbolio pa je imao pauzu nekoliko dana,pa smo nekako krenuli:nije više plakao kad je ostajao ali je počeo oko 10-ja vjerujem od gladi jer nije htio doručkovati-ni doma ni u vrtiću. Onda sudošli proljetni praznici i tete na zamjeni-naše tete su savjetovale da ga ne dovodimo i mi smo poslušali.Nakon 10 dana kod kuće ponovno plače ujutro. Tada sam ja ostala u bolnici,on je ujutro išao bez problema,baka je dolazila oko 11jer nije htio jesti i tako sve do kraja 5.mj,kad je počeo normalno ručati.U međuvremenu je bio 2 tjedna bolestan a i ja sam došla doma s Tinom.Bio je par dana doma iako su tete htjele da bude duže-meni nije nitko dolazio pomagati a bilo mi je prenaporno s njima dvojicom. Početkom 6. mj. na naše inzistiranje ostao je na spavanju i nakon što je 3-4 dana malo plakao više nije bilo problema.Znači tada je ujutro ostao bez problema,jeo i spavao. Onda je došlo ljeto i mi smo ga počeli dovoditi (tete su smatrale da treba biti doma).Nakon što ih nisu uopće vodili van (drugi prostor zbog adaptacije njihove zgrade), nakon što smo ga nekoliko puta našli pokakanog a teta se čudila da nije primjetila i nakon što je dobio bronhitis-odlučili smo da ipak preko ljeta ostane doma. nakon 2 mjeseca pauze,ponovo smo krenuli. Prva 2 dana je bilo sve ok,ali je onda opet počeo plakati, nije htio spavati pa sam dogovorila s tetom da dolazim poslije ručka.Tad više nije htio ručati jer je čekao kad ću doći po njega.Dobio je i jednu novu tetu. U ponedjeljak mi je ta nova teta rekla da on ništa neće jesti, da stalno plače ili cvili, da pati, da zna da sam ja doma jer kad ona tješi neko dijete da mama mora raditi on kaže:A Dinina mama je doma!, da djeca ne trebaju ići u ustanovu do 3 i pol,4 godine jer im do tada ne fali društvo djece (to znam i ja) i da Dino treba ostati doma jer misli da ga sad mama odbacuje. Spomenula je da to može utjecati kasnije na ljubomoru.
Ja sam toga svjesna,a tim više jer loše spava kad ide u vrtić i stalno traži dudu koju inače ima samo za spavanje.
Ali, kad je doma onda Tin uopće nema mira.Kad ga idem dojiti Dino stalno nešto priča,skače po krevetu a Tin ne može jesti kad nema malo mira a i čini mi se da zapostavljam Tina jer Dino traži maksimum pažnje.Osim što mi je naporno psihički,naporno je i fizički,obično je uvijek jedan na rukama a drugi cvili jer isto hoće da ga nosim,a ne mogu obadvojicu odjednom.Pokušaj da nađemo nekog da nam dolazi ujutro je propao-tete čuvalice neće kad čuju da sam doma, a bakama se neda.
Kaj da radim?
Dino je sad doma,teta je rekla da ga počnemo dovoditi kad sam bude htio.
A najviše me razljutio ton tetebraćala mi se svisoka-kao ona se brine za moje dijete a ja ga se uporno hoću riješiti i to sve pred jednom mamom,a ljuta sam i na sebe jer sam u takvim situacijama uvijek na rubu plača i ne znam kako se postaviti.
POMAGAJTE!

[rinama]

Nisam ni odgajatelj ni psiholog, ali sam mama i razumijem te potpuno. Ponekad je teško ostati pri zdravoj pameti uz takav tempo.

Drži se!

[mamanatali]

Meni je ovakav stav teta čisti bezobrazluk. Njihov je posao da čuvaju djecu koja su upisana u vrtić, a ne da vode brigu o tome je li mama kod kuće ili nije. Samo ti znaš kakva ti je situacija doma i postupaš, vjerujem, onako kako je najbolje za tvoju djecu. Nemaju svi baka-servise, čuvalice, MM-ove kojima radno vrijeme dozvoljava da dođu doma u normalno vrijeme isl.
Ja te razumijem jer je i meni bilo strašno teško biti sama cijeli dan s njih dvoje, samo što je moja Mia starija i zapravo je ona ta koja je bila zapostavljena. Bio je jedan period kad nije išla u vrtić jer je Tin stalno od nje kupio vrtićke viroze (cca 3 mjeseca) i bila je isfrustrirana jer je svakodnevna rutina bila u potpunosti prilagođena Tinu koji je (bio) vrlo zahtjevna beba.
Ja sam procijenila što je najbolje za moje oboje djece i ona je išla u vrtić. Voljela bih vidjeti tetu koja bi mi imala obraza prigovoriti zašto dijete dovodim u vrtić.

[Vrijeska]

Možeš li promijeniti vrtić?!

Tete su te koje bi trebale pomoći u "laganju" i privoljeti dijete na barem kakav-takav ostanak. Kada kažem "laganju", onda mislim na to da se dijete potiče na igru, mama će doći-ima posla i sl. Ja svoje starije dijete vodim u vrtić, iako znam da bi ona najradije doma ostala. Na njezina pitanja zašto mora u vrtić pokušavam objasniti da svi imamo svoj posao i da je to njezin posao i da se tamo lijepo igra i druži s prijateljima, izbjegavam spominjanje mog boravka u kući s bracom jer na taj način bih potakla ljubomoru i tugu.

[bdina]

I meni se čini da su ove tete pomalo bezobrazne, ali meni osobno je drago sto sam taj pocetak uspjela izgurat s njima sama, bez vrtića.
I kod mene je slična razlika (20 mjeseci), kao i kod tebe i bilo je svačega. Skakanje po krevetu baš kad beba treba dojiti i zaspati bila im je omiljena aktivnost. Postalo je lakše kad su uspjeli uhvatit isti ritam spavanja, po danu i po noći.
Ja sam tek ovih dana pokušala Karla i Brunu vodit u vrtić, ne da sebe rasteretim već da se oni malo druže s djecom, ali kad sam vidjela koliko im je to bilo teško i kako teti u zagrljaju obojica plaču i jecaju, odustala sam i odlučila uživati u njima još bar godinu dana.
Znam da je teško ako nemaš nikakvu pomoć, pa ti je vrtić vjerojatno jedina opcija.

[mendula]

Ja bih na tvom mjestu:
1. pokušala još tražiti tetu pomagalicu. Ne kužim zašto odustaju ako si ti doma. Ne mora biti super pouzdana i pedagoški obrazovana, možda više kao ispomoć u kućanskim poslovima. Treba ti da samo povremeno pričuva i zabavi jednoga u jednoj sobi dok ti nešto radiš s drugim u drugoj, a inače da pomogne čistiti, peglati, kuhati.
2. ako to ne ide, tražila bih druge jaslice. Dina će i dalje mučiti da si ti doma (kad već mora ići), ali bi barem tete trebale biti bolje.

[yvet]

Sutra mi dolazi na dogovor teta koja bi trebala dolaziti jednom tjedno peglati i malo pospremiti a rekla je da bi mogla povremeno malo pričuvati Dinu. Vidjet ćemo kako će to funkcionirati,a za sada Dino ostaje doma jer vidim da je ipak doma puno smireniji i zadovoljniji a ja ću još jedno vrijeme izdržati. Već me sad muči šta ću s njima kad počnem raditi i počela sam razmišljati o porodiljnom do 3 godine.
danas me Dino pitao: mama,zašto dino ide u vrtić?
Ja:Da se ide igrati sa dječicom.
On:neće se Dino igrati,ostat će doma.
Inače kaže da su tete dobre,zna svu djecu po imenu i prepoznaje ih u parku,zna i neke iz susjedne grupe,ali kaže da mu u vrtiću nije lijepo.

[Sanjica]

Čim sam ostala trudna s drugim djetetom i čim mi je doktor prepisao bolovanje istog časa sam ispisala svoju dvogodišnju kćer iz vrtića i ostale smo doma. U vrtiću joj nije bilo loše i vrtić je bio u zgradi u kojoj sam živjela.
I moja kći nije samostalno hodala i uopće nije čula, kao što ne čuje ni dan danas. I nisam imala bake čuvalice i muž mi je radio svetkom i petkom. I bilo je teških perioda kad sam bila umorna i iscrpljena, ali nikada mi nije padalo ni na kraj pameti da je nekuda dajem od sebe i njenog brace. A za usporedbu - nisam joj mogla objasniti da me braco sisa jer se tako hrani, ona je mislila da me on grize pa ga je vukla od mene i plakala. Kad sam ga dojila uvijek sam jednom rukom nju gladila po glavi i grlila, a drugom njega držala i dojila dok nije sama shvatila.

I bilo mi je predivno tih godinu dana porodiljnog dopusta i teška srca sam se vratila raditi.

I neka nitko ovo ne shvati kao napad, sačuvaj Bože, ali toliko puta se provlači isti taj problem i ne mogu shvatiti čemu toliko čuđenje.

Ja se osobno ne mogu načuditi kako netko može svoje dijete od 1-2-3 godine upisati igdje, gledati ga kako plače i muči se s adaptacijom, boriti se s boleštinama a uopće mu nije sila da sve to prolazi. Možete lijepo doma spavati i maziti se i uživati u vremenu koje se nikada više neće vratiti.

[Zorana]

Sanjice

[marilu]

Ja se slazem sa Sanjicom. Svaka zivotinja je sa svojim mladuncetom do nekog odredjenog vremena, dok ih doje i sl. Problemi nastaju tada kad se bebe odvoje od majki. Mislim da uopce nije dobro za njihovo psihicko zdravlje, posebno tako rano. Bolje je uzeti nekog za ispomoc kuci dva-tri sada dnevno nego placati vrtic.
Puno majki danas mora da radi i to je ono neminovno zlo.
Ja sam radila sa bebama i davala sam im njihove mame mlijeko, iz boce koja je imala najslicniju dudu na majcinu cicu. Obavezno sam bebu mazila ili pjevala i bila blizu nje sa svojim tjelom. Dodir je veoma bitan.
Ako oni u jaslicama imaju previse malih beba i to rade onako usput, to beba osjeti. Bebe ne mogu pricati, ali zato osjecaju. Osjetu nemir, nervozu, frustraciju itd. Isto tako beba treba jedan uobicajeni dan, ono na sto je navikla, i svaka velika promjena je velika stvar za nju.
I bas zato sto bebe ne govoru, ja svoju nikada ne bih nikom ostavila na tako dugo. Mozda baki ili svojoj teti, ali nekom nepoznatom , niti slucajnoo. Ima toliko slucajeva tih teta koje se isfrustriraju placom pa lupnu bebu , ili je tresnu, a ti onda misli sto joj se desilo. Majcin dodir je nemoguce zamjeniti.
I bebe se uopce ne moraju toliko nositi. Danas bar imas izbora, od onih njihaljki raznih velicina, obicne dekice na podu sa puno zanimljivih igrackica.
A sto se tice neprofesionalnosti teta iz vrtica i davanja lekcija ispred drugih mama, to je tako kod nas. O tome ima puno tema. U tome te razumijem, njihovo ponasanje je cisto ne znanje odnosa prema majkama i cuvanja njihove privatnosti. O tome trebas razgovarati sa direktoricom vrtica. Ako to ima nekog smisla.

[mina]

Ja se osobno ne mogu načuditi kako netko može svoje dijete od 1-2-3 godine upisati igdje, gledati ga kako plače i muči se s adaptacijom, boriti se s boleštinama a uopće mu nije sila da sve to prolazi. Možete lijepo doma spavati i maziti se i uživati u vremenu koje se nikada više neće vratiti.

Mi smo u istoj situaciji kao yvet. Podcrtala sam ovo nije mu sila... I ja sam mislila da nikad svoje dijete ne bi dala, ali dobro razmislivši o situaciji u kojoj sam sad mislim da je bolje da ide u vrtić i je sila joj je ići jer od ovakve mame kakva sam sad može doživljavati samo još veće traume i svi ćemo patiti i ja i ona i seka. Mislim da je bolje da ide na par sati negdje se poigrati nego da sve tri doma živčanimo. Dolazi ružno vrijeme, kiše i nećemo moći puno biti vani, a znam kak je kad smo u kući... Ne mora ona biti u vrtiću od dežurstva do dežurstva da je se riješim, ja bi ju dala i 2-3 sata u igraonicu da je imamo blizu ili privatan vrtić ili kod tete koja čuva 5-6 djece doma ali ni to nemamo blizu... a meni je važno da mogu do tamo doći pješice.
Nekoga naći je kao što kaže yvet jako, jako teško, a i još ne znam kak ćemo bit s novcima, ne znam hoću li si moć priuštiti da nekome dam i više od cijelog porodiljnog
Mislila sam da će puno bolje prihvaćati vrtić. Sad joj lažem da moram ići raditi, pokazala sam di seka ide u jaslice, a ona mora kod svoje tete. I mi imamo traume i doslovno noćne more (avo maloprije se probudila i vikala mama, mama dok ju nisam umirila)... za tetu ne mogu odlučiti da li mi želi u celofan zamotano reći da što ju dovodim kad sam doma... Mislila sam da ću moći nagovoriti tetu da me pušta da budem s njom dok se privikne na prostor, na nju, na novu djecu
Svaka čast ako si ti uspjela potpuno sama, bez tate, bez baka, bez rodbine, bez prijatelja... 24 sata, 7 dana u tjednu biti potpuno sama s djecom... ne možeš ni skuhati od njih, ni jesti, ni otići na WC kad ti je sila, ne možeš se ni isuširati ni kosu oprati... noću spavaš ukočen u sendviču... s tim da skoro uopće ne spavaš jer je mlađe ovisnik o cici i cijelu noć provodi prištekano... I ja sam mislila da ću moći sama i naravno da ne bi dala dijete da mi nije sila i da mogu izdržati, ali ne znam od čega bi trebala biti napravljena da to mogu izdržati. Evo nakon 5,5 mj ja sam na rubu živčanog sloma, s tim da je i tata nekad doma i ponekad frendice, susjeda i ponekad odem nekom i bilo je lijepo vrijeme pa smo bili vani... Ali sad nas čeka duga, hladna zima, 6 mj bez tate, susjedi dobili bebu, imaju svoj ritam, svoje obaveze, svoju rodbinu...
pa svaka čast onom tko bi izdržao stvarno potpuno sam i da mu nijednom ne padne na pamet da je moguće riješenje i dati dijete par sati u vrtić za dobro svih

A ajmo sad konkretno, bez rasprave je li nužno ili nije i da li bi se ipak moglo nekako ostati doma. Kako djetetu umanjiti traumu i privoliti ga da ostaje i kako od teta izmoliti da se ostaje još neko vrijeme s djetetom na adaptaciji? I jel uistinu mama toliko smeta adaptaciji i bolje je bez nje?

[mina]

Ja se osobno ne mogu načuditi kako netko može svoje dijete od 1-2-3 godine upisati igdje, gledati ga kako plače i muči se s adaptacijom, boriti se s boleštinama a uopće mu nije sila da sve to prolazi. Možete lijepo doma spavati i maziti se i uživati u vremenu koje se nikada više neće vratiti.

Mi smo u istoj situaciji kao yvet. Podcrtala sam ovo nije mu sila... I ja sam mislila da nikad svoje dijete ne bi dala, ali dobro razmislivši o situaciji u kojoj sam sad mislim da je bolje da ide u vrtić i je sila joj je ići jer od ovakve mame kakva sam sad može doživljavati samo još veće traume i svi ćemo patiti i ja i ona i seka. Mislim da je bolje da ide na par sati negdje se poigrati nego da sve tri doma živčanimo. Dolazi ružno vrijeme, kiše i nećemo moći puno biti vani, a znam kak je kad smo u kući... Ne mora ona biti u vrtiću od dežurstva do dežurstva da je se riješim, ja bi ju dala i 2-3 sata u igraonicu da je imamo blizu ili privatan vrtić ili kod tete koja čuva 5-6 djece doma ali ni to nemamo blizu... a meni je važno da mogu do tamo doći pješice.
Nekoga naći je kao što kaže yvet jako, jako teško, a i još ne znam kak ćemo bit s novcima, ne znam hoću li si moć priuštiti da nekome dam i više od cijelog porodiljnog
Mislila sam da će puno bolje prihvaćati vrtić. Sad joj lažem da moram ići raditi, pokazala sam di seka ide u jaslice, a ona mora kod svoje tete. I mi imamo traume i doslovno noćne more (avo maloprije se probudila i vikala mama, mama dok ju nisam umirila)... za tetu ne mogu odlučiti da li mi želi u celofan zamotano reći da što ju dovodim kad sam doma... Mislila sam da ću moći nagovoriti tetu da me pušta da budem s njom dok se privikne na prostor, na nju, na novu djecu
Svaka čast ako si ti uspjela potpuno sama, bez tate, bez baka, bez rodbine, bez prijatelja... 24 sata, 7 dana u tjednu biti potpuno sama s djecom... ne možeš ni skuhati od njih, ni jesti, ni otići na WC kad ti je sila, ne možeš se ni isuširati ni kosu oprati... noću spavaš ukočen u sendviču... s tim da skoro uopće ne spavaš jer je mlađe ovisnik o cici i cijelu noć provodi prištekano... I ja sam mislila da ću moći sama i naravno da ne bi dala dijete da mi nije sila i da mogu izdržati, ali ne znam od čega bi trebala biti napravljena da to mogu izdržati. Evo nakon 5,5 mj ja sam na rubu živčanog sloma, s tim da je i tata nekad doma i ponekad frendice, susjeda i ponekad odem nekom i bilo je lijepo vrijeme pa smo bili vani... Ali sad nas čeka duga, hladna zima, 6 mj bez tate, susjedi dobili bebu, imaju svoj ritam, svoje obaveze, svoju rodbinu...
pa svaka čast onom tko bi izdržao stvarno potpuno sam i da mu nijednom ne padne na pamet da je moguće riješenje i dati dijete par sati u vrtić za dobro svih

A ajmo sad konkretno, bez rasprave je li nužno ili nije i da li bi se ipak moglo nekako ostati doma. Kako djetetu umanjiti traumu i privoliti ga da ostaje i kako od teta izmoliti da se ostaje još neko vrijeme s djetetom na adaptaciji? I jel uistinu mama toliko smeta adaptaciji i bolje je bez nje?

[mina]

Ošlo dvaput

Ja se slazem sa Sanjicom. Svaka zivotinja je sa svojim mladuncetom do nekog odredjenog vremena, dok ih doje i sl. Problemi nastaju tada kad se bebe odvoje od majki. Mislim da uopce nije dobro za njihovo psihicko zdravlje, posebno tako rano. Bolje je uzeti nekog za ispomoc kuci dva-tri sada dnevno nego placati vrtic.
Puno majki danas mora da radi i to je ono neminovno zlo.
Ja sam radila sa bebama i davala sam im njihove mame mlijeko, iz boce koja je imala najslicniju dudu na majcinu cicu. Obavezno sam bebu mazila ili pjevala i bila blizu nje sa svojim tjelom. Dodir je veoma bitan.
Ako oni u jaslicama imaju previse malih beba i to rade onako usput, to beba osjeti. Bebe ne mogu pricati, ali zato osjecaju. Osjetu nemir, nervozu, frustraciju itd. Isto tako beba treba jedan uobicajeni dan, ono na sto je navikla, i svaka velika promjena je velika stvar za nju.
I bas zato sto bebe ne govoru, ja svoju nikada ne bih nikom ostavila na tako dugo. Mozda baki ili svojoj teti, ali nekom nepoznatom , niti slucajnoo. Ima toliko slucajeva tih teta koje se isfrustriraju placom pa lupnu bebu , ili je tresnu, a ti onda misli sto joj se desilo. Majcin dodir je nemoguce zamjeniti.
I bebe se uopce ne moraju toliko nositi. Danas bar imas izbora, od onih njihaljki raznih velicina, obicne dekice na podu sa puno zanimljivih igrackica.
A sto se tice neprofesionalnosti teta iz vrtica i davanja lekcija ispred drugih mama, to je tako kod nas. O tome ima puno tema. U tome te razumijem, njihovo ponasanje je cisto ne znanje odnosa prema majkama i cuvanja njihove privatnosti. O tome trebas razgovarati sa direktoricom vrtica. Ako to ima nekog smisla.

Ali ovdje se ne radi o malim bebama već o bebama koje imaju malo više od dvije godine, koji znaju i hodati ijako puno pričati i koji su samovoljno odustali od dojenja (bar moja, ne znam za yvet)

[Zorana]

A ja mislim da bi se neke mame ipak morale zapitati zasto im je tesko ono sto im je tesko.
Ne mogu vjerovati da netko sa dvoje djece kaze nemoguce je skuhati, otusirati se, otici na wc itd. a netko sa troje ili cetvero sve stigne i, gle cuda, uopce se ne zali da mu/joj je tesko. Moguce je, dapace, ja stvarno ne znam oko cega se pravi tolika frka.
Nije uopce stvar u dobi djeteta. Dajte shvatite koliko je jednom djetetu tesko sto mora ici u vrtic dok istovremeno mama ostaje sa sekom ili bratom doma.
Argument tipa bolje u vrtic nego zivcana mama mi je i inace jedan od zescih.
Ovo sam napisala samo i iskljucivo zato sto me nervira kad netko svakodnevicu i obiteljski zivot, tj. suzivot sa djecom krene prikazivati ko nekakvu neizdrzivu nocnu moru. Pa onda, umjesto da se zapita zasto to dozivljava tako kako dozivljava, krene rjesavati problem djetetu preko ledja.

[Sanjica]

Nisam ja uopće bila savršena niti sam neka super žena. Samo sam na prvo mjesto stavila ulogu mame, kao domaćica sam u to vrijeme bila totalna nula. I s tim sam se pomirila jer sam znala da to neće biti zauvijek.

Kad dođe dijete ne možeš više funkcionirati kao prije, neke navike moraš napustiti, barem privremeno, moraš stvoriti prioritete u životu - a ne znam šta može biti veći prioritet nego dijete.

Danas se često spominje socijalizacija djece, pa se taj termin iskorištava i spominje negdje već od navršene godine dana. To je apsolutno pogrešno, o socijalizaciji kao potrebi djeteta može se početi govoriti negdje otprilike od djetetove četvrte godine.

Kada mala beba dođe u obitelj gdje je dijete vrtićke dobi, osobito ako je to godinu-dvije pred školu nitko živ neće preporučiti majci da dijete ispiše iz vrtića i ostavi doma. Eventualno će preporučiti prelazak na neku vrstu skraćenog programa, da ne ostaje na spavanju i sl. I odgajatelji će se potruditi da pomognu i roditelju i djetetu da što ljepše prođe taj dolazak bebe u kuću.

Mislim da se samo mnoge mlade mame boje više nego što bi trebale, mislim da im manjka samopouzdanja i mislim da od sebe imaju prevelika očekivanja - zacrtele su si presavršenu sliku o sebi kao ženi pa kad vide da to nije tako misle da su fulale ili da su loše.

Apsolutno je normalan osjećaj kad ti dođu dve male bebe jedna za drugom da u momentima misliš kako su ti svi konci pobjegli iz ruku...

Onda uzmeš te svoje dvije ruke i zagrliš svoje dvoje djece i kažeš:"Hvala ti, dragi Bože što su mi živi i zdravi!" i pusiš da taj momenat ispadanja konaca iz ruku prođe.

[mendula]

Sanjica, !

[Goga40]

Ne mogu vjerovati da netko sa dvoje djece kaze nemoguce je skuhati, otusirati se, otici na wc itd. a netko sa troje ili cetvero sve stigne

Jesi navalila. :/
Ni ja nisam ništa stizala kada je L. bio mali. Nismo svi jednako sposobni.

A mina je pitala:

Kako djetetu umanjiti traumu i privoliti ga da ostaje i kako od teta izmoliti da se ostaje još neko vrijeme s djetetom na adaptaciji? I jel uistinu mama toliko smeta adaptaciji i bolje je bez nje?

[Mima]

Ajme cure ovo su baš grozni komentari Pa baš radi ovakvih stavova se žene koje padnu u depresiju nakon porođaja ne usude priznati da im je teško, jer im bace u lice da nisu dobre mame. Kao što Goga reče nismo svi niti jednako sposobni, niti jednako jaki, niti jednako fizički spremni a niti djeca nam bome nisu jednakih karaktera - a ja svejedno mislim da je 24 sata brinuti o dvoje male djece bez ikakve pomoći sa strane objektivno teško. Meni je ponekad bilo teško brinuti o samo jednom djetetu, i nisam nikad do kraja savladala te akcije odlazaka na WC i tuširanja uz dijete ( da dodam i bacanje smeća).

[maria71]

koliko ja znam žene su prije živjele kod nas na selu u zadrugama ili su bile velike obitelji tako da se uvijek našao par dodatnih ruku da uskoči.....

Ponosno izjavljujem da nisam Nadmajka i Superžena!


Mada sam sama sa Markom stalno,osim kaj odem na posao. I ne ide u vrtić ni u jaslice....čuva ga teta č. dok ja radim
mm radi u zg pa se on preko tjedna ne računa

i da ,nemam pojma kako bih SAMA mogla hendlati dvoje djece nnpr jedno od godinu ,drugo od dvije i pol

i kaj sad,slobodno me popljujte,ako vas to veseli

[clumsy mom]

Ja imam blizance stare 21 meseci. Sama sam sa njima od starta. Sve je ishlo glatko dok nisu napunili 18 meseci a onda je nastao haos. Igrali bi se ali ne umeju sami, kao po pravilu trenutne zanimacije su im razlichite pa ma koliko se ja trudila ne mogu da asistiram obojici, krenulo je izrazhavanje svoje volje i napadi histerije kad se ta volja ne ispuni, isplivala je i ljubomora, stan nam nikad nije bio prljaviji jer se gospoda sama hrani, prljavog vesha nikad vishe iz istog razloga a ja nikad neophodnija njima.

Josh negde u martu smo prichali da cemo ih dati u jasle u septembru, malo zbog toga shto su blizanci i shto se preporuchuje da ih treba malo ranije dati u kolektiv a malo i zbog toga da se ja malo izvuchem iz kuce i pochnem da razmishljam i o nechem drugom a ne samo o tome shta ce oni danas jesti i koliko puta je ko kakio.

Polako se privikavaju na jasle. Kao i sva deca koja su non-stop bila uz mamu i oni su revoltovali (i josh revoltuju mada u dosta manjoj meri) ali stvari polako lezhu na mesto, bar kod njih. Ja se josh uvek ne uklapam u situaciju da mi se ne pletu izmedju nogu (josh uvek ne radim ali cu pocheti pochetkom novembra), josh uvek patim dok su u jaslama umesto da uzmem i neshto zavrshim dok mogu a da me niko ne smeta ali ce se i to srediti vremenom. Trudim se da, umesto da zavrshavam ono shto nisam zavrshila, iskoristim ostatak dana i provedem ga sa decom tako da poshten ruchak nismo imali od sredine septembra ali prezhivece se. Znam da cemo svi biti bolje kad prodje i moja i njihova adaptacija i to me drzhi da ne poludim. Ja cu biti malo i zhena a ne samo mama (nije da mi uloga mame ne prija ali je zaista postalo prenaporno) a oni ce shvatiti da nisu centar sveta i da postoji josh neko lepo mesto sem kuce i parkica.

A ovo da postoje mame koje ne mogu nishta da stignu pored 1-2-3 dece potpisujem. Kazhem, mi prvi zhivimo u svinjcu psolednjih meseci i, iako stoji chinjenica da se ja razapinjem na dve strane da bih njima udovoljila, ne osecam se bogznakako zadovoljno.

[klia]

Tužna je ovo situacija, ali ja ne mogu a da ne komentiram te bake kojima se ne da! Jer baka bi ovdje mogla biti od velike koristi, i emotivne i fizičke.
Mislim da su i komentari teta suvišni.
Kod nas je nešto drukčije jer se drugo dijete rodilo kad je prvo imalo 3 i po godine, dakle dob kad je veća potreba za vršnjacima, pa problem oko odlaska u vrtić zasad nismo imali, dapače, M se vrtiću (uglavnom) raduje, premda ima dana kad kaže da ne želi ići. Da bi stvar bila složenija, ovih je dana dobio gradski vrtić i od 1. 10. mijenja sredinu. Srećom je jako otvoreno i druželjubivo dijete, ali isto se bojim kako će prihvatiti promjenu.
Dok dojim mlađe, i ja mazim starije dijete, zajedno se grlimo, dopuštam mu držati brata kad god to on zaželi (sjedeći na kauču, naravno, i uz moj nadzor), ljubi ga (unatoč pustim savjetima da će mu tako prenijeti bolesti), naglašavamo Mateju da je on velik, da sve zna i da će on bracu sve naučiti... dakle, želimo da se osjeća važan i koristan. Već od trudnoće govorili smo mu da će mama roditi bracu baš njemu.
Također mislim da je u vašoj situaciji dobro potražiti pomoć sa strane, ali neka Dino ostane kući s vama. Doći će brzo vrijeme kad će se prirodno odlijepiti od tebe i kad će mu društvo vršnjaka biti zanimljivije od kuće i kada će vrtić ići puno bezbolnije.

[mamanatali]

Ajme cure ovo su baš grozni komentari Pa baš radi ovakvih stavova se žene koje padnu u depresiju nakon porođaja ne usude priznati da im je teško, jer im bace u lice da nisu dobre mame.

ovo potpisujem


Inače kod većine tih Supermajki koje sve rade same kad malo pročačkaš situaciju ispada da ipak imaju na raspolaganju baku, MM-a ili koji drugi par ruku da uskoči kad zaškripi. Ja kad kažem SAMA onda to i znači SAMA, a vjerujem da je tako i yvet.

Nisam ja uopće bila savršena niti sam neka super žena. Samo sam na prvo mjesto stavila ulogu mame, kao domaćica sam u to vrijeme bila totalna nula. I s tim sam se pomirila jer sam znala da to neće biti zauvijek.

Pa o ovome se zapravo i radi (barem je kod mene bilo tako). Jedno je biti nula-domaćica kad imaš samo tu bebu kojoj si se predala 25 sati/dan, sasvim drugo je biti nula-domaćica kad zbog toga tvoje starije dijete nema svaki dan skuhan odgovarajući obrok, u ono vrijeme kada bi trebalo jesti. Meni je skoro srce prepuklo kada je Mia jednom prilikom cvilila da je gladna, a ja sam eto baš dojila Tina (a to je kod njega traaajalo), pa je ona uzela nekakav stari kruh, jer je to jedino mogla dohvatiti u kuhinji sama i pojela ga cijelog. Naravno ne bi ona umrla od gladi ni da je pričekala, ali nije stvar u tome. Stvar je u prevelikom broju ustupaka (ne znam spretniji izraz) koje je ona morala napraviti zbog bebe, a i sama je maaala!
Boravkom u vrtiću ona je zadržala svoju svakodnevnu poznatu i prihvaćenu rutinu i nije imala osjećaj da se zbog rođenja brata svijet okrenuo naglavačke. A bio se okrenuo naglavačke prva 3 mjeseca zbog problema s dojenjem, nespavanjem isl.

[TinnaZ]

teže mi je bilo samo s Frankom do njezine godine dana, nego sada kad iamm jednog od 1 god. i nju od 3,5 god. i ostanu npr. oboje doma i ja sama. Ima tu više faktora, onda smo bili u stanu sada smo u kući, onda se ona nije znala igrati ali nije htjela niti jednu sekundu ležati niti sjediti, samo nošenje, pjevanje, nunanje, dudanje itd. je donkle ublažavalo njezinu viku i plač. Ako je bilo još koje dijete s nama, bilo je bolje. Već oko 14h ja sam mislila da ću dobiti slom živaca ako MM ne dođe za najkasnije 1 min. Nekada nije stigao niti cipele skinuti, a dobio je nju na ruke. Ja sam često bila i gladna, i neumivena i nepresvučena, ako tko može vjerovati. Ona je bila doma totalno frustrirana, jedino se je veselila kad su bila djeca kod nas ili barem tata, ona i ja, i po mogućnosti još netko. Kad je krenula u jaslice sa 12 mj. bila je oduševljena. Prvi problem je nastao kad je mijenjala grupu.
Sada sa 2 djece mi je lakše, ako možete vjerovati, i kad ostanu zajedno doma, ali braco je totalno drugačije dijete, uvijek nasmijano i veselo, na svaki znak pažnje se veseli i prihvaća igru. A seka sad svoju energiju nekako ispuca vani i sa bracom u igri.
Zato vjerujem da nekome može biti teže sa 1 djetetom, nego drugome sa 2 djeteta, ili da jedna mama ne može na kraj sa svoje 2 djece istovremeno.

[TinnaZ]

ali ovo mijenjanje teta, mijenjanje grupa, i pauziranje sa jaslicama kad su bolesni - definitivno nosi probleme. Čak i našoj curi je to bio problem koja je voljela jaslice i nije imala konkurenciju, niti mamu koja ostaje doma sa bracom.

[yvet]

Hvala onima koji su izrazili razumijevenje,a one druge neću komentirati.

Naslov topića trebao bi reći sve - tražila si savjet psihologa, odgajatelja. A upravo njih ne želiš čuti. Između onih odgovora koje ne želiš komentirati ima i odgovora odgajatelja. I Dinine odgajateljice misle da on treba biti doma. I većina psihologa se slaže da su jaslice nužno zlo.
U biti ti si htjela mišljenje mama koji te razumiju, a ne mišljenje stručnjaka.
Znam da ti nije lako, ali ako želiš poslušati savjete stručnjaka, pokušaj naći čuvalicu na par sati na dan, da prošeta malog ili pričuva bebača dok spava, pa ti možeš s starijim van. I on je još beba koja treba mamu i ne izgleda mi fer udaljiti ga od kuće, jer smeta bebi.
A bakama - 0 bodova.

[TinnaZ]

ako ti stariji kikač ima takve grozne reakcije na jaslice (a vjeruj mi to je i gleati teško, bila sam 2 tjedna sa svojim mališem u jaslicama) - onda svakako pokušaj pronaći neku djevojku da ti pričuva jednoga dok si s drugim i slično. Ne mora biti profesionalka, i tako će biti u tvojem prisustvu.
Vjeruj mi, ove teške adaptacije je teško i gledati, ja si ne mogu oprostiti što sam svojeg mališa prvi dan ostavila 2 sata i otišla, kad sam se vratila i vidjela njegovu reakciju, skoro sam se ja rasplakala. Nakon toga smo išli 2 tjedna zajedno na adaptaciju, i sad je ok. Ali to što sam gledala kako druga djeca plaču, ubijalo me je. Nakon toga se nisam mogla nikako odvojiti od svojega, i konačno ga jedan dan ostaviti sa tetama nasamo, iako su one govorile da se on sad ponaša ok. Ali ja sam htjela izbjeći bilo kako plakanje kad mi odemo, to stvarno para srce.
Znam da ti je teško, ali ako je njemu tako teško, probaj naći način da bude doma s tobom, i da ne radite niti u kom slučaju prekide kad jednom krene.
Ali znam kako je teško sa 2 djece doma biti sam.

[NatasaM...]

Ne znam moze li ti pomoci moje rjesenje: povremeno ostavim Ledu dan ili dva kod kuce umjesto da je saljem u vrtic, povremeno je iznenadim ranijim dolaskom po nju (obicno je skupi tata nakon posla).

A da je nekim zenama tesko - je. Meni je teska i sama cinjenica sto sam doma. To nema veze s djecom, bilo bi mi tesko i inace sto sam doma i pala bih u blagu depresiju. Kao i sada. Lose spavam (ne samo zbog djece, sinoc sam se probudila u 1 i gledala TV do 5), kuca mi je u kaosu, ja sam u kaosu. Jednostavno, bolje se osjecam kad radim. Da mogu ostaviti 6mjesecno dijete ikome, isla bih raditi ranije, zbog vlastitog mentalnog zdravlja. Ovako moram izdrzati jos 6 mjeseci, a poludim kad samo i pomislim na to.

[mommy_plesačica]

Draga yvet, upravo sam savjet tebi poslala na totalno krivi podforum pa da se ispravim:

Mi smo tražili tetu čuvalicu preko mojposao.net (besplatan oglas), javilo se stvarno puno žena i djevojaka i većini je bilo OK da sam ja doma dok čuvaju malenog. Možda da probaš još jednom? Ovakva traumatična adaptacija može samo pogoršati odnos koji ima s bracom (ljubomora što je braco doma s mamom, a on mora u vrtić)...

[TinnaZ]

e, vidiš dobra ideja.
Možeš i preko www.oglasnik.hr predati besplatan oglas (ali onda ti se ne vidi broj telefona na internetu nego samo u papirnatom izdanju) ili platiti 9,76kn pa ti objave i broj telefona svuda.
http://www.oglasnik.hr/predaja/nekre...inska/index.pl

[mommy_plesačica]

Moja iskustva preko Oglasnika su bila loša - nisam ja dala oglas, već sam zvala brojeve žena koje su se nudile za čuvanje djece. Katastrofa - lažne informacije, nekompetentnost...
Praktički sve cure koje su mi se javile na mojposao.net su završile predškolski odgoj + nekoliko starijih gospođa koje su bile u penziji.

[marilu]

Naslov topića trebao bi reći sve - tražila si savjet psihologa, odgajatelja. A upravo njih ne želiš čuti. Između onih odgovora koje ne želiš komentirati ima i odgovora odgajatelja. I Dinine odgajateljice misle da on treba biti doma. I većina psihologa se slaže da su jaslice nužno zlo.
U biti ti si htjela mišljenje mama koji te razumiju, a ne mišljenje stručnjaka.
Znam da ti nije lako, ali ako želiš poslušati savjete stručnjaka, pokušaj naći čuvalicu na par sati na dan, da prošeta malog ili pričuva bebača dok spava, pa ti možeš s starijim van. I on je još beba koja treba mamu i ne izgleda mi fer udaljiti ga od kuće, jer smeta bebi.
A bakama - 0 bodova.

Slazem se sa ovim! Ja sam radila puno godina sa djecom, imam dosta tecajeva i knjiga kroz koje sam prosla i mama sam dva djecaka. Posebno me je prvi istrenira. I nemam nikoga za pomoc, moja rodbina zivi u Hrvatskoj, mi vanka. Babysittera treba placati, i to ostavljam samo za izlaske sa mm.
Mislim da svatko ima svoje trenutke, djeca nisu uvijek andjeli, a mame nisu uvijek naspavane. Sa iskustvom postajemo bolji i spretniji roditelji, bolji kuhari i organizatori.

[Mima]

A vidite, moje je dijete ranije rođeno, pa smo išli na razvojnu gimnastiku i dalje se prati kod fizijatra, logopeda i psihologa (to je uobičajeno na Goljaku gdje se dijete prati) - i jedinstvena preporuka svih tih stručnjaka je uključivanje djeteta (2 godine) u dječji kolektiv, znači vrtić ili igraonicu. Psihologinja nam je u nalazu napisala da je vrtić poželjan odmah a sa tri godine obavezno, a u razgovoru nam je rekla da je djetetu vrtić potreban jer da mi više ne možemo pratiti njene potrebe.
Da ne bi bilo zabune, sa djetetom je 'sve u redu' tj. normalnog je psihomotornog razvoja i prati se radi kontrola (tj. nema nekih posebnih potreba radi kojeg bi bilo poželjno uključivanje u vrtić).
Ja inače u obitelji imam čak tri odgajateljice i njihv stav je jednak ovom ovdje iznesenom - vrtić što kasnije, i kad je neophodan.
Moje dijete ne ide u vrtić, prvenstveno zato što me strah bolesti, ali stalno preispitujem tu svoju odluku i nisam sigurna jesam li pravilno postupila.

[TinnaZ]

ne znam što bih rekla, razumijem i jedno i drugo gledište.
Moje obadvoje djece su nakon određene starosti počeli toliko cendrati doma sa mnom, da skoro nije bilo stvari s kojom bih ih mogla zabaviti. S tim da je curica bila takva od početka, ali već sa 6 mj. se je uspijevala smiriti kad je bila u društvu druge djece, bila je kao bubica, svojim antenicama je upijala svaki pokret ostalih mališa. Mališ je počeo cendrati negdje sa napunjenom godinom dana, igračke nula, pijesak kojih 15 minuta, itd. Ujutro kad je seka kretala u vrtić on je počeo plakati za njom (do godine dana je sve bilo ok, ja sam ga držala na rukama, mahali smo seki).
Dok su sa drugom djecom, sve ok. Najbolje bi bilo da su mogli biti sa drugom djecom, a ja negdje sa njima, ali nismo mogli. Boleštine iz vrtića su istina prava pošast. Teta se ne može posvetiti toliko kao majka. Imaju trenutke kad trebaju posebnu pažnju, a nje nema. Po meni je naidealnije bilo nekad na selu, imaš roditelje na raspolaganju, a i drugu djecu do mile volje.
Ali Npr. jedna interesantna stvar, J. nije jeo sam prije kretanja u jaslice, čak nije uspijevao pogoditi žlicom u usta, a nije ga niti interesiralo. Prvi dan u jaslicama, ja uzmem žlicu da ga hranim, a on se otima. Ajde pustim žlicu, on gleda drugu djecu, uzme žlicu (doduše lijevom rukom), ja gledam di bude ta žlica sad završila, već se pripremam da je hvatam - kad on napenali žlicu punu hrane ravno u usta. Dan prije toga je lupao žlicom doma po stolu, eventualno gurao meni u usta, sebi niti pod razno nije htio.
Ja sam mišljenja iz vlastitog iskustva, da djeci nalik mojoj nakon godinu dana definitivno nije dovoljna samo majka. U većim obiteljima, sa više djece, mislim da je druga priča, da je u tom slučaju okolina puno adekvatnija.
E sad, mogla sam ostati doma, pa ostaviti i seku doma da ne ide u vrtić. Ali njoj je braco interesantan pola sata, nakon toga joj postaje dosadan. I onda navaljuje van iz dvorišta, hoće ići po drugim kućama tražiti ostale male susjede da se igra s njima.

[jvk]

Uvijek kada čitam postove u kojima se javljaju tzv. supermame u meni se počen javljati neki revolt.
Moje dijete je jučer napunilo dvije godine, muž je stalno na terenu, radim, same smo doma, svo svoje slobodno vrijeme posvećujem Steli koja je bdw krenula u jaslice sa 11 mjeseci, nemam drugo dijete, kuća nam izgleda kao svinjac, ne moram kuhati, 100% sam posvećena Steli i njenim potrebama, ne smatram se supermamom i RAZUMIJEM žene koje kažu da ne mogu sve i da daju djete na nekoliko sati u vrtić.

Ljudi moji zašto toliko skačete. Pustite ženu da živi i pomozite joj savjetom. Pa ne daje dijete u vrtić da bi išla na masaže, pedikure, manikure. Razumijem ju da ne može sve. Nemamo svi jednake snage.

Prestanite pametovati i pomozite savjetom. Ako ga nemate suzdržite se od komentara.

A sada što se tiče vrtića. Yvet, da sam na tvom mjestu prvo bih tetu stavila na njeno mjesto. Reci joj lijepo kako nije njen posao da se pita tko gdje radi i da li radi već da djeci koja su u vrtiću osiguran najbolju moguću njegu i brigu dok su tamo. Zatim bi djete polako svaki dan dovodila na naekoliko sati dok se potpuno ne privikne, a djetetu bih cijelo vrijeme doma pricala o svemu što vas okružuje (nova beba, djeca, vrtić i sl.). Vidjeti ćeš. Polako će se naviknuti.
Svako bi najrađe bio sa svojim djetetom doma, ali to nije uvijek moguće. I svako bi dijete bil rađe sa mamom nego sa bilo kim drugim, ali ni to nije uvijek moguće. Ni sada, abogami ni kasnije.
Zato puno strpljenja. Samo polako. Udahni duboko i kreni.
Biti će sve u redu.

[sofke]

istina je da nije lako..u sedam moram krenuti na posao, probiti se kroz gužvu, na poslu se najčešće opako iživciram, onda doslovce TRČIM s posla i probijam se opet kroz nevjerojatnu gužvu da pokupim malenu iz vrtića ( čudno je da da je ona u 4 i 10 već tamo predzadnja i totalno uplakana, do kad drugi imaju radno vrijeme, ja radim do četiri pa ti dođi iz grada do Novog Zagreba)..budući ništa ne jede u vrtiću kada dodjemo doma kuham..onda se apsolutno igram i zabavljam s njom do spavanja..kad ode spavati kućanski poslovi jer bi se za dan dva stvorio svinjac koji bi me izbezumio..onda i ja idem spavati..vrijeme za mene - nula..bake nisu tu i ne mogu uskočiti..a imam samo jedno dijete..sa dvoje bi se prepolovila..zato i mene smetaju ti superiorni stavovi supermajki/žena..ak one mogu sve stić, super, pustite nas ostale da se u miru izjadamo jedni drugima

[yvet]

Nisam mislila da me razumiju samo one koje su napisale da Dinu vodim u vrtić,već sasvim drugačije zvuči kad netko napiše:Razumijem te,ali najbolje je da ostane doma i komentar tipa:kakva si ti to majka kad ga šalješ u vrtić!
Ja još uvijek nisam odlučila što da radimo,Dino je doma,ali se bojim što će biti kad ja budem išla raditi.Vrlo sam blizu odluci da ostanem još godinu,dvije doma ali tu je opet problem financija. U svakom slučaju hvala onima koje su dale svoj savjet.

[TinnaZ]

drži se ...
po meni je kod vas problem i u fazama vrtić/doma/vrtić/doma ... mislim da je to isto kao sa pelenama, kad ih jednom skineš, ne smiješ ih više vraćati, jer će bi sr ..(kao kod nas, poslije smo točno znali gdje smo fulali, i da baka nije smjela vratiti pelene makar po cijenu ne znam čega, ali lako poslije pametovati).
Čak i mi koji nemama problema s vrtićem imamo problem kad prekinemo rutinu, npr. duži godišnji, produženi vikendi na selu, itd. ... već se pripremimo unaprijed na probleme kad se ponovo kreće u vrtić. A inače super funkcionira ritam 5 dana vrtić, 2 dana doma vikend. I onda to prekineš sa 20 dana produženi vikend na selu, i odmah problem sa vraćanjem.

[mamma san]

Yvet, porazgovaraj sa nekim dječjim psihologom.

Inače, čitala sam da djeca od stara 1.g. lakše podnose privikavanja na jaslice , nego ona od 2. Čak da dijete između 2 i 3 godine prolazi, do tada, najveću krizu i strah od odvajanja, te da se savjetuje roditeljima da, ako nije dijete krenula sa 1.g., radije pričekaju 3 g. Naime, puno su gore adaptacije između 2 i 3. g. nego one prije toga ili iza toga.

Iz navedenog razloga, mi čekamo malo sa našim Lovrom, makar je redovito već godinu dana plaćam jaslice. Za sada je plan da bi krenuli negdje u 10. mj, znači Lovro bi imao preko 2,5 g. Ali tko zna?

Moj savjet tebi. RAdije potraži pomoć u kući, nego da daš dijete u jaslice, jer i ono što je netko napisao u prethodnim postovima, tvoj sin će jako patiti što je on "negdje" a njegova mama doma sa drugom bebom. On ne razumije zašto mora ići nekamo, ako si ti doma.
I ako ga odlučiš (nadam se što kasnije) poslati u jaslice, toplo ti preporučujem da mu kažeš kako ideš raditi, bez obzira što ćeš eventualno ostajati doma.

I na kraju...

[TinnaZ]

Yvet, porazgovaraj sa nekim dječjim psihologom.

Inače, čitala sam da djeca od stara 1.g. lakše podnose privikavanja na jaslice , nego ona od 2. Čak da dijete između 2 i 3 godine prolazi, do tada, najveću krizu i strah od odvajanja, te da se savjetuje roditeljima da, ako nije dijete krenula sa 1.g., radije pričekaju 3 g. Naime, puno su gore adaptacije između 2 i 3. g. nego one prije toga ili iza toga.

da, ovo sam i ja negdje čula. Kao tada počnu nešto kužiti da nisu doma, a ne kuže još zakaj ne mogu biti doma. Ovi mališi od 1 god. misle valjda da su doma, pogotovo ako je mama hodala s njima u grupu npr. 2 tjedna, malo su bili na rukama kdo mame, malo kod tete ...

[tanja_b]

Inače, čitala sam da djeca od stara 1.g. lakše podnose privikavanja na jaslice , nego ona od 2. Čak da dijete između 2 i 3 godine prolazi, do tada, najveću krizu i strah od odvajanja, te da se savjetuje roditeljima da, ako nije dijete krenula sa 1.g., radije pričekaju 3 g. Naime, puno su gore adaptacije između 2 i 3. g. nego one prije toga ili iza toga.

mamma san, sjećaš li se možda gdje si to čitala? I kaže li isti izvor nešto o adaptacijama djece od 3, odnosno 4 godine?

[Lutonjica]

meni je tu istu info rekla jedna odgajateljica

[mamma san]

Čuj Tanja, da ti budem iskrena, mislim da sam to čitala u nekom od časopisa Moje dijete,a i čula sam od odgajatelja istu stvar.

[VedranaV]

A djeca od 6 mj. se skroz lako adaptiraju.

Što ne znači da je poslati ih u jaslice u toj dobi dobro za njihov razvoj.

[TinnaZ]

Što ne znači da je poslati ih u jaslice u toj dobi dobro za njihov razvoj.

naravno, nije dobro poslati niti ove od 1god. bez obzira na lakoću ili težinu adaptacije ... ali po meni nije dobro niti kad ostanu doma samo sa mamom i cijeli dan cendraju (barem moji, a J. mi se od dosade vješa svakih 15min. na cicu). ILi im roditelji puste seriju crtića da šute. Meni općenito nije jasno kaj moji susjedi rade sa svojom djecom doma, cijeli dan u kući, izlaze van navečer kad mama sve napravi doma, i tata se vrati s posla, znači navečer između 18-20h. A mi smo do tada totalno iscrpljeni i spremamo se polako na večeru i spavanja. A njihovi se u 20h bacaju po ulici, hoće ostati još vani. Kaj oni rade cijeli dan u kući? Vidim da razmjenjuju crtiće, ali pa ne gledaju valjda cijeli dan crtiće.
MI definitivno imamo najviše igračaka, moji dalaze ranije doma iz vrtića, tata izlazi malo ranije s posla, ručamo i onda igra. Dopodne igra u vrtiću, popodne doma, i još navečer imaju snage igrati se sa djecom iz kvarta, i drame čim vide nekoga na ulici, ako su oni kojim slučajem u kući ili na balkonu. Još je jedna takva obitelj kao mi u kvartu. Ostali su doma ili cijeli dan, ili dopodne u vrtiću, popodne u kući.

[TinnaZ]

htjela sam reći, mi se svojima bavimo svaki trenutak kad smo snjima, dok ne popadamo navečer s nogu svi skupa, i njima nije dosta, oni bi još i još, i uvijek nešto durgo od onoga što im je na raspolaganju ... a drugi mirno stoje na balkonu i gledaju kako naši rasturaju po vani. Kaj s nama nije u redu?
Kad sam npr. sama doma s njima, ja jedva stignem odgovarat na sve njihove zahtjeve, sebe totalno stavim u drugi plan, o nekakvim poslovima nema niti govora, pospremanje i slično nam je naučna fantastika, jelo mora biti pripremljeno unaprijed, držali bi se obadva, cicali bi obadva istovremeno (mada F. ne cica, ali onda se legne s gornje strane ne mene dok s donje braco sisa). Druge roditelje vidim da sve stižu, sve im je u savršenom redu i uredno, susjed stigne oprati i svaku nedjelju auto, a djeca su gdje, nemam pojma, u kući ... naši bi i dirali šampon, i prskali se vodom, i jeli jabuke, i bacali pijesak u kotače ...

[VedranaV]

Ja sa svojim postom nisam mislila nikog prozivati, sorry ako je tako ispalo. Samo sam se nadovezala na postove prije mog.

[TinnaZ]

ma nije ispalo da prozivaš, nije niti ovo što sam ja pisala u potpunosti osvrt na tvoj post, nego onako općenito, pitam se pitam ...

[mamma san]

A djeca od 6 mj. se skroz lako adaptiraju.

Što ne znači da je poslati ih u jaslice u toj dobi dobro za njihov razvoj.

Sad i ja moram nešto napisati...

To što sam rekla da sam čitala i čula o adaptaciji djece sa 1,2,3 godine, ne znači da mislim da im je bolje u vrtiću nego doma.

Moj komentar je bio isključivo na godine koliko ima Yvetin sin Dino sa onim što sam čitala o dvogodišnjacima...

A isto tako moram reći da nisam baš primjetila da je na ovom topicu itko sugerirao Yvet da je djetetu bolje u vrtiću nego doma..

[VedranaV]

Nisam ni mislila da misliš.

Ouch.

Bolje da nisam ništa ni pisala.