Pa evo... osjetila sam potrebu javiti se... Magda, ja se osjecam isto, bas potpuno isto onako kao sto si ti opisala... Ovaj mjesec je punih 5 godina od kada smo prvi put "pravili" bebu... MM je tada rekao "ajmo napravit nasu Anju...". Proslo je pet dugih godina, a Anje jos nema... Ali ja sad puno lakse disem nego u prvoj, drugoj ili trecoj godini borbe. U samom pocetku ja sam 24 sata na dan imala uvijek istu misao u pozadini... sad vise nije tako... i ne, nisam odustala... ali punije zivim... uzivam u onome sto imam umjesto da stalno razmisljam o onome sto nemam... I normalno da sam ponekad tuzna, ali nisam stalno tuzna...kao nekad... I ne, nisam sigurna da ce uspjeti. Ali sigurna sam jedno, da cu pokusati sve sto mogu i da cu borbu uskoro prosiriti i na usvajanje.
MOzda ce me neka od vas i osuditi, ali sad mi je 32 i ne mogu zamisliti da pokusavam jos 10 godina... zarekla sam si da cu znati reci dosta na vrijeme... I nekad, kad dodjem na pregled na odjel MPO u Ri, kad vidim tu tugu na licima, kad razmjenim poneko iskustvo sa zenama koje cekaju isto sto i ja... ja imam osjecaj da sam hladnija... da se lakse nosim sa time... ne znam zasto... i kao sto Magda kaze.. nekad se zapitam da li ja zelim to dijete koliko i one... ne znam... ali ja tako osjecam...