'Prirodni carski' ili kako je stigao Vedran
Zašto 'prirodni carski'? Tako je moj porod nazvala moja draga Luna Rocco kojoj ovim putem (kao i svim ostalim curama) zahvaljujem na potpori i predivnim sms-ovima podrške.
Priča počinje u utorak 12.09. u tri sata ujutro kada me probudio prvi lagani trud. Na wc-u sam otkrila da mi je otišao sluzni čep. Odmah sam se sjetila Lune koja mi je prije neki dan poslala sms da na SD preuređuju neonatologiju i da su sve bebe s mamama. Bilo bi zgodno da se Vedran malo požuri, he, he. MM se promeškoljio i ja sam mu rekla da je počelo. Nastavljamo spavati, zapravo ja baš i ne. San mi od uzbuđenja nije dolazio na oči... Otuširala sam se, obavila sve potrebne zahvate (mislim da ne moram objašnjavati). U 8h budim MM, doručkujemo i krećemo na SD. Sms- am curama sretnu vijest. Dolazim na drugi kat gdje je rađaona i tamo srećem dr. M. koji mi je pod kraj pratio trudnoću. Veselo mu objašnjavam da je počelo. Primaju me u predrađaonu i stavljaju na ctg. Dolazi dr. M., pregledava me i oprezno mi kaže da se Vedran nije spustio niti milimetra. Nije me iznenadio. Pri svakom trudu koji mi je stisnuo trbuh visoko sa lijeve strane sam mogla još doma opipati Vedranovu glavicu. Objašnjavam doktoru da mi je to jasno i da smo se dogovorili da ćemo čekati do prirodih trudova prije konačne odluke. Odahnuo je jer sam ga ja prije izbezumila svojim zahtjevima o prirodnom porodu. Vjerojatno sam djelovala razumno. Dogovaramo carski oko 12-12:30. Za sat vremena bi mi trebao probušiti vodenjak. Zadovoljna sam utoliko što sam odradila barem nekoliko sati trudova. Sestra koja me je došla klistirati se nasmijala kad me vidjela u Rodinoj majici 5 za 5, a bila je još zadovoljnija što me ne mora brijati. Nakon wc-a (fuj, fuj) sam se zezala sa nekim mladim doktorom koji me je upisivao. To 'upisivao' znači ispitivao milijun pitanja kao na kvizu. Još se i spontano nacerio kad sam mu rekla da sam dipl. ing. stroj. po zanimanju. Valjda je mislio da na poslu imam ruke do laktova u masti i motornom ulju... Jedva sam dočekala kraj kviza. Konačno sam uhvatila priliku da šmugnem van i poljubim muža. Kažem mu novosti i s tugom se opraštam od svoje lopte... Uskoro je došla ekipa koja se sastojala od dr. M, dr. B i dr. H. Probušili su mi vodenjak, još jedanput pregledali. Dr. M. Napominje da sam jaaako bila zainteresirana za prirodni porod, a dr. H me pregledava i kaže da bi 'to' i mogli probati!!!!! Vauuuuu, nalet adrenalina! Zovem muža da vrati loptu dok me oni kratko prištekavaju na ctg. Ljubazna mlada sestra mi odlazi u čekaonicu po loptu. Sms-am se sa svima i u euforiji sam. Čim me skidaju sa ctg-a sjedam na loptu i poskakujem. Trudove odrađujem duboko dišući i vizualizirajući otvaranje. U pauzama se koncentriram na Vedrana, mazim trbuh i šaljem mu vibrice. Mislima mu poručujem da se ne boji... Tu i tamo sam još malo šmugnula van do čekaonice po koju pusicu ohrabrenja. Nitko mi nije zamjerio. Svi su bili tako divni... Jedva sam dočekala slijedeći pregled. Oho, 6 cm otvorena! Idemo dalje! Bilo je to oko tri sata poslijepodne. Pitam kad dolazi Naska. Kažu mi da dolazi oko 19 h. Hoću li je dočekati??? I dalje duboko dišem u trudovima, odrađujem ih na lopti ili u dubokom čučnju. Sve ide kao podmazano. Tu i tamo Vedrana prate ctg-om i to mi je bio najteži dio poroda jer trudovi u ležećem položaju booole. Svakog tko uđe žicam da skine ctg. Polako se približava 18 h, a još me nitko nije pregledao. Žicam dr. B da me pregleda, ali on kaže da još nema potrebe jer ne 'pušem' tako jako. Zbunj!? Pa kaj se moram derati? Objašnjavam da su mi trudovi na minutu i da ih ja prodisavam duboko se koncentrirajući. Nije me baš ozbiljno shvatio. Sms- am Mari i molim ju da javi Naski da je jedna 'Roda' nestrpljivo čeka (hvala Mara). Konačno stiže spasonosnih 19 h i Naska. Bože, koja diiiivna žena! Predivna! Priključuje me kratko na ctg jer sam se malo zabrinula što nisam neko vrijeme osjetila Vedrana. Priključuje me i smješka se . Čuju se otkucaji srčeka i ona uzvikne: 'Evo ga!'. Konačno stiže dr. H. Pregledava me i kaže da se od polijepodneva nisam otvorila niti milimetra!? Zaprepaštena sam kada mi kaže da nema druge nego carski. Dehidrirala sam, treba mi infuzija, preumorna nakon skoro 18 h trudova... Uskoro se vidimo u sali. Ajme, suze mi počinju teći niz lice. Dolazi Naska koja me tješi i anesteziolog dr. Ž koji me isto tješi dok ja kroz suze govorim 'A htjela sam prirodno, a htjela sam prirodno...'. Bili su tako divni prema meni. Nikada to neću zaboraviti. Stavljaju mi infuziju. Sjedim na krevetu, odrađujem zadnje trudove, šaljem sms-ove da idem na carski i cijelo vrijeme razmišljam što je krenulo krivo? Što se dogodilo mom tijelu? Zašto sam se prestala otvarati? Tako ja sjedim na krevetu sva jadna, podignem pogled, a na hodniku ispred predrađaone vidim- svoju mamu!? Prvo sam mislila da sam luda, da haluciniram ili da sam možda umrla!?
Samo mala napomena: Moja mama je inače specijalist reumatolog. Naime, čini mi se da doktori imaju neki svoj svijet sa posebnim privilegijama. Meni ne bi palo na pamet da se nacrtam u pogonu npr. Končara samo zato što sam inženjer, ali zato se moja mama u kuti bez imalo beda nacrtala pred vratima rađaonice na SD samo zato što je doktorica i nažicala da je puste unutra.
Dakle, sjedim ja zabezeknuta na krevetu i uspijem izgovoriti riječ 'mama' na što me ona skuži i dođe do mene. Ne mogu vjerovati da je vidim. Suze mi počinju teći niz lice, bila sam stvarno u poluludom stanju. Ona me držala za ruku i samnom odrađivala zadnje trudove. Konačno dolaze po mene i vode me u salu. Na pola puta me u hodu hvata krvnički trud. Konačno se uspijem popeti na stol. Između dva truda dobivam prvu injekciju, a zatim i drugu. Toplina mi se počinje slijevati niz leđa, guzu, noge,... Ne osjećam više- ništa! Ulazi Naska, smješi se, za njom anesteziolog i ostatak ekipe. Slažu plahte i ostala čuda po meni i operacija počinje. Zurim u prodorne oči anesteziologa koji me zapričava pitanjima o bebi (kojeg je spola, kako će se zvati i sl.). U jednom mi trenutku kaže da ću sada vidjeti bebu i da doktor nije pogriješio- dečkić je. Okrećem glavu i na kolicima ugledam maleno ljubičasto biće koje odvoze u susjednu dvoranu. Naska ga sređuje i vaga: 2720g težak, 46 cm dug. Donosi mi ga pokazati. Suze mi se slijevaju niz lice i neutješno plaćem od sreće... Moj maleni Vedran se rodio. Tražim da ga pokažu tati koji čeka u čekaonici. I jesu. U deliriju sam dok me šivaju i odvoze na odjel intenzivne njege. Tamo me priključuju na infuziju. Gase se svjetla, a ja od uzbuđenja ne mogu spavati. Šaljem tonu sms-ova. Čestitke stižu sa svih strana...
Oporavak je tekao dobro. Nažalost, na intenzivnu ne nose bebe. Ipak sam ja drugo jutro davila svaku sestru koja se pojavila u sobi da mi donesu Vedrana. Na kraju mi je sestra sa odjela neonatologije na kratko donjela Vedrana, ja sam ga poljubila i slikala mobitelom. Nakon 24 h sam natjerala sestru da me prošeće po sobi na što je ona bila zabezeknuta. Ipak mi je ispunila želju. Šav zateže, ali nije tako strašno... U četvrtak ujutro (rodila sam u utorak navečer) opet žicam premještaj na babinjače, sestre mi se čude što hodam po sobi. Konačno poslijepodne me premještaju na babinjače. Odmah žicam Vedrana cvileći sestri da sam rodila prije dva dana... Sestra je odmah odjurila po moju mrvicu. Ah, taj susret! Bezbroj poljubaca sam prislonila na to ličeko... Odmah smo počeli cikiti. Tu noć nisam mogla dobiti Vedrana preko noći. Ujutro na viziti žicam dr. K 24 h rooming in. Bez problema ga dobivam. Vedrana su odnosili samo ujutro na vizitu i poslijepodne kad su posjete na moj zahtjev da ga tata vidi. Ostatak vremena smo se mazili i cikili. Presvlačila sam ga sama, a sestre su mi čak donosile pelene i samo zapisivale koliko je ukakanih pelena imao. Na moje opće čuđenje, ja sam bila jedina u sobi koja je htjela 24 h ri! Ne razumijem žene koje su mogle spavati dok se čuo neutješni plač beba koji je dopirao iz soba za novorođenčad. Ja uopće nisam mogla spavati od tog plača. Samo sam gledala zaljubljeno Vedrana koji je napapan i miran spavao pored mene na mom krevetu i jedva čekala da odemo kući. Na svu sreću u subotu smo zbog ogromne gužve otpušteni iz rodilišta! Tata je došao po nas i naša mala obitelj je sretna otišla u naš topli dom... sa smješkom na licu i toplinom u srcu. Naše malo Zlato je napokon s nama!
 |
|||
Odgovori s citatom
, al super je pricica
+ 
Brunda prvotno napisa
i ovakve 
poglede pri tom... bilo mi je žao što sam nekom smetala, ali nisam se mogla rastati od svoje Srećice niti trena! Pa tko bi se bolje o njoj brinuo 
