Okolina uglavnom prihvati stvari onako kako ih mi interpretiramo. Od samog početka MM i ja smo sve ovo prihvatili kao malu komplikaciju i ništa strašno. Ipak.....tada su njegovi roditelji bili teško bolesni pa im nismo ništa htjeli reći.... čisto da se ne brinu za nas. Ista situacija je s mojom majkom. Ocu sam rekla isti tren, ali mami nisam ništa htjela govorit.... mislila sam, pa puna im je kapa njihovih bolesti. U međuvremenu su njegovi oboje umrli.... moja mama je postajala sve bolesnija... tako, kada joj je moj otac to rekao nije se činila posebno zainteresirana.... gotovo sam bila uvrijeđena. Ali znam da nas je podržavala kao, uostalom i u svim mojim dosadašnjim odlukama u životu. Od kada je ona umrla otac je potpuno uključen u našu priču. Zadnji moj boravak u Zagrebu je došao samnom i otišao tek nakon ET-a. Cijelo vrijeme je uz mene i sada ovdje, zabrinut je, i mislim da će mu osvanit kada sve napokon uspije. Brat i nevjesta se više nerviraju i misle o svemu nego MM i ja. Nije im baš jasno kako ja to prihavačam s smješkom, a onda i oni reću koju bazu na naš račun. Sretni su što sada idem u prirodni jer je manje štetno. Prijatelji se prave nezainteresirani ... pitaju samo onako usput, a onda se izlete pa mi kažu što su pronašli na internetu. A na poslu..... mogu uzeti slobodni dan kada god mi treba radi postupka, prilagođavaju slavlje rođendana ako ja moram ići na pregled ili nešto drugo. Ako moram izać, šef mi piše službeni izlaz da ne gubim na plači. Nije sve idila.... ali najbolje je što može biti. Naravno, nalazim i na face koje baš ne opravdavaju sve ovo.... uglavnom iz vjerskih razloga, ali ne obazirem se na njih. O njima niti slovca.
Šta imam reć... kada napokon ostanem trudna, čini se da to neće biti samo moja beba.